Osnažujuće uranjanje u sirovu stvarnost

S glazbenicom Lucijom Ivšić razgovaramo o njezinom najnovijem projektu ŽIVA i istoimenom debitantskom solo albumu koji u spoju elektronike i folklora obrađuje osjećaje tipične za vrijeme u kojem živimo.

razgovara:
Barbara Gregov
FOTO: Martin Peranović

Lucija Ivšić i ja ne poznajemo se dobro, ali se poznajemo dugo. Kao tinejdžerke su nas na Myspaceu spojili slični glazbeni interesi. Lucija se već tada bavila glazbom i imala svoj prvi bend, Punčke, a ja sam o glazbi par godina kasnije počela pisati. Lucija je, logično, bila prva osoba koju sam intervjuirala. Putevi su nam se u međuvremenu razišli, ali sam Lucijinu glazbenu karijeru sve vrijeme radoznalo pratila.

Od svega što je dosad napravila, njezin najnoviji projekt, ŽIVA, i istoimeni debitantski solo album, najviše me je iznenadio i najsnažnije dotaknuo. Na albumu sam prepoznala neke stare i objema nam drage žanrove kao što su darkwave ili post punk, ali i prizvuke elektroničkih i klupskih stilova za koje nisam bila svjesna da danas na neki način dijelimo. Živa je nedvosmisleno osoban i intiman album, no obrađuje splet osjećaja poput anksioznosti, tjeskobe i depresije koji su i univerzalni, tipični za (post)pandemijsko vrijeme u kojem živimo, a pogotovo za milenijalsku generaciju kojoj i Lucija i ja pripadamo. Luciju možda ne poznajem dobro, ali sam sa ŽIVOM zato odmah osjetila bliskost.

Zanimalo me je otkud se pojavila i kako se oblikovala. Što ju je to rastavilo, a što osnažilo? Kako i kuda namjerava dalje? Da previše ne nagađam, pozvala sam Luciju da se ponovno sastanemo i zamolila je da mi o ŽIVI ispriča – sve.

Za početak nam reci kako je ŽIVA nastala. U odnosu na Punčke po kojima te najbolje poznajemo, ŽIVA se i žanrovski i estetski dosta razlikuje. Kako je izgledao taj put?

Kao što znaš, u Punčkama sam bila petnaest godina. Manje je važno to koliko su Punčke trajale, a više to što su obilježile moje formativne godine. Bend sam osnovala s četrnaest, dakle, kao tinejdžerka. Punčke su bile moj identitet. Svi me znaju kao Luciju iz Punčki, svi moji poslovi bili su vezani za Punčke ili sam ih dobila preko Punčki, itd. Nakon svih tih bendovskih godina počela sam se osjećati kao da se stalno vrtim u krug, radim jedno te isto. Kao da se više ne mogu razvijati i rasti jer sam dotaknula neki zamišljeni plafon. Shvatila sam da moram izaći iz tog začaranog kruga, a da bih to stvarno mogla učiniti, morala sam se potpuno izmaknuti. Prije par godina sam se tako preselila u Australiju.

Kako to da u Australiji nisi oformila novi bend? Što je ŽIVA od Punčki naslijedila, a čega se riješila?

Namjeravala sam oformiti bend, ali sam onda shvatila da sam ja to učinila samo jednom. Osnovala sam Punčke i to je bilo to. Osim toga, ja sam svirala sa svojim prijateljicama. Nisam bila osoba koja je svirala po drugim bendovima ili ih mijenjala. Otkako sam se odselila, mučila sam se s pitanjem – što je od Punčki ostalo? Ništa. Zaista sam se osjećala kao da odjednom nemam pojma tko sam.

Baš kada sam se krenula družiti s ljudima i polako integrirati u novu scenu, nastupio je lockdown. Tada mi je postalo jasno da se bend neće dogoditi. Počela sam se sama igrati s digitalnim alatima za stvaranje glazbe i 2020. godine sam pokrenula jedan mali glazbeni projekt koji se zvao Mockingbird. To je zvučalo kao da ja plačem uz gitaru, teške tužaljke [smijeh]. Sada me pomalo sram slušati te pjesme, ali sam kroz njih naučila raditi beatove. Kad slušaš Mockingbird, jasno možeš čuti prijelaz s Punčki na ŽIVU.

I dalje nam nisi rekla kako je točno ŽIVA oživjela!

