Gusti bazen i kanta za misli

U metež misli i prevelik broj istovremenih moždanih strujnih tokova, izložba "ADHD – Pool of Thoughts" Klare Rusan Klarxy unosi duhovitu osviještenost i organiziranu zaigranost.

Dio rada "Intrusive Thought" Klare Rusan KLARXY, ljubaznošću autorice

U knjizi Raspršeni umovi, umirovljeni kanadski liječnik Gabor Maté opisuje stanje uma osobe s poremećajem deficita pažnje (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder; ADHD) na sljedeći način: to je kao da stojite usred prostorije prepune ljudi koji razgovaraju i odjednom vas netko pita “što je ta osoba upravo rekla?”. Nikada do sada nisam naišla na jednostavniji, a točniji opis vlastitog uma. On je kao internetski preglednik koji istovremeno ima otvoreno pedesetak kartica; u nekoliko njih otvoreni su YouTube tutorijali, obavezno neka lo-fi playlista “za koncentraciju” koja mi, naravno, uopće ne pomaže,  brojni stručni i nestručni članci, vijesti, showbizz i celebrity tračevi (priznajem), svi naravno s upaljenom opcijom POSLUŠAJ OVAJ ČLANAK. Tu je i Gmail s dvjesto nepročitanih mailova, Google prevoditelj za svaki  slučaj, Facebook, Instagram, katkad TikTok, iako se na njega začudo nisam baš navukla.

Sve su te kartice istovremeno aktivne.
Apsolutno uvijek,
bez prestanka,
bez predaha,
bez stišavanja,
osim dok spavam.

Moja psihijatrica takav um stručno opisuje kao “um koji funkcionira na nekoliko kolosijeka”, no ta me definicija nikako u potpunosti ne zadovoljava jer zvuči kao da se odnosi na zagrebački Glavni kolodvor i njegovih osam kolosijeka, dok ja više osciliram između 32 kolosijeka pariškog Gare du Norda i njujorškog Grand Central Terminala koji ih ima 67.

Klara Rusan Klarxy neusporedivo je maštovitija u opisivanju i vizualizaciji svog ADHD uma koji je 18. svibnja u galeriji živopisnog dvorišta Klet predstavila na prvom dijelu svog cjeloživotnog projekta, kako ga je sama nazvala – izložbi pod nazivom ADHD – Pool of Thoughts (prethodno izloženoj u briselskoj galeriji Portraits International). I ne samo da ga je vizualizirala već ga je uspješno i vrlo sistematično razložila na šest segmenata, odnosno crteža, koji se uz pripadajuće opise mogu promatrati zasebno, ali i doživjeti kao povezani u kratku priču. To nije novost u njenom radu; ne samo grafički romani, već i njene ilustracije, murali, pa i pojedini crteži uvijek sadrže narativni element.

Kao početnu točku ove priče o ADHD-u može se izabrati rađanje njenih pojedinačnih misli, vrlo detaljno prikazano u devet koraka na crtežu The Birth of Thoughts. “Razigrani horror vacui“, kako ga u predgovoru izložbe objavljenom pod naslovom Some Other World naziva Andrija Škare, još je jedan od uvijek prisutnih elemenata u njenim radovima. Crteži su toliko “gusti” da njihovi pojedini dijelovi sadrže nove crteže koji u sebi sadrže još manje crteže s mikrocrtežima. Upravo takav je gigantski rad (najveći u seriji) Big Head Ahead u kojemu Klara prikazuje detaljnu “anatomiju” svog ogromnog mozga, pred kojim sam stajala dobrih petnaestak minuta rastvorenih usta, onako dječje iskreno impresionirana, škiljeći kako bih u moždanim vijugama prepoznala plivačke staze prenijete iz rada The Pool i razaznala, čini se, stotine plivačica, neobičnih vodenih crva, dijelova ljudskog tijela, tableta, ronioca i duhova, a izvan njih još plivačica-misli s kolutovima za spašavanje koje tek čekaju svoj red.

