Kiša već danima pada, možda i pukne ta prokleta brana

brána, ž

1. pregrada na vodotoku koja zadržava razinu vode na željenoj visini b. nasip kao zaštita od poplave
2.pregrada, prepreka čemu

U POGONu Jedinstvo smo od 16. do 20. studenog mogli pogledati izložbu Prokleta brana koja je jedna od točki sastavljanja, ali i nastavljanja umjetničkog projekta Lale Raščić.

Umjetnica rođena 1977. godine u Sarajevu školovala se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na postdiplomskom studiju pri Rijksakdemie van Beeldenden Kunsten u Amsterdamu. Općenito u svom radu, kao i u konkretnom slučaju Proklete brane objedinjuje ne samo razne likovne izražajne forme, već se oslanja i na književnost, performans, video i radio. Prokleta brana bi u njenom slučaju mogla stajati kao metafora moderne i suvremene umjetnosti koja, kao kakva silna bujica nekontrolirane vode (umjetničke inspiracije), razbija “jedinstvo” umjetničkog diskurza i otvara mnogostruke tokove u iskorištavanju raznih formi izražavanja. Ipak, ovdje je riječ o relativno “stvarnoj” brani, onoj u bosanskom mjestu Lukavcu koja je 2000. godine figurirala kao mjesto katastrofe u radio drami lokalne radio stanice. Ova samo fingirana katastrofa imala je za posljedicu veći efekt od onoga kojeg je izazvao Rat svjetova Orsona Wellesa davne 1938. godine. Narativ koji umjetnica gradi polazeći od tog motiva, oslanja se i na bosansko-hercegovačku tradiciju epskog pripovijedanja. “Konačni” rezultat njenog promišljanja, istraživanja i suradnje s brojnim umjetnicima je ljubavna priča s društveno-političkim konotacijama, smještena u 2027, kada protagonisti imaginarne katastrofe u Lukovcu navršavaju 33 godine (dob i same umjetnice u počecima rada na ovom projektu). Na tragu antimodernističke kritike scijento-tehnokratske sadašnjosti i budućnosti, autorica dijalogizira s nasljeđem epskih utopija koje su u vremenu u kojem se počela razvijati svijest o zajedničkom identitetu nekog kolektiva pričale priče o djetinjstvu prvobitnog mentaliteta suprostavljenog silama “objektivnog” svijeta. U distopijskoj budućnosti Proklete brane umjetnica pretpostavlja krajnji fatalni i pogubni rizik do kojeg nas vodi tobožnje oslobađanje ljudskih potencijala. U metafori vode, simbolu nestalnog i promjenjivog, ali i onog što nas određuje i povezuje s drugima, umjetnica predstavlja svoj projekt u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banja Luci, New Orleansu,… i tako relativizira i samu zatvorenost i konačnost umjetničkog djela naglašavajući proces stvaranja u kojeg smo pozvani i mi, sami gledatelji/slušatelji koji rušenjem unutrašnjih i vanjskih prepreka možemo značajno pridonijeti umjetnosti/umijeću života baš kao što su nekoć radili i naši stari u dijalogu s epskim pripovjedačem.

Zagrebačka izložba u POGON-u Jedinstvo posebna je upravo zato jer je obuhvatila sve elemente ovog rada u nastajanju, ali i kreirala poseban ambijent na razmeđi stvarnosti i fabularnosti. Prvi dio izložbe predstavljao je ulazak u fikciju jednog umjetničkog koncepta: pontoni koji vode do videa u kojem umjetnica priča okvirni narativ o mladom inženjeru Tariku i njegovoj ljubi Merimi završavaju se instalacijom spasonosne splavi, dok rijeka svoj tok nastavlja u razasutim akvarelima brane i u dugačkim video-audio instalacijama bujice vode u pozadini. Drugi dio izložbe dokumentira proces nastanka ovog ambijentalnog rada – nudi se kao prostor umjetničke autoreferencijalnosti i razotkrivanja iznimnog kompleksa utjecaja na umjetnicu, od već spomenutog epskog pripovjedanja do radio-drame, rodnog pitanja pripovjedača /pripovjedačice, održivog razvoja, katastrofe… Višednevni diskurzivno-performativni program funkcionirao je kao izložba-događaj bazirajući se na dvama viđenjima izložbe od strane povjesničarke umjetnosti i kustosice Ivane Bago te umjetnika Siniše Labrovića, na razgovorima s umjetnicom, samom performansu te završnoj diskusiji stručnjaka iz različitih područja.

Prokleta brana složenošću svog koncepta nudi brojne mogućnosti čitanja, no čini mi se da tako nešto ne bi bilo moguće bez dokumentarnog dijela izložbe. Radu nedostaje cjelovitost i povezanost fiktivnog i dokumentarnog dijela. Pitanje je koliko bi se toga uopće dalo shvatiti bez objašnjenja geneze i u njega uključenih koncepata. Woodyallenovski gledano, u samom imaginarnom dijelu izložbe nedostaje luckasti pustolov i arheolog Tom Baxter, u ovom slučaju Lala Raščić koja bi se “trgnula” iz svoje fiktivne rutine i počela pričati s publikom objašnjavajući joj svoju započetu potragu i marljivo umjetničko/arheološko uklanjanje prašine sa svakodnevnice koju svi dijelimo. Ipak, izuzev toga i dalje se možemo oduševljavati umjetničkim oživljavanjem naizgled banalnih stvari iz svakodnevnice koje uspjevaju otvoriti imaginarni prostor metafore u kojem se mogu susresti ili sukobljavati brojni drugi koncepti i značenja. Taj “kao da” privid oživljava potencijale drugačijih doživljavanja i komunikacije na latentnom nivou pa ovakav primjer umjetnosti može funkcionirati kao poligon za prevladavanje starih sukoba koji bi kroz eksplicitnu distopiju mogao pokazati i alternativu budućnosti jer je u konačnici i sami dis (dis /di- dvostruko) topije ta ista dvostruka mogućnost.