Tema Predstavu Inkubator Olivera Frljića gledao sam početkom rujna u Narodnom pozorištu u Sarajevu, u sklopu Sarajevo Festa, zajedno sa sestrom koja do tada nije pogledala nijednu njegovu predstavu. Pokušao sam joj objasniti što može očekivati, otprilike ovako: Frljić radi dvije vrste predstava, prve su donekle klasične dramske predstave, ali uvijek s nekim njegovim twistom, a druge su predavanja na izabranu temu. Nakon nešto manje od dva sata Inkubatora, dok je sarajevska publika nagrađivala glumačku ekipu zasluženim stajaćim ovacijama, sestra se nagnula prema meni i šapnula: “Predavanje.”
Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora.
Okosnicu predstave čine događanja u bolnici Al-Shifa, koja se sredinom studenog 2023. našla pod opsadom IDF-a s izlikom da je riječ o komandnom centru Hamasa, što je već tada bilo više nego sumnjivo, a u međuvremenu je dokazano kao laž. U bolničkom kompleksu se tijekom opsade nalazilo oko tisuću i pol pacijenata, isto toliko medicinskog osoblja te 15 tisuća izbjeglica, no Frljić se fokusira na sudbinu prijevremeno rođenih beba koje su se nalazile u inkubatorima – odakle i naziv predstave. U podnaslovu, Frljić opisuje Inkubator kao “uspavanku za djecu koja su, prije nego što su progovorila, naučila gramatiku smrti”, te predstavu otvara citatom palestinske književnice Adanije Shibli protiv koherentne narativne strukture.
Citat Shibli je programatski izabran kao objašnjenje Frljićevog autorskog pristupa u Inkubatoru (nema tu, je li, koherentne narativne strukture), te politički i etički kao primjer zapadnjačkog, preciznije njemačkog licemjerja kada je riječ o teroru Izraela nad Palestincima. Naime, Shibli je u listopadu 2023. trebala dobiti književnu nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga, ali je dodjela odgođena zbog Hamasovog napada početkom tog mjeseca, iako ona s time nije imala nikakve veze. Jedini “krimen” joj je bio što je Palestinka.
U međuvremenu je raznolika proizraelska i, mutatis mutandis, progenocidna cenzura u Njemačkoj toliko uzela maha da se na meti, prokazana kao antisemitkinja, našla i npr. židovska teoretičarka Judith Butler, kao i brojni drugi Židovi koji nisu cionisti. Među cenzuriranim glasovima našao se i sam Frljić. Inkubator je prvo pokušao postaviti u svom trenutno matičnom kazalištu, berlinskom teatru Maksim Gorki, ali mu je to de facto zabranjeno uskratom financiranja, pa je zato otišao u Ljubljanu.
Predstava je sastavljena od koliko-toliko povezanih prizora, ponekad skečeva, u kojima Frljić pokušava obuhvatiti što više aspekata trenutnog genocida u Gazi, ali i povijesti izraelsko-palestinskih odnosa, u čemu djelomice uspijeva. Najbolji trenuci Inkubatora su oni satirični, kada čovjek ne može vjerovati da se doista smije Frljićevim nemilosrdnim forama u kontekstu predstave o uništenju Gaze; poput parodije tipičnog kulinarskog TV showa, na pozornici se roštiljaju šnicle po omjeru poginulih Izraelaca i Palestinaca. Kada publika počinje osjetiti miris pečenog mesa, koji na neočekivan način dodatno probija četvrti zid, stvar prestaje biti smiješna, što je vjerojatno bila Frljićeva namjera. Ali kada glumci s pozornice silaze do publike da joj podijele par shawarma sendviča, apsurdni smijeh se vraća, te podsjeća da je Frljić naizmjenično hičkokovski i hanekeovski majstor manipulacije publikom odnosno konfrontacije s njom.
Razorna i donekle katarzična je i scena u kojoj glumci izgovaraju sve standardne liberalne replike kojima se pokušava objasniti zapadna podrška Izraelu i umanjiti ili negirati patnja i humanost Palestinaca, u kojoj se naravno velevažnim tonom postavlja i pitanje: “Osuđujete li Hamas?”, te iznose odavno uobičajene optužbe za antisemitizam u pravcu onih koji se usude kritizirati Izrael. Hvala mu na toj eksternoj validaciji.
S druge strane, slabiji dijelovi Inkubatora su oni koji se, paradoksalno, bave baš inkubatorima u bolnici Al-Shifa, u kojoj zbog izraelske opsade nestaje struje, pa sudbine beba u tim inkubatorima postaju neizvjesne, a onda i tragično izvjesne. Frljić je među najboljim suvremenim sljedbenicima Brechta, te često koristi njegov efekt otuđenja (Verfremdungseffekt), ali ipak ovdje sam sebe poništava.
Skoro svaki put kada se u predstavi vratimo sudbini tih beba nedostaje dramatike i emocionalnosti. Frljić pretjeruje s groteskom, primjerice u sceni u kojima dvojica glumaca u uniformama IDF-a stavljaju svoje penise u otvore u inkubatorima i – jebu ih? Mi zapravo gledamo polagano umiranje djece, tu se nema što brehtijanski promišljati i reflektirati, već treba plakati i/ili pobjesniti. Ovako sve ostaje previše u domeni jalovog zgražanja.
Jednako tako, poslije svih užasa koje sam mogao vidjeti u protekle dvije godine izraelskog genocida u Gazi, a među njima nije manjkalo ni mrtve ni osakaćene palestinske djece, prizori plastičnih lutki na sceni me nisu uspjeli dirnuti. Zapravo, jedini put kad mi se doista stegnulo grlo tijekom predstave je kad je Frljić iz pomodnog zapadno-buržujskog dijaloga o pristanku za davljenje tijekom seksa prešao na prizore gušenja i mučenja palestinskih zarobljenika u izraelskom zatvoru. Tu gledamo glumce kako glume mučenje drugih ljudi i baš je mučno, kako i treba biti.
Vrhunac predstave je scena u kojoj glumica Lina Akif glumi vojnikinju IDF-a koja među inkubatorima priča nama u publici šovinističke viceve na račun Palestinaca na engleskom jeziku. Neki od njih su prilično uspjele fore ili igre riječima, time i strašniji. Nakon svake od šala Akif se manijakalno smije, da bi u jednom trenutku prestala zbijati šale i krenula u maltene desetominutni napad smijeha. S jedne strane riječ je o glumačkom tour de forceu, a s druge, o sceni koja što duže traje umnaža vlastita značenja i interpretacijske mogućnosti.
Je li to komentar na sociopatiju koja je obuzela vojnike IDF-a dok provode genocid ili na cijelo izraelsko društvo koje, po istraživanjima javnog mnijenja, većinski podržava protjerivanje Palestinaca iz Gaze ili na cinizam tzv. demokratskog Zapada…? Taj zlokobni smijeh, koji iscrpljuje i lišava ljudskosti onoga što se tako bešćutno naslađuje, mogu i danima nakon predstave prizvati u ušima – i odmah se naježim od toga.
Inkubator mi je otkrio nešto što prije nisam znao – kako u Izraelu funkcionira praksa doniranja organa (tako da su “donatori” u ogromnoj većini Palestinci jer do njihovih je organa, iz niza razloga, lako doći), ali je to obrađeno u somnabulnom monologu jedne glumice upućenom njenom fiktivnom palestinskom “donatoru”, dok ostali glumci u liječničkim kutama u pozadini izvode prvoloptašku koreografiju šivanja rane. Scena jasno sugerira da Izrael organizirano ubija Palestince s ciljem transplantacije njihovih organa izraelskim Židovima ili bogatim Zapadnjacima, ali redatelj ne odlazi s time do kraja – bio bi frljićevski savršeno provokativan trenutak da se u predstavi tada pojavi dr. Josef Mengele – zbog čega opada inače furiozni tempo predstave.
Frljićeve predstave nikad nisu dosadne, pa ni ovaj put, ali aktualnost i veličina teme kao da su ga tijekom procesa postavljanja predstave preplavile i donekle porazile. Predstava o trenutnom genocidu u Gazi zapravo ne počinje 7. listopada 2023. ili od opsade bolnice Al-Shifa, već počinje s usponom cionizma i uspostavom Izraela kao europskog kolonijalnog državnog projekta rođenog u nizu zločina, između ostaloga kao eho holokausta i kao Nakba, tj. masovno etničko čišćenje Palestinaca 1948. godine.
Frljić se donekle vraća u prošlost, ali relativno površno – u jednom trenutku se na leđima jednog glumca markerom iscrtavaju granice Izraela i Palestine. Razmatra, dakle, i kompleksni povijesni aspekt, ali doslovno na površini, ovaj put kože. Mnogo toga ostaje ispod nje: krv, meso, kosti, sve ono što nije uspio ugurati u predstavu od dva sata. Odmah na početku, Frljić nas upozorava da neće biti koherentne narativne strukture, no palestinska je priča odavno epska. Što ako je baš koherentna narativna struktura potrebna da se razjasni sva buka trenutne situacije? Ili je stvar u tome da bolje nije ni moglo kada se pokušava kazališno reagirati na lajvstrimani genocid koji nam je svima pred očima, pod uvjetom da ih ne odlučimo zatvoriti?
U društveno-političkom i etičkom smislu, Inkubator je eminentno bitna predstava, kao izazov Frljićevim kolegama i suvremenicima u europskom kazališnom i kulturnom svijetu da otvore oči i ponude svoje odgovore na pitanja koja proizilaze iz genocida u Gazi. Da učine nešto! Možda poezija nakon Auschwitza nije imala smisla, ali itekako ima smisla umjetnički reagirati sada i ovdje na užas Gaze i kolosalno licemjerje onoga što si voli tepati da je “slobodni svijet”. Tko šuti, taj se slaže.
Nije iznenađujuće što je Inkubator mogao biti postavljen baš u Ljubljani, s obzirom na stav slovenačkih vlasti prema palestinskom pitanju, kao ni što je ispraćen velikim pljeskom u Sarajevu. No, to je donekle i pokazatelj da tim gradovima takva predstava i ne treba. Frljićev Inkubator je potreban osovini Berlin-Zagreb-Beograd (možda je preciznije reći Osovini?), čija službena politika – uz američku, britansku, mađarsku i sl. – čini sve u korist izraelskog genocida nad Palestincima.
Znakovito je da su Nedićeva Srbija i Pavelićeva NDH, “hrvatska država” kako bi rekli današnji hrvatski domoljubi benkovačke provenijencije i moralne provincije, bile egzemplarni podržavatelji i provoditelji genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, a koji je bio ključni projekt nacističke Njemačke. Sada se sve tri države, dvije od njih članice famozne Europske unije, oličene u kancelaru Friedrichu Merzu, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Aleksandru Vučiću, nalaze opet, skoro pa ponosno, na progenocidnoj strani. Kao da su svi izašli iz istog inkubatora.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