KLARXY, The Pool

Moram priznati da sam malo i ljubomorna na Klarinu sposobnost da svoj kaotični um lijepo posloži u plivačke staze The Poola. Bez obzira na mnoštvo plivačica koje predstavljaju Klarine različite misli u njihovim različitim fazama, a koje u tom bazenu sve istovremeno plivaju (ili se utapaju), u njemu vlada zavidna razina osviještenosti i definicije pojedinih događanja. Kako sama navodi, u bazenu imamo “obične misli, bebe misli, misli s perajama, chill misli, grandiozne sinkronizirane plivačice misli, pa čak i mrtve misli”. Tu je i pokoje čudovište ili životinja kao simbol zastrašujućih misli i Klarina preslatka kujica Lile koja veselo pluta kao antidepresiv ili stimulans s maskom za ronjenje. U kaotičnost prevelikog broja istovremenih moždanih strujnih tokova, plivačke staze ipak unose jednu dozu formacije i reda.

Moj pak um devedeset posto vremena izgleda kao uznemirena košnica u kojoj pčele BRRRRUJE u potpunoj panici ili liči Matéovom opisu uma odrasle osobe s ADHD-om kao poremećene ptice koja manijakalno leti uokolo. Rekla bih da je moj um zlonamjerna vrana koja pomahnitalo i neumorno iritantno grakće. Maté vlastiti ADHD doživljava kao zastrašujuću divlju zvijer koja će ga proždrijeti ako konstantno ne žvače nešto drugo. I zaista je taj “poremećaj” (pod navodnicima jer nije korisno ADHD doživljavati kao bolest) u konstantnoj ovisničkoj potrazi za stimulacijom, podražajima i sljedećim šutom dopamina. U obliku društvenih mreža, interneta, serija, knjiga, droga, seksa, kompulzivnog vježbanja ili jedenja – svaki ADHD ima svoju individualnu ovisnost. Često se grozim ostati sama sa svojim umom pa za krizne situacije “praznog” vremena uvijek imam mobitel, knjigu, časopis, predmet s nekom deklaracijom kojom ću se “zabaviti”, reklamni letak koji mi je netko agresivno tutnuo u ruke, naslove trgovina, informacije o radnom vremenu…

KLARXY, Big Head Ahead

Pitanje koje najviše mrzim, osim onog “jesi li konačno diplomirala”, je “o čemu razmišljaš?”. Pokušala sam u više navrata poslušati savjet psihologa o zapisivanju misli na papir, posebno u slučajevima neke veće brige o specifičnom problemu, kako bih je nakratko “pospremila u ladicu” i pažnju usmjerila na druge svakodnevne situacije i obaveze, a potom je kasnije ponovno izvadila i konačno se s njome suočila ili samo besmisleno o njoj overthinkala dok mi se glava ne napuše kao Klarina na crtežu Big Head Ahead i na kraju rasprsne poput gigantskog vodenog balona, a moje bezbrojne misli raznesu po svim zidovima, podu i stropu sobe. Sjedila bih tako nervozno pred bjelinom prazne stranice, beskrajno uzdisala dugo i teško, vrpoljila se na stolici i nezadovoljno mrštila, igrala lovice s pčelama u glavi dok od frustracije ne bih poželjela zavitlati sve kroz prozor zajedno sa svojom glavom. Isto vrijedi za proces pisanja tekstova, pa tako i za ovaj. U međuvremenu mi obavezno barem jednom nestane samomotivacije pa najradije odustanem od svega, samo sam laptop u manjem iskušenju bacit kroz prozor jer bi to bila preskupa impulzivnost.

