Kritika Audiovizualni kolektiv Lovačka srca u kratkom je roku postao jedno od zanimljivijih novih imena domaće alternativne klupske scene. “U lovu na vaša srca i dobru žurku”, DJ-ice Dora Matija Antonina (šakon_cute), Hana Hostić (HANTARO) i Rebeca Jana Bačani (Šeretkrzmal) te VJ-ice Ana Stražičić (Purikulo) i Lucija Sabolić (Živina) organiziraju programe, izložbe i događanja koja crpe inspiraciju iz underground internetske kulture.
Njihove razigrane DJ setove prate audioreaktivni vizuali satkani od memova, organskih oblika, glitchanih likova iz igrica, 3D vizuala i videa iz privatnih arhiva koje VJ-ice rastapaju u piksele i geometriju, stvarajući zasićene, treperave slike iza DJ pulta. Od ambijentalno-imerzivnih momenata do žanrovski tvrđe selekcije i distorziranih singalong hitova, Lovačka srca kreću se širokim rasponom decontructed cluba, breakcorea, EDM-a, DnB-a, hardstylea, dark bailea, latin techa, agrootecha, trepa i hyperpopa.
Uoči nastupa na mikrofestivalu onkraj, u subotu, 30. svibnja, razgovarali smo s Dorom, Hanom, Anom i Lucijom o nastanku kolektiva, inspiraciji i utjecajima te pronalaženju vlastitog mjesta unutar regionalne klupske i AV scene.
Zašto Lovačka srca?
Hana: Naziv smo smislile Rebeca i ja. Ideja je bila da lovimo taj moment kad te pjesma baš “puca” – taj neki high. Mi cijelo vrijeme zapravo lovimo taj high, tu inspiraciju. Iz toga je došlo “lovačka”. I onda smo tražile dalje, pa je na kraju ispalo Lovačka srca.
Lucija: Srž svega je da se vidi da je iskreno.
Hana: Iz srca. Intuitivno. Nešto što samo izbaciš van.
Lucija: Bez ikakvih zidova ili pretvaranja.
Kako ste se upoznale?
Hana: Krenulo je od mene, Lucije i Rebece. Otišle smo u Beč na par partija i bilo nam je predobro. Onda smo pomislile: “Okej, to je bilo toliko snažno, gotovo transformativno iskustvo – i mi želimo tako stvarati.” Sve tri volimo muziku. Lucija se već snalazila u TouchDesigneru, programu za izradu vizuala, pa smo krenule razmišljati da nešto napravimo zajedno. Onda smo se počele pitati tko još lajka iste stvari kao mi na Instagramu. Znale smo Anu i njenog dečka Davida. Sreli smo se na jednom partiju u Funku, gdje sam pričala s Davidom koji je spomenuo da bi nas trebao upoznati s Dorom koja isto DJ-a. Tako smo se našle. Sad su nam njih dvojica velika podrška.
Ana: Moj momak David Bakarić studira fotografiju na ADU. On i njegov kolega Ivor Lapić (koji je usput i Dorin momak) nam uskaču s fotkanjem, snimanjem i montažom. Tako je nastao i naš prvi promotivni video koji smo objavile na Instagramu – mislim da nam je to bio svojevrsni proboj. Snimali smo ga ispod Medvednice, na minus pet, u snijegu.
Krenule ste s Lovačkim srcima u prosincu 2025. godine?
Lucija: Da, ali prije toga smo održale jedan neslužbeni event koji još nismo htjele komunicirati kao Lovačka srca. To nam je više bio test kako funkcioniramo zajedno. Ubrzo nakon toga imale smo debi na DeSADU, pa nastup u Dva osam.
Ana: U kratkom periodu je sve eksplodiralo. Ubrzo smo dobile i poziv da nastupamo za Novu godinu u Funku.
Hana: Radile smo i back-to-backove, Girls Go Hard party, i niz suradnji s kolektivom Priroda i društvo.
U ožujku ste u Locodvoriji organizirale i LAN party – druženje uz igranje igrica uživo, gdje su svi spojeni na istu lokalnu mrežu i igraju zajedno. Kako ste došle na tu ideju?
