Koliko je tijesan tvoj život?

Tragajući za autentičnim umjetničkim izrazom, umjetnici Danka Sekulović i Tjaž Juvan u performansu “Načini postojanja” uspjeli su bez primjesa spektakularnosti isprovocirati intenzivno estetsko iskustvo.

piše:
Nataša Tasić
FOTO: Andrija Zokić

Društvo umjetnika suvremenog cirkusa kroz projekt Nacionalne cirkuske platforme organiziralo je trodnevnu radionicu cirkuske analize i kritike s renomiranim francuskim cirkuskim stručnjakom Jean-Michel Guyem od 20. do 22. travnja 2023. u Splitu. Sudionici radionice prisustvovali su festivalu suvremenog cirkusa “Festival neobičnih obitelji” koji se održavao u isto vrijeme u Splitu, pogledali niz predstava i napisali kritike na iste.

Politička i društvena začudnost nisu česta pojava u suvremenom cirkusu. Jedan od mogućih razloga za to leži u potrebi da se izađe u susret gledateljima. Stekla sam dojam da najšira publika čak i netradicionalni cirkus prepoznaje prije svega kao superuzbudljivi, zabavljački spektakl s upotrebom vrhunske tehnike. Ipak, na Festivalu neobičnih obitelji, koji sam pratila u Splitu u travnju ove godine, bilo je i predstava koje tretiraju političke teme i odupiru se spomenutim stereotipima. Jedna od njih je Načini postojanja, performans u nastajanju Danke Sekulović (Srbija) i Tjaža Juvana (Slovenija).

Riječ je o predstavi kratke forme (traje oko 30 minuta), bez naracije i glazbe. Odvija se u tihim, komornim uvjetima, a publika sjedi u razini sa izvođačima. Osnovne cirkuske tehnike su kontakt improvizacija, partnerska akrobatika, kao i žongliranje.

Početak izvedbe markiran je jednim skoro pa drvodjelskim poslom. Na sceni vidimo djelomično urušenu konstrukciju kvadarnog oblika koju čine drvene ivice, bez stranica. U uglu tog prostora spava muškarac. Osim njega, unutra je i žena koja predano povezuje razdvojene drvene letvice, vraćajući ih u formu kvadra. Ona u svom poduhvatu ne koristi čekić i čavle, nego isključivo ljepljivu traku, čiji praskavi zvuk dominira zvučnim poljem. Izvođačica posvećeno obmotava taj debeli selotejp oko razmontiranih tankih daščica, postepeno ih spajajući i dovodeći u, manje-više, stabilnu formu.

FOTO: Andrija Zokić

Dok žena radi, uspavani muškarac se lagano budi, ali ostaje pasivan i ne primjećuje njen trud. Očigledno da je isključivo ona zadužena za popravke. To je bio trenutak u kome sam pomislila da po tko zna koji put gledam banalnu i nekritičku reprezentaciju rodnih uloga: ženi je namijenjen rad u kući, a muškarcu inertnost u toj istoj kući. Ipak, nastavak performansa će me brzo demantirati. Kako? Spomenit ću kao ilustraciju samo činjenicu da predstavu zaokružuje isti “drvodjelski” procesom kojim je i započela: jedan član cirkuskog dueta spava, a drugi gradi. Jedina razlika u odnosu na prvu scenu je u tome što je graditelj ili majstor ovoga puta – muškarac, a žena ona koja spava.

Po uspješnom završetku posla, žena fokus preusmjerava na svog partnera. Shvaćamo da se u njegovoj budnoj pasivnosti krije totalna usredotočenost na jednu lopticu. Oko ovog objekta počinje mentalna i tjelesna komunikacija našeg cirkuskog dua.

Kao što je već podcrtano, cjelokupan odnos izvođača označen je (pa i ograničen) prethodno namontiranim drvenim letvicama. Unutar tih granica njih dvoje grade različite međuljudske situacije, kao što su suradnja, konflikt, solidarnost, pažnja, ali se iznad svega neprestano igraju. Iako predstava nema zabavljački karakter, ona je na momente veoma zabavna, zahvaljujući intenzivnoj, ali i spontanom scenskom odnosu njenih autora. To nije tipičan odnos muškarca i žene, već nešto mnogo općenitije: rodnim odrednicama neopterećen međuljudski odnos. Istini za volju, kroz permanentno blizak tjelesni kontakt, uvjetovan ekstremno skučenim prostorom, povremeno naziremo sjenke erotskih aluzija. Ipak, provokativnost te vrste projavljuje se samo u tragovima i ne dominira niti u jednom trenutku. Također, u Načinima postojanja nema romantizacije, a izvođači djelaju potpuno ravnopravno u svojoj fizičkoj spretnosti i snazi. Istovremeno je i njihova ranjivost ravnomjerno raspoređena.

FOTO: Andrija Zokić

Estetizacija ovog performansa temelji se na plesu, tako da su sve korištene cirkuske tehnike glatko integrirane u jezik plesnih pokreta. Kroz najraznorodnije elemente kontakt improvizacije teče Dankin i Tjažov ples sa lopticom, za lopticu i oko nje. Moglo bi se zbog toga očekivati da upravo loptica predstavlja ključnu točku performansa. Ipak, elementi žongliranja su samo sredstvo izvođačke komunikacije, a u prvom planu je zapravo odnos dvoje ljudi i granice na koje pristaju.

Hannah Arendt tvrdi da je svaki performans politički, samim tim što se odvija u javnoj sferi. Međutim, angažiranost ove predstave ne leži samo u činjenici performativnosti, niti počiva na neposrednoj tematizaciji društvenih pitanja. Političnost se u Načinima postojanja krije u načinu scenskog predstavljanja. Naime, ovaj cirkuski performans koncipiran je tako da izvođači kontinuirano grade, testiraju, šire i naposljetku potpuno urušavaju sputavajuće granice. Međutim, oni to ne rade tendenciozno, već barijere padaju kao usputni rezultat stvaralačkog procesa. Ne treba posebno naglašavati da time diskretno, a povremeno i jako duhovito, ukazuju na političke kapacitete izvođačkih umjetnosti.

Također, u najavi predstave autori sugeriraju da je ona zapravo “veoma direktna referenca na uvjete života na koje pristajemo”, te da je kao takva uvjetovala da se cirkuske discipline “sabijaju i da pronađu ravnotežu u najmanjoj mogućoj točki”. Upravo su granice motivirale izvođače da posebno brižljivo promisle distribuciju kontakata i podjelu težine u svim akrobatskim situacijama. Suočavanje sa statičnošću i balansom u klaustrofobično koncipiranom ambijentu sasvim sigurno je predstavljalo ozbiljan, ali uspješno savladan kreativni izazov. Iznad svega, Danka i Tjaž su, tragajući za autentičnim umjetničkim izrazom, svjesno zamaskirali svoju odličnu cirkusku tehniku. Izbjegli su tako bilo kakve primjese spektakularnosti, a ipak uspješno provocirali intenzivno estetsko iskustvo.

FOTO: Andrija Zokić

Predstava se završava ponovnim spajanjem srušenih drvenih letvica, dakle ponovnim i samoinicijativnim uspostavljanjem ograničenja. Nakon završetka radova na izgradnji ograđenog prostora u kome je predstava i počela, Tjaž kreira posljednju scenu. On oprezno koristi Dankino zaspalo tijelo kao stepenice pomoću kojih doseže do svjetla na plafonu i isključuje praktično jedino osvetljenje na sceni. Čitava prostorija postaje potpuno mračna, a taj mrak omogućuje najrazličitija tumačenja.

Ima li pojedinac uopće šanse da se odupre vlastitoj navici da živi ograničeno? Koliki je naš kapacitet da bar ponekad kažemo “ne!” uvjetima života na koje smo navikli? Kad granice padnu, kad se desi sloboda o kojoj smo sanjali – moramo li nužno hrliti u nova ograničenja? Koliko su nam neke granice korisne? Autori Načina postojanja ne daju odgovore na sva nabrojana pitanja, ali nas izazivaju da o njima mislimo.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano