Intervju Klara Rusan, umjetničkim imenom Klarxy, trenutno je jedna od najaktivnijih mladih ilustratorica na hrvatskoj sceni na čije šašave i vrlo specifične likove možete naići doslovno posvuda: na digitalnim i tiskanim vizualima različitih kulturnih događaja, glazbenim albumima, u školskim udžbenicima, zbirkama priča i slikovnicama, na trafostanicama, u interijerima specijaliziranih trgovina, hotela i brojnim drugim mjestima, od Rovinja i Pule pa do Zagreba. Trenutno je, kako kaže, u “animatorskoj mirovini” iz koje povremeno nakratko izađe, a često sudjeluje na grupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pogled na njezine zaigrane oblike ili likove cilindričnih trupova i predimenzioniranih udova u eklektičnim “outfitima” izaziva intenzivno veselje, jednako kao i njena vlastita pojava i prisutnost. S plavom kosom ošišanom na jedinicu ili crvenim bobom, dugom platinastom ili ginger narančastom, s maštovitim tetovažama i odjećom, Klara je utjelovljenje vlastitih ilustracija, a njene ilustrirane priče su vizualizacije nje same.
Nakon završenog preddiplomskog Studija animacije i novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, diplomirala je Autorsku ilustraciju na Falmouth School of Art u Velikoj Britaniji s radom Where Do People Go After They Die?. Kao “cinik koji se ispriča nakon što izvali nešto blesavo” tvrdi da je zastrašujuću životnu temu i egzistencijalnu anksioznost željela prikazati kroz prizmu pomaknutog humora i vizualne šašavosti kako bi razbila ciklus overthinkanja i spriječila upadanje u tunele mračnih misli. U suradnji s dizajnerskim duom Klasja&Zita (Klasja Habjan i Zita Nakić) svoju “ADHD-ičnu” ilustriranu priču (ili zbirku pričica) transformirala je u grafički roman pod istim nazivom. Povodom promocije grafičkog romana početkom svibnja u Orisu – kući arhitekture, razgovarala sam s Klarom i njenom psicom Lidijom (zvanom Lile) na jednoj, kako smo se obje složile, terapijskoj kavi.
Where Do People Go After They Die? izvorno je nastao u obliku gigantske mape kao tvoj diplomski rad te si za njega dobila nagradu za izvanredno kreativno pisanje (engl. Masters of Art Illustration Authorial Practice: Award for Outstanding Creative Writing). Kako je došlo do te teme, tog najčešćeg egzistencijalnog pitanja vjerojatno svakog čovjeka, o tome što nas čeka nakon smrti?
To je bila moja zadnja godina diplomskog studija i počela je lupati egzistencijalna kriza. A oduvijek sam imala i taj neki “Weltschmerz” u sebi. Nisam bila tužno dijete, ali sam imala taj neki čudan “blues”, znala bih plakati za ljudima koje nisam nikad ni upoznala, razmišljati o stvarima koje su desetak tisuća kilometara dalje od mene i tuliti oko toga. Tako da sam s tom egzistencijalnom krizom došla i do “final bossa” – a to je smrt i to je najveći “blues”. Zapravo, bolest je najveći blues, smrt je onda samo kraj i to je gotovo. Osim kad je u pitanju neka tebi draga osoba. Završila sam na ilustraciji i budući da mi je to bila zadnja godina imala sam potencijalno zadnji put potpunu slobodu napraviti što god hoću. Svi su uvjeti bili zadovoljeni, školarina je bila plaćena, materijali su bili tu, vrijeme je bilo tu, nitko me nije tražio da paralelno radim, tako da sam odlučila napraviti nešto “mega”!
Rad je krenuo kao ideja o scenariju za igrani ili animirani film – to su neki recidivi mog studiranja animiranog filma u Zagrebu. Tako je krenulo i crtanje: jedna stranica pored druge stranice, ali nakon desetak stranica zapitala sam se zašto ne bih sada krenula prema dolje? Jer ako crtam neki zagrobni život u podzemlju, onda bih trebala kopati u dubinu, a ne u stranu. Narativno (a i vizualno) se priča razvila zavojito u obliku zmijice na toj ogromnoj mapi. Mislila sam i dalje da ću to lako pretvoriti u knjigu, no svi su mi počeli govoriti što treba promijeniti, smanjiti, prilagoditi, tako da sam na kraju ipak odlučila: “Ne, to mora ostat’ tako!” Bila sam jako tvrdoglava u vezi toga, ali mislim da mi je zapravo nedostajalo znanja o tome što je potrebno kako bi se knjiga prodala.
Mapa se slagala u osam harmonika i potom u kutiju. Ljudi uopće nisu bili svjesni da se to zapravo čita. Mislili su da se rad eventualno objesi na zid, ako imaš mjesta, ili rasprostre po podu kako bi se pogledao, ali nije im intuitivno došla misao da je to neka vrsta grafičkog romana. U principu je to bio “flop” za cijeli projekt. Ali da, zašto sam ja tako mlada ušla u tu priču: to je bilo prije cijele situacije s Covidom, ali ljudima su se bliske osobe počele razbolijevati pa, nažalost, i umirati, što me potaknulo na razmišljanje o jednom kratkom životu koji tako brzo prođe, to mi je postalo intrigantno. Pošto sam diplomski rad zapravo napravila obrnutim redoslijedom – prvo sam završila praktični rad, a onda krenula pisat teorijski dio – naknadno sam se sjetila i referenci poput Hieronymusa Boscha. To je vrlo osobni rad koji sam radila najviše za sebe, a prednost je ovakve vrste umjetnosti što rijetko kad nešto može biti baš krivo, osim ako se baviš nekim političkim ili socijalno osjetljivim temama. Ali ako se baviš nekom osobnom temom i kroz ovako šašavu ilustraciju, stvarno nema krivog načina da se njome pozabaviš.
Dakle od početka je postojala ideja ovog rada u obliku grafičkog romana – kako je izgledao taj proces vizualne i narativne pretvorbe ogromne mape u drugi format?
Razmišljala sam da bi bilo dobro konačno napraviti sljedeći korak tog projekta – pretvoriti ga u grafički roman – i da potencijalno jednog dana to stvarno postane igrani ili animirani film. Rad je bio zamišljen kao “storyboard” i ima super format za seriju ili, npr., kratke priče za omnibus film. Nije to pod “muss”, ali bih jako voljela to jednom realizirati. Nisam nikad radila na igranom ni animiranom filmu ili u kazalištu. Te moje animacije su strašno dječje i mislim da djeca na radionici u Kinoklubu mogu napraviti bolje. Ignoriram pravila, ne zato što sam ja sad neki “rebel”, nego mi se ne da raditi baš sve dvadeset i četiri sličice. Istu stvar ću reći i s četiri, iako stvarno možeš dobiti nešto detaljnije s dvadeset i četiri, bolje objasniti što želiš postići u sljedećoj fazi. Nadam se da je ovaj grafički roman ta međufaza, iako je dobar i ovako, kao na primjer poklon [smijeh]. Tehnički proces pretvorbe je bio malo kompliciraniji, ali ne pretjerano jer nisu bile potrebne nikakve narativne prilagodbe. Više je bilo crtanja, kopiranja, prespajanja tunela, “mirroranja” stranica i sl. Prednost ove knjige je što nema jedan narativ, već se sastoji od više njih, brojnih kraćih priča povezanih u cjelinu.
Što se tiče narativa knjige Where Do People Go After They Die?, ona ima konkretan početak na kojemu nas upoznaješ sa svojim zamišljanjem zagrobnog života, ali nema klasičnu podjelu na zaplet, vrhunac i rasplet, a kraj je zapravo ostavljen otvoren. Je li to bila svjesna namjera?
To je došlo samo od sebe, tijekom crtanja. Glavni razlog je to što jako brzo izgubim interes za pojedine stvari i nemam koncentraciju za održavanje jedne duge priče. Ne mogu zamisliti da pišem knjigu poput Harryja Pottera ili Koka u Parizu. Ma bilo što! Jer to bi značilo da moram pratiti određenu i kompleksnu strukturu. Ovo je baš ADHD-ovski: uđeš u jednu priču – “taka-daka-ta” – izađeš van, pa uđeš u novu priču – “taka-daka-ta” – izađeš, i tako dalje. Sve se brzo događa, priče su kao neki kratki vicevi i takva forma mi je okej. Taman kad bih se zasitila priče o jednom liku, zasitila bih se i crtanjem u jednoj boji pa bih krenula na nove. Na taj mi je način cijelo vrijeme bilo zabavno.
Možda bih sad i mogla nešto drugačije napraviti, iako mi je i novi projekt na kojemu radim isto u “ADHD maniri”, isto je priča u priči u priči… Više se koncentriram na crtački dio, a kad mi je sve tako zabavno, onda postane “overload”. Vjerujem da bih se sada uspjela držati jedne glavne priče, ako bih htjela, a vjerojatno bi ljudima bilo i lakše za čitati [smijeh]. Mislim da sam se sad fiksirala na tu ideju življenja od svoje umjetnosti što se i trudim već zadnjih deset godina, a zbog čega razmišljam da bi bilo dobro uzimat u obzir publiku kojoj želim namijeniti svoj rad. Ne mogu reći da mi nije dobro, svjesna sam privilegirane pozicije iz koje dolazim, imam ljude i obitelj na koje uvijek mogu računati za pomoć tako da nisam imala neku tešku umjetničku ili financijsku krizu. No, kako bi život od umjetnosti bio moguć rad mora bit ne samo kvalitetan, nego i dostupan široj publici jer u suprotnom radim ekskluzivno i na male edicije. Onda je to samo za mene, a to mi ipak nije cilj. Želim ostati u umjetničkom svijetu jer se u drugima baš ne vidim.
A što se tiče nastavka Where Do People Go After They Die?, potpuno sam otvorena i postoji mogućnost za to u budućnosti. Ja sam sebi u svojoj glavi ovako to zamislila i meni to potpuno ima smisla jer me jako veseli, čak i ako zapravo nema; kad je nastajala mapa, mislila sam si, ako rad ispadne dobro, mogla bi se po njemu napraviti animirana serija. U to je vrijeme veliki hit bila serija Rick and Morty koja mi je dala ideju. Kasnije sam pomislila da možda ipak ne animirana, već igrana serija, a u međuvremenu me sve to pustilo. To je još jedan od razloga zašto sam nakon ovih desetak pričica kraj ostavila tako otvorenim – jednom ih mogu nastaviti pa će to onda biti druga sezona, zatim će nastati treća, itd. Ne moraju nužno biti u grafičkom, tiskanom obliku, iako bi bilo fora stvorit “opus magnum” filozofije o smrti u nekoliko volumena. Iako je tema smrt, zapravo se jako puno priča i o životu, tema je neiscrpna i moguće je pozabaviti se njenim pojedinim aspektima.
Prepoznatljiva si po svojim crno-bijelim jednako kao i po svojim ilustracijama u boji (često vrlo šarenim), a u ovom grafičkom romanu njihova upotreba je jasno simbolička – zagrobni život odvija se u crno-bijelom, a retrospektivne scene iz života u Upstairs svijetu prikazane su monokromatskim bojama. Koja je uloga boje, a koja crno-bijele tehnike u tvom radu?
Baš sam ovih dana razmišljala o bojama. Projekt na kojemu trenutno radim započela sam u crno-bijelom i na taj je način sve teklo kako treba i sjedalo na svoje mjesto. Zatim sam počela retroaktivno dodavati boju i pomislila kako je to teško [smijeh]. U vrijeme nastajanja Where Do People Go After They Die? mape, prije otprilike šest godina, još uvijek sam pretežito radila u crno-bijeloj tehnici i ona je zapravo predstavljala moj polagani ulazak u svijet boja – zbog čega sam i koristila samo osnovne crvenu, žutu i plavu i njihove nijanse. Išla sam na “zicera” jer nisam još bila toliko sigurna u njihovom kombiniranju. Zapravo kad pogledam svoj cjelokupni rad, zamjećujem da ga obilježavaju ili potpuno crno-bijeli radovi (eventualno s nekim akcentima u boji) ili potpuno šareni. Ovisi o namjeni, a najviše ovisi o tome koliko mi dobro ide kombiniranje boja u određenom periodu – ima perioda kada mi nikako ne “sjeda” i nikako ne mogu pronaći kombinaciju koja funkcionira, a ponekad dođe sasvim prirodno. Na mapi, odnosno u grafičkom romanu, zagrobni sam život odlučila prikazati crno-bijelo, a život na zemlji se prikazuje u retrospektivnim epizodama koje su obilježene pojedinim osnovnim bojama.
Autorice grafičkog oblikovanja su naš poznati ženski duo Klasja&Zita – kako je došlo do te suradnje i kako je ona izgledala?
Mi smo prijateljice u privatnom životu i znamo se već duže vrijeme. Hrvatska umjetnička scena je mala pa se manje-više svi znamo ili znamo jedni za druge, ali se nismo još našli u istom društvu (naglasak na “još”). One trenutno rade u ateljeu u kojemu sam ja prije bila, a sve tri smo i članice kolektiva koji je tek na začetku. Uvijek smo pričale da bi htjele raditi zajedno na nekom projektu i kad sam odlučila pretvoriti mapu u grafički roman, shvatila sam da će mi trebat’ pomoć oko njegovog oblikovanja. Razmišljala sam tko bi bio dobar odabir za to, tko razumije moj senzibilitet i također malo izlazi iz standardnih okvira na neki svoj način pa su mi pale na pamet njih dvije. Dostavila sam im prilagođene vizuale, odnosno oblikovane stranice, a one su osmislile format knjige, njene crno-crvene korice i specifičan otvoreni hrbat koji ju čini tako upečatljivom. Osim toga, dodale su moju biografiju i skice likova na sam kraj knjige. Vizualno su se nadovezale na dizajn Borjane Katić koja je osmislila kutiju u koju se spremala složena izvorna mapa – bila je crno-bijele boje s istim fontom naslova, istim likom mrtvaca na poklopcu koji se nalazi i na naslovnici romana. Tako da se zapravo radi o suradnji čak četiri žene, a svi se dijelovi tako dobro nadopunjuju da cjelina ostavlja dojam kao da je sve radila samo jedna osoba.
Godine 2021. ilustrirala si zbirku mladih hrvatskih autora pod nazivom U ritmu jeze – ponor plesova (odabranih natječajem Malih zvona 2020. godine), a prošle si ilustrirala slikovnicu Jurice Pavičića Tri kuće, tri prijatelja koja je iste godine predstavljena i na Interliberu. Kako je raditi kao autorica i ilustratorica vlastite priče u usporedbi s ilustriranjem djela nekog drugog književnika?
U kolaboraciji s drugim autorima, moram slušati njihov glas i prilagoditi svoje ilustracije tekstu kako bi mu najbolje odgovarale, ali da mu istovremeno dodam i vlastitu autorsku notu. Osim toga, osjećam određenu odgovornost učiniti priču još boljom, ali bez postavljanja crteža u prvi plan, ispred teksta. Potrebno je određeno balansiranje. S druge strane, u takvim suradnjama osjećam olakšanje u smislu odgovornosti za kvalitetu teksta, jer to nije moj dio posla. Dok radim na vlastitim pričama, crtež i tekst nastaju paralelno, proizlaze jedan iz drugoga, nadopunjuju se i isprepliću, ponekad se vraćam unatrag kako bih nešto izmijenila i prilagodila. Vodim se intuicijom i proces je prirodniji jer oba aspekta nastaju u mojoj glavi zbog čega znam da će se poklapati na najbolji mogući način. Kod ilustriranja tuđeg teksta moram paziti na ton svog crteža – pojačati ga ili stišati – jer moj crtež ne ide uz sve i nije za svakoga.
Za moj stil se može reći da je naivan, dječji i šašav, ali s druge strane posjeduje i nešto pomalo mračno i pomaknuto. Iz tog mi je razloga posebno odgovaralo ilustrirati Ponor plesova; mogla sam se malo vratiti crno-bijelom crtežu i bio je prisutan taj mračni element, dok je istovremeno sve bilo i dosta zaigrano. Zato sam se iznenadila da su me nakon toga zvali za oslikavanje dječje slikovnice, a posebno za jedno veliko ime kao što je Jurica Pavičić. Iskreno, oslikavanje slikovnice za djecu mi je bilo najteže jer su ona najiskreniji i najoštriji kritičari, ona neće (pretenciozno) pričati “kako im se sviđaju boje, kompozicija, kako su izvedeni detalji, bla bla”. Djeca će ili uzeti čitati knjigu ili neće, vrlo jednostavno [smijeh]. Zato sam pristupala tome vrlo oprezno, a potrebno je u tim slučajevima imat’ na pameti i faktore poput godišta kojemu je slikovnica namijenjena, kakvi likovi djecu privlače, kakvi odbijaju i sl.
Koja je po tvom mišljenju posebnost grafičkog romana kao medija?
Grafički roman je fantastičan medij za one koji žele više slobode od one koju im može pružiti strip i nudi više mogućnosti za pripovijedanje od jedne ilustracije ili slike. I što se tiče pravila, grafički je roman puno slobodniji. Strip ima mali milijun pravila koja se tiču tempa, pogleda, teksta, fonta, načina crtanja itd., a koja strip crtači zaista poštuju. Zbog toga bi stvarno bilo veliko nepoštovanje ovu knjigu nazvati stripom. Izrazito cijenim strip crtače jer je taj medij strašno zahtjevan. Grafički roman mi super odgovara jer daje mogućnost stvaranja dubine, i narativno i crtački, a s druge mi strane omogućava odbacivanje pravila koja baš ne volim slijediti [smijeh]. Više je autorski rad, poput neke fotoknjige.
Spomenula si kolektiv u kojemu, između ostalih, djeluješ zajedno s Klasjom Habjan i Zitom Nakić. Možeš li mi ispričati malo više o njemu? Postoje li još neki drugi_e umjetnici_ce s kojima bi voljela surađivati?
Trenutno dosta razgovaram s Markom Dješkom o uključivanju u neke od njegovih projekata poput Strip-Prefiksa. Mislim da je on jedno od najbitnijih imena naše strip scene koja, uz ilustratorsku, zaista buja. Trebali bismo se zapravo na neki način (pravno) ujediniti kako bismo jedni drugima čuvali leđa, regulirali radne uvjete i naplatu vlastitih usluga. No za takvu vrstu organizacije treba zaista puno vremena i energije, a nažalost se često nađemo i u situacijama kada jednostavno nemamo drugog izbora nego prihvatiti ponuđene prilike, čak i ako su potplaćene. Postoje ljudi i firme ili organizacije koje će korektno platiti tvoj rad, ali će postaviti zaista grozne uvjete, prekratke rokove i stvoriti toksičnu atmosferu, dok s druge strane postoje oni koji će biti divni prema tebi, ali te neće moći dovoljno platiti. Dolazimo u situacije kada moramo birati što nam je od toga bitnije, a to ne bismo trebali.
No to su problemi na razini sustava. Osim toga, ti komercijalni projekti često toliko iscrpe kreativnost da mi je ponekad potrebno par tjedana ne raditi ništa kreativno kako bih se ponovno napunila energijom. Sad konačno opet počinjem raditi na jednom vlastitom projektu čiji je radni naslov “ADHD comics”. Opet se radi o seriji crteža, o malim omnibus pričama koje će također biti objedinjene u grafički roman. Imam ideju i za dječju slikovnicu, ali o tome neki drugi put.
Al’ da se vratim na temu kolektiva! Atelje u kojemu sam prvotno radila s Dominikom Vukovićem, Martin Hrastić je, kad nam se pridružio, opisao kao “space shuttle” i tako smo mi postali Space shuttle kolektiv. U međuvremenu smo promijenili nekoliko prostora, stanari su se izmijenili u više navrata, no Space shuttle se povećao i trenutno ga čine Jelena Janković, Andrea Sužnjević Šumberac, Dominik Vuković, Klasja Habjan, Zita Nakić, Borjan Pavlek i ja koja orbitiram oko Shuttlea k’o mjesec. Svatko radi u drugom umjetničkom mediju tako da možemo pokriti zaista sve aspekte jednog projekta – dizajn, tipografiju, ilustraciju, fotografiju, slikarstvo, pisanje itd. Fali nam samo kiparstvo, ali možemo i to naći. Za sada se izmjenjujemo na manjim projektima tko, kad i kako može, tek smo počeli, ali bit’ će “top”! [smijeh] Tako da ćemo o tome detaljnije u nekom idućem intervjuu, tipa za godinu dana, a za sada “shout out” Space shuttleu!
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