Ana: Imam dvije starije sestre koje su odrasle 2000-ih i tatu koji je geek. Oni su stalno igrali Unreal Tournament, a ja bih ih gledala. To mi je bilo prestrašno – samo čuješ: “Bitch, I’m gonna kill you”, i slediš se. Prošle godine sam ga opet instalirala i počela igrati. Cijelo vrijeme sam razmišljala kako bi bilo fora igrati s frendovima i napraviti LAN party, ali to nikako da se organizira. Kad sam to predložila curkama kao moguću ideju za event, odmah su se složile. Uz LAN party napravile smo i zine te posebno izrađen DVD box s CD-om na kojem su bili sprženi naši DJ setovi. Voljele bismo raditi još takvih materijala u budućnosti.
Dora: Ispalo je zanimljivo jer su se spojile različite grupe ljudi koje se ne susreću nužno često na istim mjestima i događanjima, a one koji ni ne izlaze u klubove je ovaj tip programa izmamio iz komfora svojih soba među druge ljude sličnih interesa.
Estetika i hyperpop partyji kakve vi radite već su niz godina prisutni u Sloveniji i Srbiji. Primjerice, ljubljanski kolektiv Nimaš Izbire krenuo je kao DIY streetwear projekt, a razvio se u kolektiv koji spaja glazbu, dizajn i vizualnu kulturu inspiriranu raveom, internetom i post-club scenom, s maksimalističkom estetikom izvan mainstream okvira. Čini li vam se da je takav izričaj zadnjih godina dobio više prostora i u Hrvatskoj?
Hana: Da. Prvenstveno, shoutout Prirodi i društvu. Oni su napravili bazu i stvorili nam plesni podij. Prije dvije godine krenuli su s techno eventima i hyperpopom. Iako su oni u malo drugačijoj sferi od nas.
Po čemu se razlikujete od PID-a?
Hana: Mislim da više naginju hyperpopu i komercijalnijem zvuku, iako i oni sve više ulaze u eksprimentalniju domenu.
Ana: Kad smo pokrenule Lovačka srca, htjele smo “napaliti” dancefloor i raditi super partyje, ali također želimo istražiti druge formate nastupa uživo i izložbi.
Hana: Konceptualnije.
Ana: Da nije samo party, nego i druženje. Nešto što inače ne možeš tako često doživjeti. Ali, kako nismo na sceni ni godinu dana, trebat će vremena da se ta strana razvije i utemelji.
Hana: Da se publika razvije.
Lucija: I mi isto!
Tko vam je publika?
Lucija: Baš smo pričale o tome jučer dok smo lijepile plakate. Ne želimo to uopće kontrolirati – publika je tko god dođe. Ne ciljamo neku specifičnu skupinu.
Bilo mi je zanimljivo kad ste rekle da su na LAN party došli ljudi za koje ne biste rekle da izlaze u klubove.
Lucija: Pretpostavljam da će netko tko je bio na našem jačem, intenzivnijem partyju, a zatim vidi da radimo i manje druženje, doći i na njega – i obrnuto.
Dora: Ima ljudi koji briju na isti đir kao mi, ali su im klupske situacije senzorno preintenzivne pa više vole mirnija događanja. Na kraju se okupio baš fora miks ljudi koji se inače ne bi našli na istom mjestu.
Ana: Meni je takvo dijeljenje znanja i interesa kao kad ti stariji brat ili sestra pokažu kakvu muziku slušaju ili na kakva događanja idu, pa te to povuče da i sam_a dalje istražuješ stvari. Mislim da se tako zapravo gradi scena.
Jeste DJ-ale ili VJ-ale i prije Lovačkih srca?
Hana: Rebeca i ja smo 2025. bile na DJ radionici u KSET-u. Nakon toga je bio mali showcase u Melinu i svidjelo nam se nastupati. Preko ljeta se nismo baš bavile DJ-anjem, ali na jesen su započela PID događanja. Ekipa iz PID-a, s kojom smo se već frendovski poznavale, pozvala nas je na suradnju. Prvo smo imale nastup u Funku, pa u Surogatu, i tako smo krenule.
Kako ste se zainteresirale za DJ-ing?
