Tema Dok se gibamo, elegantno i koordinirano koliko je to već moguće u zanosu opasno visokih BPM-ova miksa DJ-a Travelle, misli o uokvirivanju događaja u organizaciji zagrebačkog kolektiva Volta i njihovih beogradskih sestara i braće iz Badnissa u širu priču stvarnosti elektroničke plesne glazbe plutaju negdje daleko, jako daleko.
Singeli, stil u srži glazbenoga jezika producenta i DJ-a Travelle, korijene vuče s ulica tanzanijskog grada Dar es Salaama. Izvorno zamišljen kao soundtrack za kvartovske zabave, vjenčanja i sprovode, žanr svoj nastanak duguje eksperimentiranju samoukih muzičara koji pomoću jeftinih (i često crackiranih) produkcijskih programa poput FruityLoopsa i klavijatura s buvljaka ubrzavaju puls tanzanijskih plesova mchirikua, taaraba i bongo flave u hiperdinamičan, namjerno lo-fi i apsurdno energičan glazbeni oblik. Zaogrnuta toplom, znojnom atmosferom u dvorištu Medike, ideja partyja orijentiranog na ovako deliričan zvuk ispunjava onu svoju iskonsku ulogu prepuštanja i otpuštanja, vezujući prisutne za trenutak kako bi barem nakratko dobili privid izolacije od žrvnja dnevnog ritma. Tamo i tada ništa drugo nije bitno.
No, izvan hipnotičkog efekta plesnog podija i bijega u opojne melodije singelija, stvarnost je nešto grublja. Kao što je engleska kritičarka Chal Ravens još prije dvije godine konstatirala u eseju za The Quietus, dojam je da se na klupske zvukove sve manje pleše, dok se istovremeno o njima sve više piše. Vodimo li se onom dozlaboga promašenom maksimom o pisanju o glazbi i plesanju o arhitekturi, ovaj bi koncept mogao zazvučati apsurdno – kako umjetnička forma čija je primarna intencija zabava uopće može biti prikovana za neki diskurzivni teret? Glazba poput singelija, koju je naizgled nemoguće politizirati, u tom kontekstu postaje svojevrsnom panacejom.
Nasuprot takvom redukcionističkom čitanju stoje historijske činjenice koje klupsku glazbu, u njezinim raznim oblicima, svrstavaju u najprogresivnije i ideološki najpotentnije grane muzičke povijesti. Od afrofuturističkih, postindustrijskih i antikapitalističkih tekovina techna u Detroitu (vidi pod: Underground Resistance) i radikalnog multikulturalizma housea u Chicagu osamdesetih godina, preko utopijske kulture ravea u Velikoj Britaniji tijekom devedesetih, pa sve do današnjih emancipacijskih silnica u izričajima globalnog juga, plesna je glazba oduvijek bila buntovnim nositeljem promjena, bilo izravno kroz transgresivnost svoje estetike, bilo posredno kroz društveni moment koji je oko sebe generirala.
Danas su sukobi ilegalnih acid house partyja s policijom (po nalogu heroine Margaret Thatcher) te kontrakulturni potencijali techna i housea u dalekoj prošlosti. Ipak, elektronička glazba ostaje bojnim poljem – ili zrcalom – za apstraktnije tenzije društvenog spektakla. Bilo da je riječ o sustavnoj komodifikaciji, komercijalizaciji i gentrifikaciji nekadašnjih skvoterskih prostora i DIY manifestacija ili o ulozi izraelskog kapitala u nekim od najznačajnijih festivala i institucija u polju, kao što su Sónar i Boiler Room, diskusiju o problemima i ulozi plesne glazbe gotovo je nemoguće izbjeći. O njima se piše i komentira diljem kiberprostora u raznim formatima: u newsletterima prekaljenih kritičara poput Shawna Reynalda, u reelovima relevantnih i artikuliranih profila na društvenim mrežama i na kanalima angažiranih glazbenika poput egipatskog producenta Ramija Abadira. O svemu bi se tome, naravno, mogla napisati još jedna knjiga.
Stalno ponavljanje istih tema, bez opipljivijih pomaka, na koncu dovodi do zasićenja i kontraefekata. Čikaški će glazbenik Jamal Moss tako svoj prošlogodišnji album Dance Music 4 Bad People pod pseudonimom Hieroglyphic Being pretvoriti u metakomentar, te ga, za svaki slučaj, popratiti i eksplicitnim porukama: “Festivali i klubovi tvrde da baštine sigurne prostore, ali vjerojatno ste to primijetili i sami: pogledate oko sebe i dobar dio ljudi u klubu uopće ne djeluje sretno.” Dodatno iscrpljene sterilnim, galerijskim pristupom i napornim konceptualnim dekonstrukcijama plesne glazbe iz prethodnog desetljeća, američke, britanske i europske klupske scene postale su očajnički žedne odmaka. Kao što to obično biva, inspiracija je pronađena u stranim svjetovima, u spontanim i slobodnim idiomima koji stoje nasuprot snobovskoj auri zapadnog establišmenta.
Uz elektroničke mutacije latinoameričke cumbije (guaracha, cumbia rebajada), vječno napaljeni brazilski baile funk te afričke i afrodijasporske plesne stilove kao što su amapiano, gqom i batida, upravo će singeli u proteklih pet do deset godina poslužiti, načelno, kao katalizator za revitalizaciju ustajalih klupskih scena. Dok bi se u prošlosti ovakve tradicije u američki i europski kanon uvodile besramnim prisvajanjem – od Fourth Worlda i gamelana do afrobeata, primjera ima napretek – danas se ipak izvornim glazbenicima pristupa s više poštovanja i brige, nudeći im priliku da sami izvode glazbu po svijetu. Uz manje izdavače kao što su poljski 1000HZ, lisabonski Príncipe i jordanski Drowned By Locals, glavnu ulogu u globalnoj (čitaj: zapadnjačkoj) promociji radikalnih afričkih klupskih pravaca odigrat će Nyege Nyege Tapes i sestrinska etiketa Hakuna Kulala, te usput Kampalu u Ugandi učiniti epicentrom kulturnog procvata istočnoafričke elektroničke glazbe.
Nadilazeći okvire kolega poput Jaya Mitte i Dukea s Nyege Nyegea, Travellin singeli korača prema futurizmu i dobiva prefiks cyber, pa u svoju orbitu privlači mračnije registre distorziranih sintesajzera i nestabilne polifonične plohe, sudarajući pritom tvrđe 4/4 obrasce rejverskih kickova, duboke basove trapa i dembowa s titrajućim beatovima koji dosežu 300 otkucaja u minuti. Dok europske elektroničke varijante poput gabbera i happy hardcorea mogu djelovati zagušljivo agresivno pri sličnim vratolomnim brzinama, Travellin izričaj ostaje neobično fluidan i dinamičan kroz čitav set, koji se u Attacku kreće od njegovih vlastitih rastrzanijih i glitchanih produkcija do klasika žanra iz repertoara pionira Sissa – iz čijeg su studija u Dar es Salaamu i potekli mnogi od današnjih najznačajnijih producenata singelija.
Kolektivnoj će ushićenosti kumovati i ambijent. Topao i vlažan zrak ranoljetne večeri, čija se težina osjeća u sebi i na sebi, bojama okupan otvoreni prostor Medike i nešto raniji termin nastupa kao da su stvoreni da pojačaju dojam euforije, konstantno pumpajući pozitivnu energiju koja ne posustaje ni trena tijekom jednoipolsatnoga Travellina nastupa. Konačni je rezultat jedan od onih narkotičkih, gotovo transcendentalnih doživljaja o kojima je s odmakom teško pisati bez posezanja za ispraznim patosom i upitnim klišejima. You just had to be there. Takvo iskustvo sa svojim krajem donosi i svojevrsno pražnjenje, pa će back-to-back set Voltina Korneta i Badnissova Praktikala proteći uglavnom u oporavku, nudeći spuštanje kroz sličan skup zvukova koje su prije Travellina nastupa zlarinsko-zagrebačka DJ-ica Anavi i druga polovica Badnissa, Naomi, u nešto poletnijem raspoloženju koristile za uspon: od dominantnih obrisa baile funka i (drum ‘n’) bassa do ležernijih, harmonijama prožetih ritmova na tragu kwaita, kudura i afro housea.
Dan nakon partyja, teze prethodno spomenutoga internetskog i akademskog diskursa o klupskoj kulturi i s njima povezani, implicitno anglocentrični trendovi i dalje djeluju daleko, jako daleko. Lokalne scene u manjim sredinama, posebno na periferiji Europe, ostaju prepuštene samima sebi uz diktat srednjostrujaške usmjerenosti, gdje hard techno, tech house i srodni žanrovi vladaju klubovima. Događaji poput ovog ostaju povremeni kurioziteti, rezultat entuzijastičnog angažmana pojedinaca i njihovih kolektiva. Osim kroz Voltu, zagrebačka je publika tijekom godina tako mogla doživjeti elektronički prožete ugandske bubnjarske tradicije sastava Nihiloxica te sjevernoafrički bass AMMARa 808 u organizaciji Izvorišta Emira Fulurije. Zahvaljujući ZEZ-u i Jazzu u Močvari, ugošćen je i mutantski dub HHY & The Kampala Unit, dok je Nina Maštruko (Babilonska) zvuk globalnog juga promicala kroz vlastite DJ-setove i gostovanja glazbenika_ca poput Maque i auto_timera u okviru programa Onkraj. Za češći i širi program nedostaje i adekvatnih prostora: Zagreb svoj Corsica Studios nikad nije imao pa ga nije mogao ni izgubiti.
No, upravo ti izolirani džepovi lokalnog angažmana izvan meka elektroničke glazbe poput Londona, Berlina i Barcelone nude nadu i pokazuju kako klupska glazba u praksi nastavlja funkcionirati mimo dijalektike o njenim ideološkim, političkim i estetskim stvarnostima. Iako bitni, ti narativi iščezavaju na plesnom podiju, barem nakratko. Možda su, u konačnici, predasi kakve nam nudi singeli ključni za nastavak otpora u težnji da se klupski svijet obrani od svih onih kapitalističkih mehanizama koje mu guše autentičnost.
ObjavljenoObjavljeno
