Blic Iako su muzeji, galerije i druge organizacije u kulturi tijekom pandemijske godine nastojale održati programski kontinuitet okrećući se online sadržajima, virtualne izložbe teško su uspijevale zamijeniti one doživljene u fizičkom prostoru. Osvježavajući podsjetnik na iskustvo fizičkog susreta priuštila nam je Galerija SC sa samostalnom izložbom Ive Ćurić u čijem je fokusu upravo Internet i njegov utjecaj na živote korisnika koji sada čine 59,5 posto ukupne svjetske populacije. Radi se izložbi http://www.allabouteverything.org koja u neobičnom naslovu ima formu fiktivne internetske poveznice i istovremeno provocira pitanja o suvremenim komunikacijskim i informacijskim tehnologijama te problematizira način na koji su se obavijesti, kodovi, algoritmi i reklame infiltrirali u našu svakodnevicu i postali sastavni dijelovi naših života.
Iako smo ovisni o informacijama, njima prekrcani, i dalje ih stvaramo. Svake sekunde neposredno mijenjamo Internet uploadanjem novog materijala, dok sažetu paletu emocija svodimo na ekonomiju lajka ili eventualno koji tužan smajlić. Uzimajući u obzir efemernost internetskog prostora, autorica ga prevodi u interaktivnu instalaciju, svojevrsnu kontrolnu ploču sa žutim rotirajućim svjetlom, tipičnim za tvorničke pogone, dok u pozadini zvučnu kulisu gradi Marvin Gaye s hitom Let’s Get It On. Promatrač se nađe u atmosferi koja nalikuje radioničkoj: nad kontrolnom pločom samo je zubarski bijela svjetlost kojom se u izlagačkom prostoru efektno postiže dojam jezive intimnosti i osjećaja izoliranosti – jesam li ja ovdje višak?
Iva Ćurić inače stvara u polju proširene grafike i njezinom radu svojstven je istraživački instinkt koji nastoji materijalizirati ono što je inherentno nevidljivo (rad Please, Turn Dark Matter On! izložen u okviru Touch Me festivala 2017. godine u kojemu pokušava uhvatiti i uzemljiti tamnu tvar), kao i poigrati se s potencijalnom formom i značenjem (rad The Order Is Engage The Silent Drive koji se sastoji od niza crteža izmišljene konstrukcije podmornice, predstavljen u Galeriji Greta 2017. godine). Masivna kontrolna ploča u realnoj veličini impresivno je sklopljena i tehnički vjerodostojna – na ploči su gumbi, tipke, ekrani s kodovima i vrte se besmislene scene (zašto bi morski pas pregrizao kabel?). Imajući na umu autoričinu strategiju i naslov izložbe, može se naslutiti kako je njezin interes usmjeren prema funkcioniranju Interneta, odnosno kontrolna ploča je odraz virtualne stvarnosti i autoričine želje za nastavkom eksperimentiranja u dihotomiji vidljivo-nevidljivo.
U ovom kontekstu treba naglasiti kako se riječ kontrolna upotrebljava posve ironično jer promatraču brzo postaje jasno kako apsolutno ništa nije pod (njegovom) kontrolom. U kontaktu s takvom pločom-strojem koja je u svojoj suštini disfunkcionalna, ali s raznobojnim titravim svjetlima ipak prilično zavodljiva, zatekne ga napetost između dječje radoznalosti i bojazni. Međutim, ništa nije kako se čini i nema izvornu funkciju (primjerice, paliti, gasiti, usmjeravati i slično), osim zbuniti, možda čak i frustrirati zbog nemogućnosti uspostavljanja barem prividne kontrole.
Posebno je zanimljiva spomenuta ambivalentnost u dešifriranju značenja rada iz promatračeve perspektive. Autorica ne upire prstom u eksplicitno pozitivan ili negativan sud. Uostalom, Aleks Krotoski, novinarka, socijalna psihologinja i autorica knjige Untangling the Web s višegodišnjem iskustvom rada u polju tehnologije i interaktivnosti, objašnjava kako se gotovo svi sociološki i komunikacijski procesi koji se odvijaju offline, odvijaju i online. Tehnologija u svojoj srži nije naš neprijatelj, ona olakšava interakciju između ljudi, a na Internetu se prenose i adaptiraju odavno poznati modeli komunikacije. Gomila digitalnih informacija, obavijesti i/ili podataka sažeta je i materijalizirana u objektu, kako bi se u fizičkom prostoru promatraču doslovno pokazalo koliko je, u odnosu na takvog diva, njegov osobni udio zanemariv.