Hana: Obožavam muziku i želim je producirati, ali DJ-anje mi je bio lakši način da to pokažem drugima. Ne znam sama producirati, pa slažem priču od tuđe muzike. Volim i nastupati, ali stalno imam grižnju savjesti jer mi puno vremena ode na organizaciju događanja – uvijek si govorim: “Dobro Hana, sad opet puštaš umjesto da učiš”.
Ana: Ali Hana se i na novim medijima bavila zvukom. Radila je performanse gdje je puštala svoju muziku.
Hana: Da, radila sam dekonstruirane kolaže – semplirala, dodavala nešto svoje i provlačila kroz kanale, malo DJ-ala. Tako sam zapravo krenula. Zato sam i odustala od studija novih medija. Izložbe su super, ali želim se baviti glazbom.
Ana: Mislim da je to zapravo dobar dio razloga zašto su Lovačka srca nastala. Sve imamo interese u tim poljima i želimo ih nastaviti razvijati, a najbolji način da se na to natjeramo su rokovi i događaji.
Hana: Tada moramo negdje pokazati što smo napravile.
Ana: Poticajno je.
Hana: Super mi je kako smo sve isprepletene. Ja se isto bavim digitalnom umjetnošću, ali još nisam ušla u VJ-anje, iako planiram. Lucija bi također htjela probati DJ-anje.
Dora, kako si ti krenula puštati glazbu?
Dora: Također preko KSET-a. Samo što se ja nisam prijavila na radionicu, nego sam se učlanila. Čula sam da te tamo nauče kako raditi s opremom. Zanimao me i rad s tonom i svjetlima – sve što se tiče koncerata. Ali me najviše zanimalo raditi nešto svoje. Često u glavi čujem neku svoju muziku i želim ju napraviti, ali nemam dovoljno vještina ni vremena da se time pozabavim, pa mi je DJ-anje bilo ulaz. Realno, lakše je DJ-ati i predstaviti se ljudima s nečim za što znaš da će im biti blisko. Sad učim producirati glazbu u Abletonu, pa ćemo vidjeti.
Što ste slušale prije, a što vas zanima danas?
Dora: Odrastajući sam slušala dosta post punk, gotiku, new wave, dad rock, indie žalopojke, midwest emo i sličnu glazbu, a s vremenom mi se ukus granao neovisno u žanru. U srednjoj su mi Grimes i SOPHIE bile veliki utjecaj na samu želju i ideju da mogu za svoj gušt pokušati raditi nešto s glazbom. Zadnjih godina slušam sve više alternativnu elektroniku i deconstructed club.
Ana: Da, ja sam slušala žanrovski sličnu glazbu kao i Dora. Mogu dodati još jpop, posthardcore, metal i dungeon synth. Kad se pojavio hyperpop, BOYFRIENDZ mi je bio najdraži album. Dan danas ga obožavam i ne mogu prežaliti što ga nema na ploči.
A ti, Hana?
Hana: Kada ne DJ-am, slušam Chickenmilk dot com, Jsa, Sodomland, Thrilliam Angels – on mi je možda najdraži umjetnik. Kad puštam, hm…
Može biti i neki dobar miks.
Hana: Trenutno mi je najdraži jedan miks ultima Oportunidad, argentinskog umjetnika Very Scary Soundsystem, stvarno mi je genijalan. Sviđaju mi se i suludi miksevi koje radi monker178. Iako nisam iz Zagreba, imala sam taj klasični “trendovski” put. Kao mala sam slušala emo, metal, hip hop, indie, a onda sam dolaskom u Zagreb otkrila hyperpop i prešla na alternativnu elektroniku. Jedan od prvih setova koji mi je baš bio otkriće i inspiracija je Ecco2k Boiler Room set u Stockholmu.
Kako funkcionira vizualni dio Lovačkih srca? Što vas inspirira?
U srednjoj školi počeo me zanimati hyperpop i internet kultura koja je nastajala u to vrijeme, i koja je bila užasno cringe. Išla sam u ŠPUD, školu koja mi je dala slobode da budem svoja, i osjećaj da to nije nešto čudno jer su svi oko mene – i uživo i online – bili na sličan način cringe. Počela sam s Dorianom Electrom, bilo mi je zanimljivo kako se rodno izražava i eksperimentira s produkcijom. Tada su mi generalno bili zanimljivi trans izvođači koji eksperimentiraju sa svojim glasom i testiraju koliko ga mogu manipulirati – da ta glazba isto priča njihovu priču.
