U Splitu je 19. studenog otvoreno 41. izdanje Splitskog salona, likovne manifestacije posvećene suvremenoj umjetnosti, koja se, pod kustoskom palicom Ivane Meštrov (uz suradnicu Anu Janevski) i u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, održala u prostorima Multimedijalnog kulturnog centra Split, Salona Galić, Hrvatskog pomorskog muzeja Split, udruge Kvart i Akvarija Bačvice. Prema riječima Meštrov u tekstu za ovogodišnji Salon, tema Ne posve izgubljeni jedni za druge predstavlja “poticaj da se čujemo unutar trenutačnog kaosa svakodnevice”, a otkriva se kao “intimni izložbeni glitch, termin posuđen od kustosice i istraživačice Legacy Russell (…) koja ukazuje na problem u društvenom sustavu, koji je narušen ekonomskom, rasnom, socijalnom, seksualnom i kulturnom stratifikacijom i imperijalističkim procesima koji nastavljaju provoditi nasilje nad tijelima”.
Russell u knjizi Glitch Feminism: A Manifesto vidi prostor digitalnog, online svijeta kao polazište, teritorij u kojem je moguće odbiti binarne rodne podjele i društveno uvjetovane zadanosti te na taj način raskrinkati mehanizme moći koji nas u svijetu “udaljenom od tipkovnice” (AFK – away from keyboard) prisiljavaju tek na jednu od dvije moguće opcije. U smislu opiranja društveno uvjetovanim binarnim podjelama, glitch se na Splitskom salonu najočitije otkriva u pričanju ženskih povijesti i individualnih priča u kontekstima nerijetko etiketiranima kao muškima; nekih duljeg, nekih kraćeg vijeka, kao i nekih koje nisu odmaknule od početka, koje su priznale poraz u muškom svijetu. Tematiziran je tako ženski rad u pomorstvu (Matea Šabić Sabljić, Brodi/ona), brodogradnji (Nadija Mustapić, Volim li svoj posao?) i ribarstvu (Karla Crnčević, Naše su ruke manje), ali i tvornicama (Neli Ružić, Do konca) i filmskoj industriji (Tatjana Dunja Ivanišević, Žemsko). Ali, kao što ni Russell ne promatra glitch tek kao pogrešku, kako to ističe i Meštrov, “nego upravo suprotno”, kao “proširenje/korekciju”, tako je teško ne zapitati se kakvo značenjsko proširenje nude navedeni radovi. Na koji način “promiču kompleksnosti feminističkih genealogija, potiču na produktivne dijaloge među generacijama kao načine izgradnje pravednijih povijesti, imaginiraju uključivije i zelenije sadašnjosti, lokalno, ali i mnogo šire”, kako je opisano u tekstu ovogodišnjeg Salona? Nažalost, tek neki od nabrojenih izlaze iz okvira dokumentarizma i arhivskog pristupa tematici; prvenstveno je to rad Neli Ružić, točnije videoportret bivše radnice Dalmatinke Sinj Ane Radović, prikazan kroz tjelesnu memoriju mehaničkih pokreta rada na predilici na kojoj je provela gotovo trideset godina svog radničkog vijeka. Uzmemo li u obzir da je i sama tekstilna (tzv. ženska) industrija bila svojevrsni glitch u “muškom” svijetu industrije, tada se kroz repetitivne pokrete kojima Radović gotovo pa da iscrtava oblik jednog stroja isprepliću ne samo tijelo i (nepostojeći) stroj već prošlo i sadašnje, ispričane i neispričane, gotovo zaboravljene, povijesti.
