Tema Piše: Antonija Letinić
Od prošloga ljeta, kada je pristigao dopis kojim se kustoskom kolektivu WHW po isteku ugovora 1. 1. 2014. obustavlja daljnja suradnja u vođenju Galerije Nova, a koji je povučen svega nekoliko dana kasnije, jednako bez objašnjenja kao i prethodni pokušaj prekida suradnje, prostor Galerije Nova kao i odnos s WHW-om ostao je u zrakopraznom prostoru neriješenih odnosa i neizvjesne budućnosti. Zabrinut takvim stanjem, manje zbog vlastitog polaganja prava na daljnje vođenje Galerije, a više zbog zlogukih slutnji o ukidanju djelovanja same Galerije, kustoski kolektiv organizirao je tribinu kojom je namjera bila otvoriti javni dijalog o ovom problemu. Tim povodom objavljena je i publikacija koja obuhvaća kronologiju nastanka, rada i razvoja ovog nezaobilaznog mjesta kritičke i analitičke refleksije zbilje jezikom vizualnih umjetnosti kroz različite sustave koje je uspjela preživjeti.
Na tribini održanoj u HND-u, u petak, 21. veljače u 10 sati, sudjelovali su, uz članice WHW-a, Boris Bakal, Želimir Koščević i Emina Višnić, uz moderiranje Marine Škrabalo. U uvodu, kojim je kontekstualizirala stanje i namjere događanja, Sabina Sabolović, članica WHW-a, istaknula je kako je povod ovom događanju stanje u kojem se ne događa ništa, “a to ništa je ono što brine jer ne postoji nikakva volja gradskih vlasti da riješi situaciju Galerije Nova”. Sabolović je ujedno i artikulirala poziciju ovog kolektiva spram samog prostora, odnosno institucije Galerije Nova ističući kako “žele inzistirati da svi mi, kao kulturni radnici i radnice, utječemo na taj proces i ne dopustimo da javnost bude isključena iz odlučivanja o budućnosti tog prostora. To nije samo bitno zbog toga hoće li WHW voditi Galeriju Nova, već da se očuva opstanak institucije stare 40 godina te da se ustanovi procedura po kojoj će se ta institucija ustrojiti”.
Galerija je osnovana 1975. godine u okviru Saveza socijalističke omladine, a u okviru svog djelovanja izdaje publikacije, predstavlja nove umjetnike i tendencije te otvara prostor za nove mogućnosti čitanja umjetnosti, što je bilo i uzor smjernicama djelovanja WHW-a. Savez omladine se pretvara u OKC – Omladinski kulturni centar, a cijela transformacija kulminira 1993. kada Nova ostaje sama i po inerciji se pridružuje izdavačkoj kući AGM, mada ne postoji logika po kojoj ta institucija upravlja ovim prostorom. Janislav Šaban poziva WHW 2003. godine da preuzme vođenje prostora, a kustoski kolektiv kao temeljni zadatak postavlja stvaranje odnosa prema tom prostoru kao javnom, usmjerenom na kritiku, angažman, dijalog s aktualnim kulturnim i političkim stremljenjima, kao prostoru otvorenom čitavom nizu inicijativa. Od preuzimanja vođenja galerije, postepeno se smanjuje financijska podrška AGM-a Galeriji. Božo Čović dodatno smanjuje suradnju i podršku prostoru koja se na kraju svodi samo na pokrivanje režijskih troškova. Tako se Galerija nalazi u paradoksalnom prostoru kao gradska institucija o kojoj brine nezavisni kolektiv kustosa.
Po primitku dopisa kojim im se otkazuje suradnja, nastavila je Sabina Sabolović nakon kratkog pregleda nastanka i razvoja galerije, “pokušali smo se obratiti gradskim vlastima kako bismo dobili materijalni dokaz i obrazloženje za postupak, no ništa od toga nismo dobili. Važno nam je bilo da u dijalogu budu predstavnici gradskih vlasti, ali ništa od toga se nije desilo. I na ovu tribinu smo pozvali Darinka Kosora, Jelenu Pavičić Vukičević, Ivicu Lovrića“. Svjetlana Dizdar, aktualna ravnateljica AGM-a, s kojom su voditelji galerije u trajnim pokušajima komunikacije, rekla im je da se ništa ne moraju brinuti te da će sve biti u redu, no u međuvremenu ništa se nije desilo, a WHW galeriju vodi ilegalno jer je ugovor istekao 1. siječnja 2014. “Ovakva reakcija gradskih vlasti ukazuje da nisu zainteresirani za dijalog, a naša je odgovornost i pravo da na njemu inzistiramo kako bi se smislio kvalitetan model opstanka galerije. Bitno je isticati razliku između galerije kao institucije i prostora u kojem ona trenutno djeluje”, zaključila je Sabina Sabolović te za kraj napomenula da je otvoreno i pitanje vlasničkih odnosa te prepričala nedavno iskustvo kada su predstavnici Zagrebačkog holdinga došli premjeriti prostor kako bi se obračunala cijena prostora po evropskim standardima. “Smatramo da se tim metrom ne može mjeriti povijest niti budućnost jedne institucije”, riječi su kojima je Sabolović zaključila uvod u tribinu.