Da, pričam najdulju priču ikada [smijeh]. Uglavnom, Mockingbird mi nikako nije sjedao, jednostavno me ta gitara stalno podsjećala na Punčke. Ovo će zvučati filmski, a istina je: da bih prestala svirati gitaru, odlučila sam pustiti nokte. Zvuči totalno glupo, ali uvijek sam htjela imati duge nokte, a nisam mogla jer bi se od sviranja uništili. Nokti su bili mehanizam putem kojega sam se prisilila da krenem s nečim sasvim novim. I ništa, polako sam počela raditi u Abletonu i krajem 2021. godine završila pjesmu Power. Odmah sam znala da je to točno ono što želim i što mi se sviđa. Ime Mockingbird jednostavno više s Power nije rezoniralo. Ime ŽIVA pojavilo se spontano i jednostavno je otprva kliknulo. Eto, to bi bio nekakav kraj ŽIVINOG početka. [smijeh]

Na albumu se najviše baviš osjećajem nepripadanja – iskustvom svojevrsnog gubitka, ali i izgradnjom novih dijelova sebe. Zanimljivo mi je kako se pitanje identiteta očituje u jeziku – pjevaš i na hrvatskom i na engleskom – i u zvuku – kombiniraš lokalni glazbeni folklor s pop i klupskim žanrovima. Koja je pozadina tih kreativnih odluka? Reci nam više o konceptu albuma.

Po pitanju jezika, stvar je jednostavna. Nisam prošla kroz formalnu glazbenu edukaciju pa pjesme pišem tako da sve snimam. Uglavnom mi neka melodija zapne u glavi i onda uz nju počnem pjevušiti. Pjevušim uglavnom besmislice. Kada sam preslušala skice koje sam snimila za pjesmu Power, jedan je dio zvučao kao da pjevam na hrvatskom, a drugi kao da pjevam na engleskom. Tekst mi je došao toliko prirodno da sam ga odlučila ostaviti na oba jezika.

Sa ŽIVOM mi je odjednom postalo jako ugodno biti spontana u glazbi. Većinu kreativnih odluka donijela sam instinktivno i mislim da se to čuje i osjeti. Zbog neopterećenosti mnoge stvari možda nisu savršene, ali se u pjesmama dešavaju neočekivani momenti. To mi se baš sviđa. Što se tiče folklora, uvijek su me privlačili šokački napjevi jer su izrazito prodorni. Naježim se kad ih čujem. Htjela sam da i moj glas tako zvuči, odnosno da ostavlja takav dojam. Osim toga, u Australiji sam se osjećala pomalo usamljeno. Mislila sam da ću se, ako svoj glas učinim “folklornim”, osjećati kao da iza sebe imam nekakvu potporu. Kao da me zbor štiti, ako ti to ima smisla.

Ima. I činilo mi se da upravo folklornim elementima sugeriraš neki vid zajedništva.

Točno, sve skupa funkcionira kao svojevrstan razgovor, čak i nadmetanje. Solo glas je na engleskom jeziku i komunicira neko loše ili teško iskustvo, dok zbor djeluje osnažujuće, kao podrška.

Kombiniranje folklora i elektroničke glazbe također se desilo spontano. Donedavno uopće nisam slušala elektroničku glazbu. Što se toga tiče, zaista sam truba [smijeh]. U zadnjih sam godinu dana počela više istraživati i proširivati svoj glazbeni ukus, a onda se to logično prelilo i u ŽIVU.

Je li to što si tek ušla u elektroničku glazbu doprinijelo spontanosti koju si maloprije spomenula?

Točno to, igram se i isprobavam dok mi nešto ne zazvuči dobro. Nisam opterećena žanrovima jer ih tek otkrivam.

FOTO: Martin Peranović

Rekla si da je selidba potaknula istraživanje folklora. S obzirom na novu glazbenu scenu i tržište na kojem si se našla, jesi li osjetila pritisak da se okreneš baš vlastitoj kulturi i korijenima?

Ne bih rekla da je u pitanju bio pritisak, prije bunt. Otpor prema očekivanjima i predvidljivim glazbenim ili umjetničkim kategorijama. Želim donijeti nešto što je samo moje, iza čega stojim sto posto. ŽIVA je nedvojbeno ja. Iako nisam planski koristila folklorne elemente, naknadno sam shvatila koliko oni ustvari doprinose i konceptualnoj i estetskoj zaokruženosti albuma.

