Kritika Piše: Zvjezdana Balić
Zanimljiv je to odabir ukoliko nam je poznato kako se svečanost otvaranja višedesetljetnih Igara održava upravo ispred te palače. Tada se ponosno sluša Gundulićeva Himna slobodi, ta uzvišena pjesma “daru u kom sva blaga višnji nam Bog je do”. A taj odabir je intrigantniji jer je Sajko, na nimalo suptilan način svojim promatračima (dotad udobno) sjedenje na kamenim pločama (ili suvišno skupo plaćenim stolicama) učinila neugodnijim, neudobnijim, pomalo mučnim zapitkujući ih upravo o toj slobodi, pravdi, neprijateljima, svim onim univerzalnim sitnicama koje Dubrovnik neprestano spominje. I činila je to baš na Dan domovinske zahvalnosti. Oni skloniji promišljanju političkih konotacija, pomislit će kako je taj dan odabran namjerno. Zagreb je premijeru doživio gotovo godinu dana kasnije, na daskama Teatra &TD.
Ivani Sajko za dramski je predložak drugog djela Trilogije o neposluhu (prvi dio Rose is a rose is a rose is a rose, treći dio To nismo mi, to je samo staklo) kao polazni motiv, poslužio onaj biblijski – izgon iz raja – a njezina je izvedbena varijanta najavljena kao “priča koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li moguće konstruirati teritorij rajskog vrta u društvu katastrofe i je li ga humano uopće i željeti”. Glazbenu podlogu koja se ne libi prijetiti, opustiti ili “tek” nadopunjavati potpisuju braća Alen i Nenad Sinkauz, članovi skupine East Rodeo, poznati i po prethodnoj suradnji sa Sajko, ali i sa Aleksandrom Stojkovićem (frontmen Goribora) u predstavi Malo je dovoljno. Melodijski lajmotivi nisu neobični te se tako u određenim dijelovima predstave izmjenjuju tonovi koji svojim učestalim ponavljanjem dobivaju na prepoznatljivosti. Glasovir i gitara se međusobno nadopunjuju, glazbe ponekad jednostavno nema, no njezina je manifestacija sasvim sigurno upečatljiva. Čitanje bi bez glazbe bilo gotovo nerazumljivo jer ono iziskuje sve zvukove koje dramski predložak nudi.
“Jabuka nije jabuka. Jabuka je nešto sasvim deseto. Preciznije rečeno, jabuka je simbol civilizacijskih tekovina na kojima počiva naša zajednica i znak nesalomljive vjere u moralne i duhovne vrijednosti na čijim je temeljima sagrađena piramida vlasti” – tekst je kojim započinje Ivana Sajko ovu uglazbljenu predstavu. Scena je klasično koncertna, Ivana Sajko kao lead singer, a braća Sinkauz kao prateći glazbenici. Glasovir u pozadini, nekoliko instrumenata na podu, a iza njih – neveliko platno s ubrzanim prikazima čovjeka koji je u pokretu, osobu koja djeluje poput mehanizirane marionete. Ivana Sajko platno ubrzo pokriva griljama, ljudi (pa čak i mehanizirani) nestaju, ostaje samo preživjeli trojac na pozornici i umrtvljena publika. Ostaju njih Dvoje, iskonski vrtlari u vječnoj opoziciji s Drugima, nalik saidovskim Drugima koji kontriraju zapadnoj (kršćanskoj) kulturi, levinasovskim Drugima koji su, čak i smrću, beskonačni. A Drugi je u ovom tekstu Neprijatelj, nevidljiv, a iritirajuće opipljiv, onaj koji želi srušiti stablo jabuka, onaj koji diverzantski želi ući među “nas”, onaj “koji nikad nije mogao vidjeti to što smo mi vidjeli”. Zbog njega se Oni bore za slobodu, postaju opsesivna vrtlarica i umirujući partner, znaju kako “u ratu prvo stradaju živci”, djetinjasto se tješe kako Neprijatelja nema te je bolje ne gledati i ne vjerovati. Ipak, gledati je lako ako ne vidimo, a vjerovati još lakše ako ne propitkujemo.
Sajko kombinira prostore u koje nastoji smjestiti radnju, u trenutku nas odvlačeći iz poznatog staništa u tuđe, prekooceansko. U jednom trenutku spominje kako “jabuka raspisuje izbore svake četiri godine” aludirajući na hrvatsko podneblje, u drugom spominje “naše momke” koji se bore u pustinji i zbog kojih “smo” dali naftu pretendirajući na američku vojnu situaciju. Povezujući dva prostora, nudi nam pomalo stereotipnu globalnu sliku kapitalističkog društva u kojem su moralne vrijednosti nepovratno izumrle, u kojima je rat, borba, sužanjstvo i strah ono što nas identificira, a ne ono od čega smo dezinficirani.
Možda “nevolje u raju” nije izazvalo drvo jabuke, nego par ispod njega. Personalizirani rat s Drugim, nerijetke osobne bitke s okolinom, mali ratovi sa životnom administracijom, dovode do čitanja ovog teksta kao privatnog diskursa u kojem Ona predstavlja Nju, a On njezin alter-ego. On je Drugi, jabuka koja još uvijek nije otpala sa stabla i nagnala na grijeh, onaj drugi koji nam ne daje vodu i zbog kojeg se uvijek vraćamo na početak.
Predstavljajući nam jabuku kao svemoćnu dominantu koja kontrolira (ali i jest) život, Sajko je istodobno povezuje sa biblijskom simbolikom, spoznaje i krivnje. Jesmo li zaslužili znati, shvatiti, spoznati? Jesmo li spremni osloboditi se iskonske krivnje koju ne osjećamo odavno? Jabuka koja se tijekom projekcija prikazuje i kao kosturska glava, otrov je s zbog kojeg ćemo ili spoznati ili nastaviti zatvarati oči. Dok je ne okusimo, nećemo znati “puca li se il’ se slavi”. – Baš poput jabuke, ova će nam kazališna predstava nuditi onaj proturječan i zbunjujući trenutak koji nas svojom glazbom istovremeno uljuljkuje u blaženost pružajući nam spoznaju kako pripadamo devedesetpostotnoj katoličkoj naciji, a potom uznemiruje problematizirajući prisustvo onog Drugog, poznatog i zastrašujućeg.
Koncertno čitanje dramskog teksta Ivane Sajko Prizori s jabukom zanimljiv je i hvalevrijedan koračić u zaokretanju hrvatskog dramskog teatra ka nekim suvremenijim rješenjima, na “nacionalnim” pozornicama. Sočna je to i crvena jabuka koja postaje “zastava zabodena među njihove ruševine”. Ako može objaviti i rat, neka ga objavi onome trulom čemu se dosad samo verbalno odupire. Na dobrom je putu.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.
Objavljeno