Osim takve smanjene sposobnosti kontroliranja nagona te oslabljene pažnje, treća glavna karakteristika ADHD-a je hiperaktivnost za koju većina ljudi netočno misli da je “presudna” za dijagnozu ovog poremećaja. No bilo koje dvije od tri navedene glavne karakteristike ADHD-a dovoljne su za njegovu dijagnozu. U našoj državi u odrasloj će vam se dobi ADHD dijagnosticirati ako imate sreće jer, kao i u brojnim drugim poljima, i u ovome značajno zaostajemo. Osim na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (čiji su termini vječno popunjeni), testiranje na ADHD u odrasloj dobi u Hrvatskoj možete obaviti samo u nekolicini privatnih klinika u Zagrebu, Rijeci ili Splitu, ali opet uz višemjesečno čekanje i u slučaju da od njih također ne dobijete e-mail da “nažalost trenutno ne primamo nove pacijente molimo Vas da pokušate ponovno početkom sljedeće godine lp”. Dijagnosticiranje i terapije puno ćete i platiti jer u kapitalizmu koji je zdravlje pretvorio u robu i privilegiju imućnih, mentalno zdravlje postaje “zlatna koka”.

KLARXY, An Ode to Cheat Sheets

Kao što se povećava broj osoba s dijagnosticiranim ADHD-om, povećava se i broj skeptika koji na njega posprdno odmahuju rukom “ah, danas je moderno imati ADHD”. Zeznuta činjenica kod ADHD-a jest što ga karakteriziraju osobine koje više-manje posjeduju svi ljudi. No problem, a u pozitivnom slučaju dijagnoza, nastaje kada ljudima te karakteristike izrazito utječu na kvalitetu života i ekstremno ga otežavaju. Npr., samo 15 % studenata s ADHD-om završi preddiplomski ili diplomski studij, u usporedbi s 50 % ostalih studenata. No Klara i ovakve poteškoće uspijeva “okrenuti” na šalu, npr. na crtežu An Ode to Cheat Sheets. Posebno me razveselilo kad sam sa suzicom u oku na školskoj klupi nacrtane Klare, među šalabahterima strateški polijepljenima po učionici, drugim đacima i samoj sebi (metode koje sam i osobno isprobala), ugledala bilježnicu s raspisanom definicijom ADHD-a jer me podsjetila na jednu takvu, posvećenu samo ADHD-u i njegovoj terapiji, koju i osobno posjedujem. Kao što iz iskustva kaže i Gabor Maté, ljudi se zbog poteškoća s učenjem i sličnih ADHD-om uzrokovanih problema i “neuspjeha”, kako ih osobno percipiraju, često kroz život kronično osjećaju neispunjeno, neuspješno, nedovoljno i nesretno. Kao posljedicu neliječenja često razviju nuspojave poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili depresije i anksioznosti, mojih najboljih “frenemiesa”, koje smo istovremeno prisiljeni prigrliti kao dio sebe jer se uvijek mogu vratiti, ali i boriti protiv njih kako ne bi potpuno preuzele kontrolu nad našim životom.

Kao što pokazuje Klarin rad Intrusive Thought, u česte nam posjete dolaze i intruzivne misli, nerijetko poprilično mračne. Klara se, npr. pita što bi se točno dogodilo kad bi pala s balkona, bi li se polomila i preživjela ili polomila i poginula, a meni se u vožnji ponekad iznenada javi misao o tome što bi se dogodilo da sad na ovoj autocesti pri brzini od stotrideset kilometara na sat odjednom izgubim kontrolu nad volanom i zabijem se u bočnu zaštitnu odbojnu ogradu. Jedne od Klarinih “najpopularnijih” intruzivnih misli s tog rada vrlo su malo vjerojatni scenariji kobnih nezgoda u kupaonici kao i druge statistički nemoguće nesreće u svakodnevnom životu. I dok Klara i ovoj temi uspješno pristupa s vedrije strane, moji su strahovi većinom realistično negativni i usmjereni prema samoj sebi, poput stalno prisutnog straha da nikad u životu neću ispuniti svoje potencijale i talente, da ih neću ni otkriti, da nikad neću postići potpunu samodefiniranost jer i sada u tridesetoj godini još uvijek nisam sigurna tko sam zaista, osjećam se kao petogodišnje dijete koje još nema razvijen osjećaj za vrijeme i vještine smirivanja vlastitog živčanog sustava, a kroz život prolazim nikada posve mentalno prisutna, stalno hodam u izmaglici kao pod vodom, fizički odvojena od vlastitog tijela ili s nogama u dvije različite dimenzije.