 Živa je u emotivnom smislu tvoj možda najradikalniji album dosad. U pjesmi Anything but the Night, primjerice, pjevaš o svojim nesigurnostima, dok u I Need to Let Go vrlo direktno kažeš “spremna sam da se raspadnem”. Dakle, dosta je tu tuge i depresije.

Očaja. [smijeh]

Da, ali ja sam album doživjela osnažujuće, kao da si očaj o kojem govoriš prevladala. Rekla bih da je Živa baš zbog toga što si se toliko osjećajno izložila, tvoj najsnažniji album dosad. Što ti misliš?

Slažem se. Drago mi je da se to prenijelo na van. Za mene je ŽIVA materijalizacija najbolje mene. Ona je prijateljica, mama, sestra, pa i terapeutkinja. Svakako ženska osoba koja ti u trenucima sumnje u sebe kaže nešto poput “sve je okej” ili “budi na svojoj strani”. Znam da sve skupa zvuči apstraktno, ali apstrakcija mi je bila potrebna da se mogu izložiti. Mislim da više od ovoga nisam ni mogla. Ni emocionalno ni glazbeno. [smijeh] U nekim dijelovima pjesama, primjerice, tonalitet nije pogođen. U nekim sam slučajevima pak namjerno birala lošije snimke koje sam bolje osjećala ili sam osjećala da bolje dočaravaju to što pokušavam reći. Dakle, razne sam svoje ranjivosti stavila “na izvol’te”, a istovremeno se nikad nisam osjećala snažnije.

Što se tiče samog procesa pisanja, odvijao se, kako sam već i spomenula, u nekoj za mene lošijoj životnoj fazi. Ništa me nije ispunjavalo – npr. slušanje glazbe ili čitanje – osim ŽIVE. Taj osjećaj potpune uronjenosti i uzbuđenja koje ona sa sobom nosi toliko je snažan da bih najradije sad otišla s intervjua i otrčala raditi pjesme. 

Strpi se, brzo smo gotove!

Uglavnom, po prvi puta u životu spoznala sam što znači uživati u procesu. To je za mene skroz novo iskustvo i strašno me fascinira.

Zanimaju me i konkretni muzički ili drugi umjetnički utjecaji. Ja na albumu čujem svašta, od klasika poput Siouxsie and the Banshees do recentnijih imena kao što je Sevdaliza. Jesam li na dobrom tragu?

Pa pogodila si. Siouxsie and the Banshees sam slušala još u srednjoj školi kao dio svoje post punk faze, a baš sa Sevdalizom je i započelo moje istraživanje elektroničke glazbe. Zatekla sam se na njezinom koncertu na MENT festivalu u Ljubljani prije par godina. Tada nisam znala niti jednu pjesmu, ali me se to što radi dojmilo i glazbeno i vizualno. Definitivno bih izdvojila i FKA Twigs i Caroline Polachek – tu noviju generaciju žena koje produciraju i konceptualno i estetski i žanrovski inovativnu glazbu.

Vječna inspiracija mi je i Patti Smith. Kao tinejdžerka sam vlakom došla u Zagreb na njezin koncert. U sjećanje mi se posebno urezao trenutak u kojem je bez pardona hračnula na pod pozornice. ŽIVA je nekim u drugim glazbenim vodama, ali mislim da u sebi ima nešto od Pattinog stava.

Jako si puno pažnje posvetila vizualnom aspektu albuma. Rekla bih čak da je to ključan dio cjelokupnog doživljaja albuma. Jesam li u pravu?

Da, ŽIVA je audio-vizualni projekt. Željela sam da ŽIVA estetski zahvati različite vizualne aspekte albuma, ne samo njegovu naslovnicu. To mi je otvorilo skroz nove medije kroz koje se mogu izraziti, ali i mogućnost da surađujem s drugima.

Vizuale za album radio je fotograf i dizajner Martin Peranović koji djeluje kao Hochstapler. Osim što smo prijatelji već sto godina, Martin i ja se estetski jako dobro razumijemo tako da se oko izbora suradnika nisam premišljala. Naslovnicu albuma snimali smo u Borincima, vikend naselju pored Vinkovaca gdje sam ja odrasla. Lokacija ima određenu surovost, zato smo je odabrali. Htjeli smo ŽIVU predstaviti kao nešto što je stvarno i sirovo kao selo, ali i ispolirano, apstraktno i digitalno. Ako se zagledaš u naslovnu fotografiju, vidjet ćeš da su mnogi elementi ne neki način pomaknuti. Recimo, žito koje držim u naručju je zeleno, a ne žuto. Ja se na prvi pogled možda doimam staloženo i smireno, ali mi je lice zapravo jako umorno. 