Rad Matee Šabić Sabljić Brodi/ona koji je, zajedno s radom Nadije Mustapić Volim li svoj posao?, postavljen u Pomorskom muzeju Split, možda je najočitiji glitch cijelog postava; autorice intervencijom u stalni postav muzeja izazivaju ograničenja koja binarna rodna dihotomija nosi sa sobom, ovog puta u svijetu pomorstva i brodogradnje. Tako je u zgusnuti stalni postav muzeja postavljeno šest brodica koje je Šabić Sabljić ručno izradila od odbačenog drva i epoksidne smole, dodajući radu i ekološku dimenziju. Drugi dio rada u mnogočemu je suptilniji, ali, nažalost, i manje odvažan; po zidovima muzeja postavljeni su deseci muzeoloških kartica, ploč(ic)a koje podsjećaju na info ploče i urbanu signalizaciju, na kojima su ispisane kratke biografije žena značajnih za povijest pomorstva. Ipak, rad kao da se kroz ove pločice utišava; nestaje ona silina kojom su brodice zauzele zasluženo mjesto u povijesti i muzeju. Priče na njima tek su došapnute nekom tko je dovoljno uporan da se provlači kroz postav i škiljeći potraži neku dotad nepoznatu priču.
Vratimo li se na trenutak na sam naziv ovogodišnjeg Splitskog salona, Ne posve izgubljeni jedni za druge, u njemu možemo iščitati ljudski kontakt, povezivanje, komunikaciju i brigu kao kolektivni glitch u svijetu koji, čini se, počiva na dubokim društvenim podjelama i nasilju. U tom smislu, radovi Splitskog salona postavljeni u Multimedijalnom kulturnom centru Split mogu se čitati ne samo kao poziv na otkrivanje skrivenih ženskih povijesti već kao i međugeneracijska komunikacija, komunikacija s prošlim, povijesnim, ali nikako dovršenim. Ona najočitija, komunikacija između generacija žena unutar jedne obitelji, otkriva se u dvama radovima postavljenima u izložbenom prostoru MKC-a; u prvom redu, u multimedijalnoj instalaciji Vide Guzmić Sjene njezinih slika, koja na vizualno primamljiv i zaigran način revalorizira radove amaterske umjetnice Sofije Guzmić, autoričine bake – slike u kojima se uočava utjecaj naivne umjetnosti, izrađene u tehnikama slikanja na staklu, kolažiranja i precrtavanja. Guzmić svojim radom priziva glitch u njegovom izvornom obliku, onom digitalnom, te Sofijinim radovima prišiva sjene u bojama RGB spektra. Propitujući odnos umjetničkog (i) amaterskog rada, Guzmić iz sjene izvlači i komunicira s onim najbližim nam neispisanim ženskim povijestima i pričama, onima koje žive u obiteljskom stablu i ukazuju na žensku svakodnevicu i stvaralaštvo unutar društveno nametnutih ograničenja. S druge strane, videorad Selme Selman Salt Water after 47, u kojem prati 47-godišnju majku i njezin prvi ulazak u more, proizlazi iz sudbine, svakodnevnog života te više funkcionira kao dokumentiranje proživljenog nego kao međugeneracijska komunikacija i kolaboracija.
Ako se odmaknemo od generacija unutar jedne obitelji i komunikaciju proširimo na “prošlo, trenutno i buduće”, ona se otkriva i u većini ostalih izloženih radova u prostoru MKC-a. Tako će Nicole Hewitt i Ivan Slipčević u kompleksnom radu Žene minorne spekulacije otvoriti prostor za nove interpretacije prešućivanih ženskih povijesti kroz neolitnu figuricu, a Lala Raščić u jednokanalnom video-pripovjedačkom performansu EE-0 ponuditi rekontekstualizaciju grčkog mita o Arahni.
Spontana međugeneracijska komunikacija događa se i na samom ulazu u galerijski prostor MKC-a. Ispred crnog zastora, kao u predvorju, dočekuje vas Alieta Monas Plejić, čije su slike na ovom Salonu kustoska intervencija u postav i poziv na revalorizaciju ove umjetnice. Nasuprot Monas Plejić smješten je rad Renate Poljak Mrtvo more, sastavljen od crteža koje biste lako mogli zamijeniti za kadrove njenih filmova. Ako znamo da Poljak inače ističe Monas Plejić kao jednu od ključnih figura u svom umjetničkom obrazovanju, kao osobu koja ju je naučila osnovama crtanja, učinit će nam se zgodnim ovaj susret autorica u postavu izložbe.
Postavljajući radove u osvijetljeni dio galerije, izvlačeći Monas Plejić iz mraka ostatka izložbenog prostora, kustosica ovim činom u kolektivnu splitsku svijest priziva ne samo Alietino dugogodišnje umjetničko djelovanje u Splitu, već i samu temu svjetlosti koja je izvor inspiracije za Monas Plejić (ciklusi Zidovi svjetlosti, Eppur e luce sopra d’ ogni luce – Ipak je svjetlost, Eppur e luce sopra d’ ogni luce – Ipak je svjetlost nad svjetlostima). Uz četiri izložene slike, ostavljena su četiri prazna uokvirena mjesta za radove kojima tek treba nadopuniti Alietin arhiv, na što su pozvani i svi posjetitelji koji posjeduju neki njezin rad.
Priča o ovoj umjetnici ipak se ne može svesti samo na njen slikarski opus pa mi se čini gotovo nemogućim ne spomenuti i njen angažman u radu s djecom i mladima. Neka bivša djeca Splita 90-ih zasigurno se sjećaju Aliete kao nastavnice, a neka kao utemeljiteljice dječjeg bijenala Ujedinjeni svijetli svijet pa sumnjam da sam jedina među vršnjacima koju uz Alietu veže neko dječje sjećanje. Navikli na zidine kao kulisu naše ulične zabave, iznenadan susret s ovom ženom, koju smo zatim mjesecima pratili kao trupa po ulicama Dioklecijanove palače, pokazao nam je zaigranost kojom možemo pristupiti svijetu oko sebe i svemu onome što nam je poznato, a stoga nerijetko i dosadno, svakodnevno i nezamjetljivo. Alieta, kojoj je svjetlost ne samo glavni motiv u slikarskoj praksi već i u kontaktu s ljudima, tako u mojoj, a vjerujem i kolektivnoj splitskoj memoriji, funkcionira kao glitch.
Među radovima izloženima na ovogodišnjem Salonu našla su se i dva ukorijenjena u izvedbenom, koja su simbolično zaokružila ovu manifestaciju i posjetiteljima ponudila “poticaj da se čuju unutar trenutačnog kaosa svakodnevice”, kako navodi Meštrov. Postav u galeriji MKC-a prvi je otvoren, a ambijentalna instalacija Dobra voda Zrinke Šimičić Mihanović (koreografija), Marine Bauer (prostorna instalacija) i Didiera Doueta (zvučni rad Espace – Vibrations 4: Résonnances), koja posjetitelja dočeka odmah na ulazu u Dom mladih, funkcionira kao svojevrsna kulisa za metaforičku garderobu na koju smo navikli na ulazima u kulturne institucije. Dok vam uši ispiru ambijentalni zvukovi, a tijelo prolazi kroz instalaciju dodirujući njene trake kartonskih papira, kao da se čistite od svega vanjskog da biste bili spremni na ono što vas čeka unutra. Tako nas ova instalacija, čijem su “izvedbenom aktiviranju” građani mogli prisustvovati dan nakon službenog otvaranja Salona, vraća iz onog početnog, Russellinog online svijeta u ovaj fizički, u kojem je dodir još uvijek moguć i u kojem pojedinac preko kontakta i pokreta spoznaje ne samo svijet već i sebe i druge.
S druge strane, koreografsko istraživanje i jednosatna izvedba Koreografija utopije pokret br. 2 Sonje Pregrad, Andre Giunija i Tina Dožića obilježila je zatvaranje programa Salona (iako izložba u Pomorskom muzeju ostaje otvorenom do 16. prosinca), a održala se u prostoru Akvarija Bačvice, kolektivno gotovo pa zaboravljenog, nikad dovedenog u funkciju – prostoru koji je simbol “poraza urbanog planiranja, neoliberalne zablude, greški deregulacije, rentne ekonomije i nemoći arhitektonskog autorstva”, kako navodi Jurica Pavičić u popratnom tekstu za Salon. I u ovom se radu pokret otkriva kao temelj ljudskog iskustva i uspostavljanja odnosa sa sobom i svijetom, kao širenje onog unutrašnjeg u trenucima kada subjekt želi zahvatiti i razumjeti vanjski svijet, a Akvarij postaje mjestom kolektivnog predaha, utočištem u okružju urbanističkog kaosa. Pregrad, Giunio i Dožić u Akvarij su pokretom, svjetlom i zvukom unijeli energiju koja se odbijala od betonskih zidova i dopustila okupljenima da na trenutak osjete potencijal ovog prostora. Koliko god dominirali izvedbom, Giunio i Dožić pružili su gledateljima i slušateljima meditativno iskustvo u ambijentu i situaciji koja sat vremena neprestano “napada” gledateljeve oči i uši, ne propuštajući priliku da okupljeni osjete dodir, dožive komunikaciju i usude se pomisliti da “nismo posve izgubljeni jedni za druge”.
Osim izložbenog dijela Salona, na inicijativu udruge Kvart održano je i predavanje povjesničara i povjesničara umjetnosti Duje Jakovčevića na temu Počeci feminizma u Dalmaciji, posvećeno političkoj i društvenoj klimi u Dalmaciji na početku 20. stoljeća, prvim tekstovima i javnim istupima u kojima se spominju prava žena. Predavanje fokus stavlja na povijesno-političke teme i ličnosti kojima se Jakovčević i inače bavi u svom istraživačkom radu, primarno na temu Hrvatske pučke napredne stranke. Stoga se postavlja pitanje koliko je ono plod fokusiranog istraživanja lokalne povijesti feminizma, a koliko je tek riječ o zanimljivim fusnotama na koje je Jakovčević naišao u istraživanju brojnih muškaraca o kojima govori. Naime, osim tek par ženskih imena usputno spomenutih na početku, predavanje je bilo fokusirano na priče o muškarcima koji su prvi pisali tekstove za lokalna glasila u kojima se spominju prava žena. Jedna od ključnih žena za početak feminizma u Dalmaciji, Maja Nižetić Čulić, osnivačica Narodne ženske zadruge 1918. godine, čije je lice iskorišteno u vizualu, a ime u najavi predavanja, spomenuta je tek pri samom njegovom kraju. Jakovčevićevo predavanje se u tom smislu zapravo pokazalo kao propuštena prilika da se liku i djelu Nižetić Čulić – čija je priča uglavnom nepoznata i dio one manje vidljive, ženske, povijesti – pristupi ozbiljnije i temeljitije.
Zadržavši se tek na općenitim informacijama o Nižetić Čulić i ne dotičući se njenog najaktivnijeg feminističkog djelovanja, Jakovčević na kraju diplomatski zaključuje da joj kao društvo dugujemo makar ime ulice. Svakako, službeno imenovanje neke ulice po ženi jedan je od načina izvlačenja neispričanih ženskih povijesti iz mraka zaborava, ali je, neminovno, i najlakši način otplate starih dugova – mlako, uz minimum truda i uvijek s previše godina zakašnjenja. Na kraju svega, čini se, ostaje pitanje koja će od brojnih ispričanih, često prešućivanih, priča – tolikih glitcheva ženskog u patrijarhalnom svijetu – ostati prisutnom u kolektivnoj svijesti Splita i nakon zatvaranja ovogodišnjeg Salona i kada ćemo, da parafraziram Russell, glitcheve kojih je povijest prepuna početi promatrati kao generativnu silu i novi način zauzimanja svijeta.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
