Blic Ovogodišnji izložbeni program WHW Akademije odvio se u neuobičajeno opuštenom i zaigranom formatu, facilitiran inovativnim pedagoško-metodološkim pristupom profesorice Ivane Bago. Ova procesualna izložba, u kojoj “tradicionalno” umjetnički elementi igraju tek sporednu ulogu, bila je fokusirana na kolektivnost i suradnju, a galerija Nova shvaćena prvenstveno kao prostor društvenosti i susreta. Središnja točka i konstanta tjednog programa, naslovljenog You can’t discourse without disco / Nema diskursa bez diska, bio je Bar (Baza za umjetničko istraživanje), gdje su sudionici_e Akademije svake večeri nudili svoja autorska pića (“koktele”). S obzirom da događanje koncipirano na ovaj način zaslužuje više od klasične suhoparne kritike, u nastavku slijedi impresionistički i sasvim subjektivni osvrt na pića koja su se mogla isprobati u galeriji Nova. No, želim napomenuti da sam, bezočnom tonu teksta usprkos, svoj zadatak shvatila vrlo ozbiljno; ne sjećam se da sam ijedno umjetničko događanje pohodila toliko posvećeno, a uložila sam i značajan trud kako bih vodila evidenciju naziva i sastava svih koktela. A sada, zaputimo se zajedno na ovo arto-gastro putovanje kojeg se ne bi posramio ni Rene Bakalović!
Ponedjeljak, 24.10.
• Bojan Stojčić: Viva la transicion (topla i hladna voda s ledom)
• Maksym Khodak: How not to be conservative (pivo, Fanta i gumeni medvjedići)
Upitana na baru želim li alkoholnu ili bezalkoholnu opciju, odlučila sam se za prvu (budimo realni, tko može podnijeti izložbu suvremene umjetnosti bez alkohola?), što sam kasnije ipak požalila saznavši sastav ovog drugog. Naime, dok Khodakov razigrani koktel priziva duh bezbrižnog tinejdžerskog opijanja, a na dnu čaše vas, poput utopljenika, čekaju tri gumena medvjedića za desert, Stojčićev vodeni koktel (nazvan po njegovom istoimenom radu) puno je suptilniji. Pretenciozan u svojoj izvještačenoj reduciranosti, a opet intrigantan u svojoj dirljivoj prozaičnosti i neočekivanoj poetičnosti, ovaj koktel je minimalistička simfonija agregatnih stanja idealna za one koji se ne libe prigrliti prazninu. Cesarićev slavni uzvik da “utjehe nema u vodi” svakako stoji, ali sada znamo da je nema ni u čemu drugome. Ovaj koktel predstavlja pomirenje s tom tužnom životnom istinom.
Utorak, 25.10.
• Kristina Pashkova: Play with me (začinjeni rum, sok od limuna, sirup od badema, pire od maline, mineralna)
• Darko Aleksovski: A small drink for daydreaming (Earl grey čaj s barista sojinim mlijekom)
Žao mi je što sam morala propustiti ovaj dan jer oba koktela zvuče vrlo primamljivo. Ali kao što sam jednom prilikom napisala kritiku izložbe na kojoj nisam bila, tako ću sada dati osvrt na koktele koje nisam pila.
Zapravo ne volim crni čaj, a ni sojino mlijeko (da je zobeno, još ajde). Ali A small drink mi se sviđa kao koncept; zvuči kao piće koje naručuju povjesničarke umjetnosti u cafeu Museumsquartiera ili apsolventi komparativne književnosti dok čitaju Deleuzea u svom omiljenom hipsterskom kafiću. Ovaj koktel također je odličan izbor za diskurzivne večeri čiji sudionici_e vjeruju da je intelektualna rasprava o umjetnosti veći stimulans od bilo kojeg alkohola (duh!). Preporučujem konzumirati dok listate umjetnikov zine A Small Handbook for Daydreaming i sanjarite o tome da ne živite u zemlji poput, recimo, Hrvatske ili Sjeverne Makedonije.
S druge strane, tekstilna umjetnica Pashkova isplela je zavodljivu i zaigranu koktel-priču koja iza svog lepršavog voćnog bukea, kroz odabir dekoracije, otvara pitanje pristanka (čaše imaju CD-poklopac kako vam netko ne bi ubacio drogu u piće). Naime, znamo da su seksizam pa i seksualno zlostavljanje prisutni čak i među našim prosvijećenim kolegama, stoga ništa ne treba prepustiti slučaju. Nadam se samo da CD ne ispušta neke toksične tvari (možda?).
Srijeda, 26.10.
• Stela Mikulin, Swap with me (medica)
• Huda Takriti, Wounded and blessed (gin tonik)
Današnji dan bio je najdosadniji što se tiče ponude. Iako su oba pića generalno ukusna, riječ je o ziheraškim odabirima nedostojnima umjetničkog događanja ovakvog kalibra. WHW Akademija bi trebala biti rasadnik edgy ideja i inovativnih glasova mlađe generacije, a kad ono – medica, gin tonik?! Mislim da publika zaslužuje bolje.
Ok, reći ćete, medica je jedno od stožernih pića naše gastronomske tradicije, a nastala je (vjerojatno) kada je neimenovani Rimljanin, uma pomućenog alkoholnim parama koje su isparavale iz kotla, posrnuo i u rakiju izlio teglicu meda koju je netom kupio na pijaci.
No, da ne budem prestroga, budući da je medica ipak kombinacija rakije i meda (i, u ovom slučaju, borovih iglica), možemo je uvjetno nazvati koktelom. Naime, radilo se o DIY medici umjetničinog tate, što napominjem samo zato što znam da svi nadasve volimo domaće, lokalno, organsko i prirodno. Dodatni plus Steli ide za izrabljivanje neplaćenog rada člana obitelji.
I gin tonik je prilično nemaštovit izbor, pogotovo za umjetnicu koja sebe naziva transdisciplinarnom. Gin tonik je u najboljem slučaju tek multidisciplinarno piće, a nikako transdisciplinarno. Jedini element iznenađenja bile su sjemenke nara (rimski simbol plodnosti) koje su se prkosno i zavodljivo ljuljuškale na dnu čaše. Inače, Wounded and blessed je navodno biblijska referenca, ali ja sam bezbožnica pa ne znam točno (nešto o tome kako se Jakov hrvao s anđelom, koji mu je slomio kuk i onda ga blagoslovio?). Bit će da vas tako i gin tonik razvali ako pretjerate, ali poslije se ipak osjećate blagoslovljeno jer barem si možete priuštiti gin tonik. Neki apokrifni izvori kažu da je Jakov pravio craft gin i njime mazao kuk kako bi se brže zaliječio, ali nikad nećemo znati sa sigurnošću.
Četvrtak, 27.10.
• Adrijana Gvozdenović, For the enemy of both sides (rakija, pekmez …)
For the enemy of both sides je feministički koktel koji smo čekale; to je kratak i sladak neprijatelj binarnog načina razmišljanja, shooter koji je ujedno kritika patrijarhata i bukolička fantazija. Najdraži mi je već zbog toga što u njega ide džem, i to domaći džem od jabuke, i to džem od jabuke koji je Adrijana pravila zajedno sa svojom sestrom (recept: “jabuke i čitati naglas Kalibana i vješticu“) dok su boravile u planinama za vrijeme Covida. Osim toga, na etiketama teglica džema nalaze se isječci iz eseja koji se može naći na web stranici Between Anxiety and Hope. Jedenje ovog džema stoga predstavlja vrhunski čin konzumacije umjetnosti. Homogeno tijelo koktela razbijaju raspršeni komadići jabučnog džema, koji funkcioniraju kao implicitna kritika društvenog konformizma i poziv na povratak prirodi, istovremeno odbacujući ideju povratka prirodi kao zabludu koju može gajiti samo kapitalistički subjekt u ovo današnje ubrzano vrijeme.
Drugi koktel nisam ni primijetila budući da u njega nije išao džem.
Petak, 28.10.
• Željko Beljan, Saso mange (pivo)
• Mithat Can Demir (gostujući koktel-majstor, inače Erasmus student na praksi u Galeriji Nova), Tears of seven deadly sins (Campari, mineralna, gin/rum?, prosecco)
Željko dobiva minus jer se odlučio za pre-made piće, ali plus za pivo – jer pivo je uvijek popularan izbor (čak i među sofisticiranim nepcima ljubitelja_ica umjetnosti). Plus Željku i što je solidarno promovirao frendovu pivovaru. Nadam se da će mu frend zauzvrat dati da dizajnira etiketu za iduće pivo (a ne Miro Župa, haloo). Pa jesmo u kapitalizmu ili ne?!
Canov koktel-ubojica, nastao po receptu što-nam-je-ostalo-od-pića?, nije za one slabog želuca. Iako na prvu ukusan, ovaj kaotični, moćni mišung lako vas može “prehititi” ako se ne pazite. Ipak, vidi se da ovom piću nedostaje métier, istančanost koja dolazi s iskustvom, pa mladi Can mora još raditi na sebi i razvijati svoju umjetničko-koktelsku praksu kako bi pronašao svoj glas.
Subota, 29.10.
• Diana Cantarey, Limit to your love (Campari, prosecco, sok od jagode)
• Christian Sleiman, Left(l)overs (đumbir, limun, mineralna, ostaci alkohola)
Iza dovitljivog naziva Left(l)overs krije se razočaravajuće zdrav napitak. Đumbir slovi za čudotvornu namirnicu: od pamtivijeka se koristi za “liječenje” svega od grčeva i migrene do artritisa i srčanih problema. Ipak, meni nije osobito drag jer me njegov rizom asocira na zamršene filozofske ideje koje se (pre)često pojavljuju u predgovorima izložbi s ciljem ukazivanja na iznimnu učenost umjetnika_ce ili kustosa_ice. Osim toga, Marina Abramović – koja je ipak autoritet za prehrambene proizvode u umjetnosti – nije dala svoj blagoslov đumbiru, stoga odlučujem preskočiti ovo piće.
Diana, inače članica izvrsnog artsy benda Tropical Tap Water, svakako dobiva nagradu za najoriginalniji koktel. Istinski umjetnici razumiju da su forma i sadržaj podjednako važni, stoga je Diana svoj koktel pomno osmislila i po pitanju sastojaka (yum!), ali i načina konzumacije. Poslužen u probušenim plastičnim čašama za šampanjac, ovaj napitak prisiljeni ste “zažvaliti” i iskapiti da ne bi iscurio. Rezultat je jedan prilično nedostojanstven čin, koji ipak svima oko vas pruža trenutak zabave i lakoće u ovom turobnom svijetu. Uzdravlje!
ObjavljenoObjavljeno