Dosta sam se poigravala s teksturama i animacijom. Na tome sam surađivala s Goranom Nježićem. On je animirao 3D sken moje glave koji možete vidjeti u spotu za pjesmu Dualism te kreirao teksturu koja se vidi na naslovnici za singl Bad Blood. Tu teksturu kasnije možete vidjeti i na marami koju nosim na naslovnici albuma. 

Zanima me kako si pristupila cjelokupnom “brendiranju”. Čini mi se da si se i u vizualnom i tematskom smislu naslonila na trendove, ali da si ih odlično izokrenula i učinila totalno svojima.

Ne mogu reći da sam se povodila za Zeitgeistom, ali super ako je to dobro ispalo! Naravno da želim da ŽIVA kao projekt uspije i normalno da razmišljam o tome što me može lansirati, ali je istovremeno želja da budem svoja najjača. Puno razmišljam o tome na koji način da se predstavim, posebno na društvenim mrežama, a da pritom ne radim kompromise.

Pa upravo to me i zanima. Sav raj rad koji je potrebno napraviti da bi jedan umjetnički projekt zaživio, koji s umjetnošću nema previše veze i koji se uobičajeno ne percipira kao rad. Kako to sve skupa doživljavaš?

O tome aktivno razgovaram s prijateljima i kolegicama i primjećujem da nisam jedina koju to muči. Kada smo se tek našle, pitala si me kako se osjećam sada kada je album vani. Osjećam se kao da posao nije prestao nego da ga je sve više [smijeh]. Sve što sam radila za ŽIVU, radila sam sama. Nisam morala, ali da nisam, vjerojatno bih bankrotirala. Ponekad imam dojam da na kraju najmanje vremena provedem radeći glazbu.

Ipak, mislim da sam s vremenom pronašla neki balans s kojim sam okej. Jasno mi je da bez svog tog rada ne mogu, koliko god me frustrirao. Jednostavno sam ga prihvatila kao dio posla i pristupam mu hladno, objektivno i donekle promišljeno. Spašava me to što sam poprilična štreberica [smijeh]. Objave Instagramu npr. unaprijed isplaniram, a na dnevnoj bazi uzmem točno određeno vrijeme da istražim što drugi ljudi umjetnički rade, da porazgovaram s ljudima koji me prate ili da poslušam glazbu koju mi je netko preporučio. Također pratim kako promociji pristupaju npr. spomenute FKA Twigs ili Sevdaliza koje imaju timove zadužene i specijalizirane za samopromociju. To sve oduzima vrijeme i to mi se ne sviđa, ali pokušavam naći mjeru.

Album si samostalno izdala. Kako to da se nisi odlučila za nekog izdavača?

Razmišljala sam o izdavačima i čak sam demo poslala na neke adrese, ali to nije upalilo. Znam kako izdavaštvo funkcionira pa mi je album bilo najlakše izdati sama. Nisam htjela da me to što nemam izdavača spriječi da ga izdam. Čini mi se da te veći izdavači u pravilu ne doživljavaju dok nisi došla do neke razine, koja god ona jest. Možda iza sebe trebam imati i drugi album ili više pratitelja na društvenim mrežama, nisam ni sama sigurna, to želim izvidjeti. Dosad se jednostavno nisam imala vremena svime time baviti, ali bih, sada kad je album vani, voljela malo detaljnije istražiti kao glazbena industrija trenutno diše. Zasad sam fokusirana na distribuciju vinila i voljela bih dogovoriti da netko vanjski to preuzme.

Kako ŽIVA zvuči i izgleda uživo?

Ovih dana baš planiram turneju koja će se odviti na jesen. Imam više-manje pripremljen set u trajanju od 45 minuta. Skroz je fleksibilan, podložan promjenama na licu mjesta i to mi se baš sviđa. Svaku pjesmu zapravo moram rastaviti i tijekom nastupa ponovno sastaviti. To je u kreativnom smislu užasno uzbudljivo, ali je i zahtjevno. Dugoročno imam kojekakvih planova i ideja, ali preda mnom je i puno tehničkih izazova. Više ne mogu samo doći i uštekati gitaru [smijeh]. No, da bi ŽIVA bila živa, mora nastupati. Na kraju krajeva, ja u tome najviše i uživam.

Za kraj nam još reci kada ćemo te moći poslušati  u Zagrebu?

Rezervirajte si kraj rujna!


Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano