Cenzor je žestok i djelotvoran

Pokušaji da se oblikuje govor o sukobu u Gazi pokazuju da je intelektualno polje kvazi-sustav sankcija i cenzura u kojem sudionici, uglavnom metodom vlastite kože, otkrivaju granice dopuštenog i nedopuštenog, opasnog i bezopasnog.

Prosvjed za dekolonizaciju sveučilišta, Berlin. FOTO: montecruzfoto.org

Stopa nasilnih smrti u Gazi, prema nedavno objavljenim izračunima Oxfama, doseže brojku 250, što znači da izraelske trupe ubiju prosječno 250 Palestinaca dnevno, a to opet znači da je sukob u Gazi najsmrtonosniji u 21. stoljeću, daleko ispred onih u Sudanu, Siriji, Ukrajini ili Afganistanu. Izraelska je politika prema Palestincima, diplomatski i vojno potpomognuta od strane Sjedinjenih Država, kroz desetljeća imala učinak radikalizacije i desekularizacije otpora s jedne, te pretvaranje Izraela u inačicu apartheid države s druge strane. Posljednja operacija izraelske vojske, poduzeta nakon napada Hamasa na izraelske civile, uklapa se misijom i vizijom u dosadašnju povijest okupacije u pojasu Gaze, iako je modalitet operacije takav da se teško oteti dojmu kako je poraz vojnog krila Hamasa tek sekundarni cilj. Pretvaranje pojasa Gaze, osobito sjevernog dijela, u beživotnu pustopoljinu – to je jedino objašnjenje koje odgovara količini sustavnog razaranja počinjenog u proteklih stotinjak dana.      

Ta je gotovo bezizlazna situacija za stotine tisuća ljudi odsječenih od ostatka svijeta, pod neprestanom paljbom izraelske vojske, motivirala različite izraze solidarnosti – mitinge, skupove, peticije i slično – koji su po lucidnosti i moralnoj jasnoći često bili superiorni onome što se događalo u intelektualnom polju, među filozofima, znanstvenicima, publicistima i piscima. Dapače, iako zauzimanje pozicija u ovom kao i u drugim slučajevima računa, makar načelno, na doprinos razrješenju sukoba – štogod da se pod time sadržano zamišlja – stvarni učinak intelektualnih rasprava u prvom je redu refleksivnog i lokalnog karaktera. 

Pokušaji da se oblikuje govor o sukobu Izraela i Palestinaca pokazali su da je intelektualno polje, kako su sociolozi mnogo puta teorijski pokazali, kvazi-sustav sankcija i cenzura, dakle određeno zatečeno stanje u kojem sudionici, uglavnom metodom vlastite kože, otkrivaju granice dopuštenog i nedopuštenog, ili češće, opasnog i bezopasnog. Tokom proteklih stotinjak dana to se najjasnije moglo vidjeti na primjeru Njemačke i Sjedinjenih Država, naravno zbog sasvim različitih razloga. 

O katekizmu i (ne)toleranciji

U Njemačkoj je okvir za razumijevanje nasilja i razaranja u pojasu Gaze posredovan činjenicom koncentracijskih logora i provođenja plana sustavnog istrebljenja židovskog stanovništva za vrijeme Trećeg Reicha. Pod silnim se teretom historijske krivnje s vremenom stabilizirala ideja o posebnom odnosu suvremene Njemačke i Izraela, formulirana u smjeru onoga što povjesničar A. Dirk Moses naziva “njemački katekizam”. Radi se o skupu premisa za regulaciju javnog diskursa: na temelju karakterizacije Holokausta u terminima civilizacijskog kraha bez presedana oblikovalo se vjerovanje da se Njemačka može iskupiti samo kroz posebnu vezu s Izraelom, uklapajući njegove interese u svoj raison d’etat, osobito kad je riječ o sigurnosti. U tom se smislu antisemitizam pojavljuje kao tipično njemačka predrasuda, što povratno zahtjeva neprestanu budnost i osjetljivost za svaki detalj. Iako je Mosesovo određenje “katekizma” otvorilo daljnje rasprave u registru tumačenja povijesti – pitanje, primjerice, specifičnosti Holokausta naspram drugih slučajeva masovnog istrebljivanja ljudi – njegovo postojanje, odnosno internalizacija barem dijelom objašnjava seriju događaja i reakcija u njemačkoj javnosti. Najvidljivije među njima jesu svakako bijesne reakcije na predavanje Slavoja Žižeka na Frankfurtskom sajmu knjiga

Žižekovo obraćanje, za promjenu, nije sadržavalo “filozofske provokacije”, niti išta osim zdravorazumskog poziva da se očuva sigurnost Izraela bez dehumanizacije Palestinaca. Bez obzira, izlaganje je bilo najprije prekinuto iz publike – neidentificirani ga je muški glas upozorio da se odgovor izraelske vojske ne smije uspoređivati zločinima Hamasa počinjenim 7. listopada – a zatim i osuđeno s brojnih viših instanci, počevši od gradonačelnika Frankfurta iz redova SPD-a. Gradonačelniku Josefu se nije svidjelo – doista se radi samo o nesviđanju jer nisu izneseni bilo kakvi argumenti – Žižekovo spominjanje Reinharda Haydricha, notornog oficira SS-a, iako to navođenje, dakako, nije imalo pozitivan predznak. No, to je ionako bio tek izgovor, budući da je pravi izvor nelagode proizašao iz uvjerenja da rasprava treba stati nakon nedvosmislene osude Hamasovih zločina.

S prosvjeda u Kreutzbergu / FOTO: Montecruzfoto

Žižek je tako prošao tek nešto bolje od Mashe Gessen i Adanije Shibli. Njihov je publicistički, odnosno književni rad trebao biti nagrađen, međutim, nakon napada 7. listopada, zadobiva novi status – onaj sumnjive robe potencijalno antisemitskog karaktera. Treba podsjetiti da je njemački parlament još 2019. donio rezoluciju kojom je B.D.S. (Boycott, Divestment, Sanctions) – međunarodni pokret koji promovira bojkot i uvođenje sankcija za Izrael – obilježen kao antisemitski, a time su po asocijaciji obuhvaćeni svi koji su potpisali peticiju ili na bilo koji način stali uz aktivnosti B.D.S. pokreta. Parlamentarna se rezolucija potkraj 2023. pokazala korisnom, u smislu proizvođenja obrazloženja za otkazivanje javnih nastupa, izložbi u galerijama i muzejima, kulturnih suradnji itd. U tom se zagušujućem kontekstu jedino Habermasov istup pokazao neproblematičnim: on je s nekolicinom kolega 11. studenog pustio u javnost kraću izjavu pod neobičnim naslovom Principi solidarnosti. Grupa predvođena Habermasom, u tri kratka pasusa, naprije osuđuje zločine Hamasa, zatim upozorava da korištenje riječi genocid za opis djelovanja Izraela predstavlja srozavanje intelektualnih standarda prosuđivanja, te završava sa središnjim elementima gorespomenutog katekizma: 

“Demokratski ethos Savezne Republike Njemačke, koji je usmjeren prema obvezi poštivanja ljudskog dostojanstva, povezan je s političkom kulturom za koju su život Židova i pravo Izraela na postojanje središnji elementi vrijedni posebne zaštite u svjetlu masovnih zločina tokom nacističkog razdoblja. Ta je opredijeljenost fundamentalna za naš politički život.”

Zašto se taj kratki tekst pojavio s naslovom Principi solidarnosti ostaje nejasno budući da se radi upravo o izostanku tih principa, umjesto kojih se pojavljuje državni interes Savezne Republike Njemačke sagrađen oko tumačenja nacističkih zločina kao posebne, štoviše ishodišne historijske traume kroz koju se proizvodi hermeneutika sadašnjosti. Daljnje je pitanje, koje ovdje ne možemo ni početi razmatrati, kako je Jürgen Habermas, filozof komunikativne racionalnosti i branitelj nasljeđa prosvjetiteljstva, došao do pozicije de facto apologije radikalno desne vlade Benjamina Netanyahua. U svakom slučaju, po formi i sadržaju, kratka izjava kojom se tek potvrđuje prethodni konsenzus predstavlja ujedno granicu tolerancije, čije prelaženje priziva različite stupnjeve neprilika i neprijatnosti. 

Šibolet umjesto nijansiranog razumijevanja

S druge strane, rasprava u Sjedinjenim Državama, iako sasvim drugačije strukturirana, pokazuje se po učicima u veoma sličnom svjetlu. Sjedinjene Države nisu opterećene historijskom krivnjom, ali se činjenica čvrstog vojnog i političkog savezništva SAD-a i Izraela, održavanog između ostalog aktivnošću proizraelskih lobističkih grupa u Washingtonu, neizostavno pretvara u ulog i predmet takozvanih “kulturnih ratova” vođenih između, ugrubo rečeno, konzervativnog i lijevo-liberalnog dijela javnosti. 

I opet se, u analogiji s njemačkom situacijom, pojedine riječi, formulacije i figure pretvaraju u šibolete, odnosno znakove raspoznavanja i pripadanja čija prisutnost povratno donosi stvarne društvene posljedice. To su iz prve ruke iskusile predsjednice vodećih američkih sveučilišta koje su, u jeku posljednje izraelske ofenzive, pozvane na kongresno saslušanje usredotočeno na fenomen širenja antisemitizma na sveučilišnim kampusima. Njihovom su svjedočenju prethodili propalestinski mitinzi na Ivy Legue sveučilištima koji su potakli pojedine donatore da se povuku iz fakultetskih upravnih odbora, dok su organizacije židovskih studenata, primjerice na sveučilištima Columbia i Cornell, osudili sveučilišnu administraciju zbog dopuštanja stvaranja atmosfere straha u kojoj se židovske studentice i studenti osjećaju marginalizirano i nesigurno. 

U takvoj uzavreloj atmosferi kongresno je saslušanje eskaliralo veoma brzo: republikanska zastupnica Elise Stefanik postavila je pitanje “da li pozivanje na genocid židova krši sveučilišne odredbe o zabrani maltretiranja i zlostavljanja”, tražeći jednostavan odgovor da ili ne. No, to je upravo ono što pozvane predsjednice nisu mogle dati. Razlog leži u činjenici da iako privatna sveučilišta sama ne potpadaju pod Prvi amandman američkog Ustava, njihovi statuti uzimaju u obzir duh Prvog amandmana, odnosno važnost slobode govora i akademskih sloboda za ciljeve koje sveučilište pokušava postići. 

Predsjednice Gay, Magill i Kornbluth na saslušanju / Izvor: Wikimedia Commons

Odgovor predsjednice Harvarda Claudine Gay, a zatim i drugih predsjednica, bio je nijansiran i u skladu s uobičajenim premisama slobode govora. Ovisi o tome – odgovarale su redom – radi li se o govoru općenito ili o govoru koji je usmjeren na konkretnu osobu, to jest govoru koji poziva na zlostavljanje konkretne osobe ili grupe. Poteškoća za predstavnice sveučilišta ležala je u tome što je zastupnica Stefanik – uz druge, uglavnom republikanske članice i članove Odbora za obrazovanje – podrazumijevala da riječi kao što su intifada ili slogan from the river to the sea izrečene ili napisane na plakatima jesu same po sebi izraz pozivanja na genocid židova, te što je distinkcija općeg govora i direktno usmjerenog govora prešutno suspendirana. 

Ukratko, tamo gdje se tražio šibolet, predsjednice su ponudile važnost konteksta i nijansirano razumijevanje, što im se vratilo u obliku niza kraćih video isječaka izvučenih iz petosatnog svjedočenja koji sugeriraju ravnodušnost prema strahotama genocida. Liz Magill, predsjednica Sveučilišta u Pennsylvaniji, u kratkom je obraćanju, par dana prije podnošenja ostavke, pokušala objasniti kako je bila usredotočena na prava proizašla iz Prvog amandmana, a ne “na neoborivu činjenicu da je poziv na genocid židova poziv na najgore nasilje koje ljudska bića mogu počiniti”. Ostavka Claudine Gay uslijedila je nekoliko dana kasnije, zasoljena dodatnim optužbama za plagiranje. 

U masi komentara i osvrta koji su uslijedili nitko nije jasnije i jezgrovitije pogodio suštinu vještački proizvedenog procesa pred američkim Kongresom od Judith Butler. U osvrtu objavljenom na portalu Boston Review Butler piše: 

“Kriza akademske slobode s kojom se trenutno suočavamo može se mjeriti s bilo kojom još od McCarthyjeve ere u Sjedinjenim Državama. Optužba za antisemitizam instrumentalizirana je u svrhu zabrane govora na načine koji bi trebali biti krajnje zabrinjavajući za svakoga kome je stalo ne samo do slobode govora u javnoj domeni, već i do akademske slobode na sveučilišnim kampusima. […] Kada je sposobnost razmišljanja o upitnim pretpostavkama isključena, zamka je postavljena. Strašna posljedica toga je da ne može biti kritike izraelskog stroja za ubijanje, niti ikakvog oporbenog govora koji se odmah ne bi tumačio kao pozivanje na nasilje ili čak kao verbalna prijetnja nasiljem.”

Krhka sloboda govora

Činjenica da se Butler vraća problematici akademskih sloboda unutar sveučilišta i slobode govora u javnosti nedvojbeno predstavlja dobru vijest u mračnom kontekstu. Sloboda govora je proteklih desetljeća tematski bila u drugom planu, a u mjeri u kojoj se javni govor uopće razmatrao, u središtu je bila problematika govora mržnje. Sloboda govora je tako prešla dugi put od predmeta strastvene obrane u čuvenom Miltonovom spisu Areopagitika iz 1644. do sredstva za promociju konzervativne ideologije kod medijski eksponiranih autora poput Jordana Petersona. Štetni učinci usisavanja problematike slobode govora u različite inačice desnog diskursa imaju barem dva aspekta. 

Prvo, sloboda govora, kada je spominju intelektualne figure poput Petersona, dolazi u funkciji širenja moralne panike izazvane uglavnom imaginarnom hegemonijom ljevice na sveučilištima, a zatim i u javnom prostoru općenito. Lica se tih zamišljenih čudovišta mijenjaju – kulturalni marksizam, kritička rasna teorija, rodna ideologija itd. – ali je karakterizacija uvijek ista. Radi se naime, u tom ključu, o pseudoteorijama kojima nedostaje snaga argumenta, pa se oslanjaju na policijske mjere zabrane i cenzure. Naravno, mnoge su stvari u lijevo-liberalnom dijelu spektra pošle krivo i ušle u teorijski i politički slijepe ulice. Kritika politika identitetā ne nedostaje, one su u značajnoj mjeri opravdane i one otvaraju rasprave koje je vrijedno voditi. Međutim, glavna prijetnja slobodi govora u smislu opresivnog tematskog sužavanja ili fizičkog kažnjavanja govornika još uvijek dolazi od državnih aparata i organiziranih religijskih skupina. Onemogućavanje kritičkog mišljenja o uzrocima i posljedicama nasilja u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali to bjelodano ilustriraju. 

Drugo, u rukama konzervativaca i političke desnice sloboda govora se pojavljuje kao prazna figura, navodni lijek za samovolju političke korektnosti i proizvoljnu politizaciju identiteta. Sloboda govora tako postaje tupi politički instrument. Historijski, međutim, sloboda govora je prvenstveno skup važnih pitanja. To je tako jer je nedvojbeno da je govor uvijek nekako reguliran i u tom smislu ograničen, ali je istovremeno jasno da je vrijednost slobode govora višestruka. Ona je važna jer omogućuje slušatelju da čuje i one stavove s kojima se fundamentalno ne slaže, stavljajući pritom autonomiju prosuđivanja ispred paternalističkog uplitanja. Ona omogućuje govorniku da izrazi svoje mišljenje, koliko god kontroverzno ono bilo, bez straha od kazne zbog “krivovjerja”. Ona je uvjet smislenosti demokracije u mjeri u kojoj demokratsko odlučivanje traži aktivnu participaciju u javnim raspravama i sukobljavanjima onkraj pukog ubacivanja glasačkog listića u kutiju. 

Prije nešto više od stoljeća – 1919. godine – predsjednički kandidat i vođa Američke socijalističke stranke Eugene Debs osuđen je na deset godina zatvora zbog javnog govora protiv uključivanja Sjedinjenih Država u imperijalistički rat u Europi. U međuvremenu je značaj slobode govora postupno prepoznat, te je osobito u drugoj polovini 20. stoljeća ona prepoznata kao jedan od stupova demokratskog poretka, uz opće pravo glasa i izbornu proceduru. Njezin status ostaje krhak u mjeri u kojoj je opseg slobode govora predmet društvenog pregovaranja, a tendencija da se protivnik ušutka radije nego nadmaši uvijek prisutna. Njezini su protivnici svjesni da sloboda govora označava sposobnost, kako piše Judith Butler, ne samo postavljanja važnih pitanja, nego i pitanja o pitanjima. 

U trenutnom je kontekstu upravo to ključni moment jer “ako izgubimo tu sposobnost”, poentira Butler, “u našim predavaonicama i u javnom životu, izgubili smo svoju misiju i iznevjerili smo sebe i naše studente. Cenzor je žestok i djelotvoran budući da smo otkazani ili gubimo pozicije, ili nas blate u medijima. Bez uvjerenja mnogi jednostavno iz straha pristaju na zahtjev da signaliziraju svoju osudu Hamasa izrečenu u obliku fraze. Kritička misao nestaje, a zahtjev za iskazivanjem moralne osude postaje oblik moralnog terora.“

Objavljeno
Objavljeno

Povezano