Blic Na početku pisanja teksta često mi se u mislima motaju pitanja poput: Za koga ovo pišem?, Hoće li netko ovaj tekst zbilja pročitati do kraja (osim moje urednice i mame)?, Što bih željela da ovaj tekst učini?… I dok se krzmam između odgovora, prepoznajem da im je zajednički nazivnik svakako – dijalog. Voljela bih, možda pomalo naivno i zanesenjački, ostvariti virtualni susret s čitateljem, potaknuti na promišljanje, nepretencioznu razmjenu iz koje će obje strane izaći mrvicu veće. Upravo jedan takav obogaćujući razgovor dogodio se između dvije ilustratorice povodom izložbe Ilustratorski dijalog: Klasja Habjan & Marina Ilanović – Polumrak. Odgođeni svijet u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD).
Ilustratorski dijalog program je HDD-a započet prošle godine koji su Ping-pongom otvorili Hana Tintor i Srđa Dragović. HDD je najavio program kao mjesto susreta ilustratora koji prethodno nisu surađivali kako bi kroz dijalog došli do vrata novih ideja koja bi im u protivnom ostala zaključana. Ključevi do tih novih idejnih rješenja u prvom ilustratorskom dijalogu bile su kratke poruke, neke potpuno običnog sadržaja (Hej, Srđa, trčiš li ti?), druge pak s poetskom potkom (Prst kao tuba, linija kao pasta koja neprekidno izlazi, ali se ne troši.), na koje bi onaj drugi odgovarao ilustracijom. Vizualni krajolici Hane i Srđe stilski se prilično razlikuju, ali ono što ih približava sličan je senzibilitet i umješnost oka, a zatim i ruke, da nešto obično i svakodnevno opazi i transformira u osebujnost koju vrijedi zabilježiti.
Stilski potpisi autorica u drugoj seriji Ilustratorskog dijaloga, Klasje Habjan i Marine Milanović, na prvi pogled imaju puno više zajedničkih točaka, ali taj prvobitni dojam zapravo je optička varka jer, iako su crno-bijeli crteži obje autorice ono što je odabrano za izložbu, njih dvije nisu sjedile zajedno u klupi i precrtavale jedna od druge. Uostalom, Klasja je diplomirala Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, dok je Marina studirala i magistrirala ilustraciju na katedri za grafičke komunikacije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Misli i ideje koje su dirigirale nastanak Klasjinih i Marininih ilustracija u potpunosti su autonomne. Osim stilskog izraza, autorice dijele i sklonost prema pisanoj riječi i upravo nam ona otključava njihove unutarnje svjetove, kreativne tvornice koje su bile voljne otvoriti onoj drugoj tijekom prepiske u pripremi izložbe.
Baš ta otvorenost susretu s drugim, hrabrost razotkrivanja strancu da uđe u naše najintimnije predjele gdje ćemo mu dozvoliti slobodu da ih uredi po svom nahođenju ono su što krasi ovaj razgovor, odnosno razmjenu. Kako je u predgovoru naznačio autor koncepta i kustos izložbe Marko Golub, “u ovoj dvostrukoj zbirci, Klasja Habjan i Marina Milanović kao da su same izoštrile svoje pristupe, kako pisanju, tako i crtanju, ne toliko da bi se istakle međusobne distinkcije, koliko zato da jedan autorski glas uvijek ostavi dovoljno prostora za drugi, kao u glazbenoj kompoziciji”.
Kreativni proces nastanka izložbe odvijao se virtualno tako da bi jedna autorica poslala pjesmu koju bi onda ova druga ilustrirala, a rezultat te tekstualno-ilustratorske razmjene otisnut je u zbirci. U prvom poglavlju zbirke naziva Odgođeni svijet, Klasja piše, a Marina ilustrira, dok su u drugom poglavlju Polumrak autorice zamijenile uloge.
Klasjini tekstovi lelujaju snovitim predjelima koristeći sjećanja, emocije i opažanja kao gradivne blokove izmaštanog dvorca Odgođenog svijeta, a ilustracije kojima Marina odgovara na njih kao da im svojom robusnosti žele dati potporanj i zaštitu od prejakog vjetra koji bi mogao zgromiti koprenaste zidove Klasjinih tekstova. Poluapstraktne crne plohe Marininih ilustracija nikako nisu u proturječju s tekstom koji ilustriraju, već naprotiv služe mu kao sigurno utočište.
I ponavlja se / Život s druge strane / pitanje događa li se uopće
U drugom paralelnom svijetu, koji postoji simultano s ovim prvim, Klasja interpretira Marinine tekstove posežući za realističnim pristupom ilustraciji koji u mekoći poteza zadržava sanjivost Klasjinih tekstova, a Marininima daje lakoću i suptilnost. Marinini zapisi puno su čvršće usidreni u stvarnost, kako stoji u predgovoru izložbe “dnevnički precizni”, ali ponovnim čitanjem čini mi se kao da su i oni naslonjeni na san, ili barem njegov nagovještaj.
Između dana i noći. / Treperi, nešto udaljeno, nešto veoma daleko. / Nešto šta pripada kući i ono što pripada meni. / Tada shvatam da imam dve paralelne stvarnosti.
Upravo suprotno ilustracijama koje se na prvi pogled čine sličnima, stilski različiti tekstovi pomnijim čitanjem zbližavaju se u polumraku. Nestalni poput kometa koji pada ni od kuda, snovi kao krhotine pamćenja autoricama služe za kontemplativnu preradu misli u oblik na papiru, bio taj oblik riječ ili crtež. Baš kao što naslov izložbe Polumrak. Odgođeni svijet. predlaže, konstelacija tekstova i ilustracija koja je pred nama u Galeriji, treperi na granici izmaštanog i stvarnog, u toplom sumraku gdje ne vidimo jasno obrise i konture već ih samo naslućujemo.
Iz HDD-a su najavili kako planiraju nastaviti s razmjenom autorskih glasova u okviru Ilustratorskog dijaloga i povezivanjem umjetničkih svjetova koji se do sad nisu sreli. Zanimljivo je kako se ni autorice ove izložbe nisu srele uživo sve do postavljanja izložbe u Zagrebu, tako da je Polumrak. Odgođeni svijet. bio i rizik rada s nepoznatom osobom. Rizik, u koji su se Klasja i Marina hrabro upustile, a koji je iznjedrio jednu iskrenu i toplu kolekciju ilustracija i tekstova.
Guglajući etimologiju riječi susret došla sam do praslavenske riječi sъrętja koja je označavala događaj, susret. Mislim da je to prikladna odrednica jer za mene susret jest upravo to, nešto neposredno, dirljivo, pomalo neočekivano, ali radosno, dočekano raširenih ruku (i srca). Zato se nadam se da ćete do 12. srpnja otići do HDD-a na susret s ovim iznimnim umjetnicama. Ako ne stignete, tiskano izdanje izloženih radova omogućit će vam susret i na drugim mjestima, gdje god poželite otvoriti zbirku, prije toga potrebno je samo otvoriti sebe.
ObjavljenoObjavljeno