KLARXY, Happy Thoughts

ADHD kao da nas sprječava da postignemo psihološki integritet: cjelovitost, pomirenje i spajanje neskladnih djelića našeg uma, kaže Maté u Raspršenim umovima i naglašava: “Neosporno je da osobe s onim što nazivamo poremećajem deficita pažnje imaju neispravnu neurofiziologiju” (nedovoljno razvijen i neispravno funkcionalan desni prefrontalni korteks), ali ona nije njegov jedini uzrok; prema njegovom mišljenju, na temelju biopsihosocijalnog pristupa psihologiji, ADHD je posljedica kombinacije određenog genetskog nasljeđa osobe, emocionalne osjetljivosti, i stresne okoline u kojoj se razvijala. Osim što je bio dugogodišnji obiteljski liječnik, Maté je tvorac psihoterapijskog pristupa suosjećajnog ispitivanja (engl. Compassionate Inquiry) s dugogodišnjim iskustvom palijativne skrbi i rada s ljudima koji se bore s ovisnošću, poremećajem deficita pažnje, različitim vrstama traume, i dr. Prema njegovoj “definiciji”, ADHD je ekstremno izražena neravnoteža između često visoke intelektualne svijesti i nerazvijene emocionalne i ponašajne samokontrole.

No dobra je vijest da je moguće postići značajne preokrete ako postavimo potrebne pozitivne uvjete, kako u samima sebi, tako i u svojoj okolini, najbolje uz stručnu pomoć (ukoliko si je možete priuštiti). Trenutak saznanja da imate ADHD neobično je kontradiktoran; istovremeno donosi olakšanje i ushit, ali i povrijeđenost zbog činjenice da dobar dio života niste bili u mogućnosti iskusiti cijelom svojom sviješću ili ostvariti neke ciljeve. Ali nije nemoguće u svom tom metežu pronaći svoje “sigurne zone” kakve Klara prikazuje u radu Happy Thoughts. Za nju su to partnerov dodir ili majčin zagrljaj, središnji motiv ovog rada, ispijanje kave s prijateljem_icom, topli burek, hladni jogurt.

Za mene su to afirmacija bliske osobe,
šetnja s psom u šumi,
plivanje u moru,
sposobnost tražiti pomoć

i činjenica da sam određene mehanizme, razvijene kako bih se nosila s vlastitim nedostacima, uspjela pretvoriti u vrline. Klara svoj ADHD um prikazuje kao ogroman, prenapučen olimpijski bazen. Jedan od Matéovih pacijenata iz već spomenute knjige svoj ADHD život tragikomično opisuje kao gustu juhu i kantu za smeće. Ali kaotičan bazen se može malo organizirati pomoću plivačkih staza, gusta juha se može fino začiniti, a kanta i smeće mogu se reciklirati. Jedna od meni najdražih karakteristika u Klarinom radu njezina je sposobnost “recikliranja” teških aspekata života poput ADHD-a i mračnih poput smrti u zaigrani, ali i dalje realistični svijet, prožet humorom. Ukoliko ste ovu Klarinu izložbu propustili, radove i iskustva koje stoje iza njih možete upoznati u najavnim videima na njenom Instagram profilu, simpatičnima na onaj specifično “Klarxy” način.

Za kraj jedna napomena: ovaj tekst nije zamjena za dijagnozu i liječenje poremećaja deficita pažnje, za to se svakako obratite svom liječniku_ici (ali ne i ljekarniku_ici, on_a vam ne može pomoći).


Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano