Kultura na selu

Piše: Anita Kojundžić

Bez sumnje, jedna od neuralgičnih točaka suvremnog društva jest postojanje mreže “centara i periferija” na svim razinama, te sve dublji jaz među njima. Centar i periferija danas funkcioniraju kao izraz realnih i objektivnih odnosa snaga koji se uspostavljaju po kriteriju razvijenosti, moći, utjecaja i broja stanovnika, a posljedica su simboličke želje za dominacijom. U kontekstu EU i krize kroz koju prolazi, ponovno se aktiviraju analize ovih odnosa budući da tako visoko racionalizirani i birokratizirani sustav kao što je EU funkcionira kao sustav neravnoteže sa snažnom polarizacijom na centar i periferije Unije. Uz to, stanje ovisnosti periferije se perpetuirano podržava od strane centra različitim sredstvima, koja uključuju interdisiplinarni spoj ekonomije, financiranja, medija, politike, obrazovanja, kulture, sporta. Središte je, dakle, mjesto sustava prisile “odozgo” prema dolje, a nusprodukt komplicirane simbioze centra i periferije je uvijek veća ili manja količina nepravde. Primjere možemo pronaći i na makro / globalnoj razini, ali i na mikrorazinama pojedinačnih država.

Kada je u siječnju 2011. u malom selu Cista Provo u dalmatinskoj Zagori započelo izlaganje serije “jumbo” plakata po ključu svakog mjeseca-jedan umjetnik, ideja vodilja organizatora (HULU Split i Udruga KVART) bila je upravo problematiziranje odnosa centra i periferije na razini RH, odnosu države prema ruralnim krajevima i posljedicama te višegodišnje politike “centralizacije” u zemlji koju se često naziva “velikom glavom na malom tijelu” (zbog dominacije glavnog grada naspram ostalih dijelova države). Jedna od najočitijih posljedica je iseljavanje mladog stanovništva iz ruralnih područja, čime je napredovanje tih sredina još manje izgledno, osim u slučajevima kada je riječ o privatno-poslovnom interesu pojedinaca. S druge strane, primjera nesebičnog darivanja poput ove umjetničke priče zaista je malo.

Počeci izlaganja umjetničkog rada na billboardu ili reklamnim panoima datiraju još u rane ’80-te prošlog stoljeća: od feminističkih intervencija u javni prostor Jennny Holzer koja je koristila medije visoke tehnologije za svoje inverzije oglašavanja ili kulturnog “jamminga” umjetnika poput Rona Englisha koji je (ilegalno) preinačavao same reklame. Korištenje reklamnih panoa u umjetničke svrhe nastalo je iz spoznaje da je sam prostor upleten u odnose moći/znanja pa se htjelo stvoriti novi “slobodan” teritorij unutar već postojećeg prostora svakodnevnice jer se u njemu, uz pomoć stereotipa, konstruiraju identiteti (Julian Rose). Dvadesetak godina kasnije, isti medij je pronašao mjesta i u radovima nekih hrvatskih umjetnika, poput Andreje Kulunčić i Aleksandra Battiste Ilića. Ipak, plakati u Cisti Provo su uspješno reinterpretirali već poznati medij budući da je riječ, koliko je meni poznato, o prvoj umjetničkoj intervenciji tog tipa u ruralnoj sredini. Sve ranije akcije prodirale su isključivo u urbano tkivo. Izmještanjem već poznatog konteksta, promijenilo se i značenje i značaj radova. Tako možemo prepoznati subverzivnost ovog umjetničkog ciklusa u bar dva elementa: osvajanju teritorija kapitalizma (komercijalni prostor za oglašavanje) od strane umjetničkih snaga te odvijanju tako izrazito političkog čina u ruralnoj sredini gdje tekovine kapitalizma tek traže svoje mjesto. Dakle, riječ je o “borbi” na teritoriju koji je još uvijek “ničija zemlja” upravo zbog svoje perifernosti. U selu u kojem nema ni naznaka popularne ili masovne kulture niti tradicionalnih umjetničkih institucija, godinu dana je redovito izlagana suvremena umjetnost aktualnih hrvatskih umjetnika, pri čemu je svaki rad bio izložen čitavi mjesec – znatno dulje nego što bi bio u većini galerija. To je gesta koja ima razornu snagu gerile. Kako je do toga došlo? Prije nekoliko je godina Boris Šitum, umjetnik rodom iz sela Cista Provo, u sklopu svoje instalacije na privatnom obiteljskom posjedu podignuo tipični, generički pano te ga je odlučio i nadalje koristiti u neprofitne svrhe promoviranja suvremene umjetnosti među sumještanima. Kao rezultat tih promišljanja, početkom prošle godine je došlo do realizacije ideje o izlaganju plakata suvremenih umjetnika tijekom čitave godine, a ciklus je dokumentiran u formi kalendara za 2012. godinu, čime se dodatno otvara pitanje eksploatacije i komercijalizacije umjetničkih djela.

Radovi nisu birani prema određenom programu ili konceptu pa su umjetnici imali potpunu kreativnu slobodu, a uglavnom su koristili medij fotografije i kompjuterske grafike. Na tematskoj razini, variraju od egzistencijalnih pitanja sreće, smisla života i smrti (Boris Cvjetanović, Luka Duplančić, Rino Efendić, Kata Mijatović, Boris Šitum), do pozicije suvremene umjetnosti u društvu (Zoran Pavelić, Valentino Bilić-Prcić) i britkih reagiranja na aktualna društvena zbivanja (Milan Brkić, Siniša Labrović, Mateo Perasović / Zoran Alajbeg, Slaven Tolj, Vedrana Rudan). Među potonjima se može naći i izrazito provokativnih primjera poput Labrovićevog rada: bijelim slovima na crnoj pozadini s jedne strane billboarda napisao je “Živio Ivo Sanader”, a s druge strane “Dolje Zlatan Dumanić”, u vrijeme kada je popularnost bivšeg premijera isparila čak i u izrazito konzervativnim, desno orijentiranim sredinama kao što je Cista Provo. Sve viđeno nerijetko je zbunjivalo prolaznike pa su, kada su imali priliku, tražili objašnjenja te načelno razvijali pozitivan stav prema projektu.

Unatoč gotovo “internom” karakteru ciklusa, vitalnost ideje je potvrđena realizacijom drugog ciklusa koji će trajati kroz tekuću godinu, a mještani će, na svoju (ne)sreću, ponovno imati priliku upoznati se s nizom suvremenih radova. Osim edukativnog značaja za lokalnu zajednicu, kvaliteta ovog ciklusa je i u uspješnom revitaliziranju već poznatog medija promjenom konteksta u kojem je izložen te uspješnog ostvarivanja cjelogodišnjeg programa izlaganja u izvaninstitcionalnom prostoru. A sve to, ako ćemo biti iskreni, na mjestu gdje ni u najluđim snovima ne bismo suvremenu umjetnost tražili.