Na radnoj ploči nalazi se i bilježnica sa skicama za kontrolnu ploču, uz autoričine rečenice ironičnog prizvuka poput only the people with and IQ above can solve these questions koja izravno preuzima jezik banalnih internetskih kvizova i pojedinih pitanja nešto ozbiljnijeg tona poput how to delete your privacy ili how to delete your account forever. S obzirom na to da je granica između privatnog i javnog diskursa (čak i vlasništva) postala izuzetno propusna, pitanje je koliko je zaštita osobnih podataka uopće moguća. Pažnju privlači bilješka we all shaped how Internet look like jer je zanimljivo, i istovremeno apsurdno, da smo se sami upetljali u takvu (doslovno) mrežu. Jesmo li priključivanjem na Internet pročitali kakve terms and conditions?
Autorica razlaže etička pitanja, kako u popratnom tekstu navodi kustosica Tereza Teklić (koja je, napomenimo, odradila vrlo dobar posao jer je postav koherentan, dok je tekst, prije svega, pristupačan, odmjeren i jasan), koja se tiču odgovornosti, istinitosti i vjerodostojnosti informacija, njihova vlasništva, dijeljenja i distribucije. Ista preokupacija vidljiva je odmah iza kontrolne ploče, na panou koji sadrži autorske intervencije u obliku izmišljenih brojki i dijagrama bez smisla. Bez reguliranog nadzora nad informacijama, sveopćeg glavnog urednika, korisnici Interneta prepušteni su opasnostima dezinformacija, sve do zaplitanja u mrežu teorija zavjere. Upravo smo tomu svjedočili prošle godine u kontekstu vijesti o virusu COVID-19, kada su se pokazali i stvarni razmjeri posljedica koje širenje netočnih i neprovjerenih informacija može imati po ljudske živote.
Ipak, još je važnije pitanje recipijenata raznoraznih informacija, ostaju li oni pasivni ili ipak svjesni važnosti pažljivog odabira sadržaja za konzumaciju kojemu smo kolektivno danonoćno izloženi. Nedostaje nam medijske pismenosti, ne samo u bazičnom informatičkom smislu, već u razumijevanju vijesti i njihova šireg konteksta nastanka i proizvodnje. U okviru istraživanja o mogućnosti procjene vjerodostojnosti informacija koje mladi ljudi primaju na svojim računalima, mobitelima i tabletima, Sveučilište u Standfordu objavilo je zabrinjavajuće podatke: većina osnovnoškolaca ne razlikuje reklamne od informativnih članaka, a srednjoškolci ne znaju razlikovati pravu od izmišljene vijesti. Uostalom, društvene mreže su promijenile način na koji konzumiramo vijesti i s vremenom postale relevantan izvor kojemu ljudi vjeruju (sjetimo se američkih predsjedničkih izbora i na koji način je sintagma fake news dospjela u mainstream medijski diskurs).
Izložba je, kao i pitanja koja postavlja, u ovom trenutku aktualnija nego ikada. U jednom razgovoru umjetnik, istraživač i dizajner Hrvoje Hiršl spomenuo je pojam sveprisutnog računalstva (eng. ubiquitous computing) koji je 1988. godine skovao je Mark Weiser i uključuje trenutak kada će digitalna tehnologija biti toliko sveprisutna da je više nećemo ni prepoznavati kao tehnologiju. Nadalje, realizacija spomenute ideje najviše se nagovještava u fenomenu Internet stvari (eng. Internet of things) koji označava povezivanje uređaja putem Interneta i predstavlja mrežnu infrastrukturu u kojoj fizičke i virtualne stvari svih vrsta komuniciraju i nevidljivo su integrirane.
U kontekstu vremena kad smo bili prisiljeni biti zatvoreni u svojim domovima i kada nam je Internet jamčio održavanje komunikacije i barem prividnu povezanost, izložba Ive Ćurić nas tjera da promislimo vlastiti odnos prema njemu i načinu na koji markira naše identitete. Ako slučajno patite od straha od propuštanja (eng. fear of missing out), tople preporuke za izložbu koja podsjeća na nužnost osvješćivanja pozicije koju zauzimamo u digitalnom okruženju, kao i prijeko potrebne odgovornosti u konzumiranju i šeranju osobnih i tuđih informacija.
ObjavljenoObjavljeno