Boris Bakal je ponudio historijski pogled na proces stvaranja i rastakanja OKC-a. “Čini mi se da se iz svih događaja koji su prethodili skupu – (ne)izbor za MSU, HNK, upravljanje Gavellom, ZeKaeM-om – postavlja pitanje treba li uopće gradskoj upravi kultura i kakva je to kultura kakvu oni zamišljaju? U posljednjih trideset godina dolazi do rastakanja kulture i oduzimanja pojma kulture. OKC nastaje u euforiji Univerzijade kada kao hibridna i policentrična institucija raznih sadržaja. Čine ga Radio 101, Z3, kazalište, izdavačka djelatnost, izložbeni prostor, a u okviru tog centra smješteni su TSP, Svjetski festival animiranog filma, Muzički bijenale, Eurokaz… Taj je centar smješten u Teslinoj 7, gdje je danas ZeKaeM čijim osnivanjem počinje raspad OKC-a”. Bakal je napomenuo kako pod OKC tada spadaju i klubovi Kulušić i Lapidarij koji su proizvodili neko drugo razumijevanje kulture. “Društvo pravednosti, kako smo zvali socijalističko društvo, stavljalo je mjesto kulture na mjesto religije, a to mjesto je bilo ključno, objedinjujući identitetski faktor čitavog društva. Postepeno dolazi do preuzimanja centra, voditelji centra vode dvostruko knjigovodstvo s privatnim šankovima u klubovima, a konačan se udar događa s Igorom Mrduljašem, čovjekom sklonim građanskom kazalištu koji preuzima vođenje ZeKaeM-a”, ukratko je skicirao prijelaz iz 1980-ih u 1990-e te se vratio na Galeriju Nova, u početcima smještenu u Mihanovićevoj ulici. “Ta galerija je jako uspješna i imala je zanimljive programe, no preseljenjem u Teslinu, krajem ’80-ih, gotovo da nije zamrla dok je nije preuzeo WHW”.
Želimir Koščević dao je širi uvid u kulturno-političku klimu u kojoj nastaje Galerija Nova i istaknuo da model po kojem je funkcionirala Galerija SC, a kojoj je bio dugogodišnji voditelj, smatra neprikladnim današnjem vremenu: “To je povijest umjetnosti, to je završeno poglavlje, i stoga prebacivanje modela njezina rada iz onoga vremena u naše vrijeme nije smisleno”. Nakon Koščevićeva izlaganja, riječ je preuzela Emina Višnić koja se osvrnula na povijesnu činjenicu rastakanja OKC-a kao proces dokidanja potencijala političkog djelovanja mladih. Mehanizam po kojem je ustrojen OKC bio je uzor pri osmišljavanju modela po kojem će biti ustrojen Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Višnić je istaknula kako ljudi koji danas vode gradsku politiku nisu u stanju niti žele razmišljati dalje od svojih interesa te napomenula kako je “ovo druga tribina na kojoj nema nikoga ispred gradskih vlasti odgovornih za vođenje kulturne politike. Prije dva tjedna Darinko Kosor, predsjednik GS je organizirao tribinu na koju nitko iz uprave nije došao, a pojavilo se svega dvoje ljudi iz institucija. Atmosferom straha se upravlja ovim gradom, uprava je navikla da nitko ništa kritički ne govori, i već sedmu godinu zaredom spominje kulturnu strategiju koja se opet neće desiti. U gradu nitko ne preuzima odgovornost, Ministarstvo također nema jasnu viziju, uz časne izuzetke”.
Nakon uvodnih izlaganja otvorena je rasprava o pitanjima strategija i smjernica djelovanja u pitanju kulturnog razvoja grada u širem smislu. U tom kontekstu, Tomislav Medak je predložio kako mogućim smjerom vidi uspostavljanje paralelne strukture upravljanja, te kako bi trebalo “pokušati rekonstituirati društveno polje i razviti autonomne forme upravljanja koje mogu trasirati budućnost. To stvara polje otpora ili frikcije u trenutku rasprodaje i privatizacije resursa, kao što su poduzeća i slično”, te nastavio: “Ponašamo se cijelo vrijeme kao da postoji taj adresat koji upravlja društvom, kao da postoje procesi upravljanja i odgovornost, no to je sve projekcija, stvari nisu tako ustrojene, već bitno privatnije i antagonističkije te zato treba shvatiti tu situaciju kao situaciju antagonizacije”. Na samom kraju je zaključeno kako je važno stvoriti prilike za aktiviranje radnika u institucijama, te tihe, šutljive, pristajničke mase te stvaranje prostora u kojem se njihovi glasovi mogu čuti.
Fotografija: Tomislav Medak
ObjavljenoObjavljeno