Lucija i Ana, kako ste uopće ušle u VJ-ing i kako danas pristupate radu s vizualima?
Lucija: Na trećoj godini faksa otišla sam na razmjenu u Ljubljanu, na likovnu akademiju. Tamo sam prvi put počela raditi s TouchDesignerom i koristila ga za završni rad. Profesorica me potaknula da nastavim. Scena u Ljubljani je skroz drugačija. Jako mi se svidio spoj audiovizualnog na događanjima kolektiva Nimaš Izbire – stalno sam išla na njihove partyje. Danas kada pripremam vizuale za naše DJ setove miješam osobno i ironično. Volim kad imam zadatak ili temu, ali uvijek ubacim i nešto svoje. Primjerice, uzmem video sebe kako plešem i toliko ga izmijenim da ostane samo pokret.
Ana: Za VJ-ing sam saznala 2014. zahvaljujući sestrama. Općenito sam vizualni tip i obožavam kopati po internetu – istraživati koliko daleko te neki trag može odvesti. Primjerice, do raznih arhiva čudnovatnog sadržaja, vizuala starih igrica ili pak ludih covera za self-insert goblin fanfiction knjiga. S dečkom sam čak napravila Instagram stranicu @gx_blinz na kojoj objavljujemo takve sadržaje jer smo se upravo preko razmjene naših kolekcija čudnog internetskog sadržaja i zbližili. U svom radu u TouchDesigneru imam sličan pristup – često uzimam vizualne komponente iz starih igrica ili generiram svoj sustav. Trenutno još učim pa dosta improviziram, ali cilj mi je s vremenom raditi više vlastitih komponenata, od modela do malih animacija – razigrati cijeli proces još više.
Koliko improvizirate na licu mjesta?
Ana: Muzika te ponese kad radiš uživo, čuješ što se pušta i kako publika reagira. Kad se stopiš s programom i varijablama, počneš stvarno kužiti sustav koji si pripremila,vidiš kako se sve može razvijati i koliko daleko može ići – u tom trenutku imaš osjećaj uronjenosti u situaciju.
Hana: Da, jer mi ne dajemo nikakve upute VJ-ma. VJ-i rade sami za sebe. Ne znamo unaprijed ni što će koja od nas puštati. Možda si pošaljemo koju pjesmu da vidimo kako vizuali reagiraju.
Ana: Tako često bude i sa setovima – na kraju se ispostavi da se prirodno nadopunjujemo.
Kako ste si odabrale DJ i VJ imena?
Hana: Ja sam HANTARO jer me doma zovu hrčak zato što izgledam kao hrčak. A Hantaro je i anime o hrčku.
Dora: Ja sam šakon_cute. I to mi je bilo fora – kao, “šakon ću te”, ali i Šakon, cute.
Lucija: Moje ime, Živina, je iz perioda i prije nego što sam počela VJ-ati. Tijekom srednje smo frendica i ja bile na moru bez roditelja – bile smo lude. Kad sam otišla, jedan frend joj je rekao: “Ona cura što si ju dovela, Lucija, baš je k’o živina”. Rekao je to kao uvredu, ali meni je bilo prekul.
Ana: Purikulo je moj tag još iz srednje. Nastao je tako da sam spajala slogove i slova koja su mi zvučala fora.
Lucija: Šeretkrzmal je ime za koje je Rebeca dobila ideju u busu iz Beča za Zagreb, nakon jednog od spomenutih inspirativnih partija. Sanjala je da je na nju sišao Duh Sveti koji kroz nju progovara tu nepostojeću riječ. Nije toliko pretenciozna priča, zapravo joj je na kraju samo bila kul zvučnost imena zbog oštrine palatala i konsonanta.
Gdje biste voljele iduće puštati?
Lucija i Dora: CREEPY TEEPEE! u Češkoj – to nam je ultimativni cilj.
Dora: To je festival za koji je svaka od nas saznala odvojeno. Predobro “nanjuše” stvari koje će postati hit.
Ana: Da, Dora i ja jako volimo The Dallas Cowboys koji su tamo nastupali prošle godine. Doveli su i Lucy B. Coopera.
Lucija: Često se dogodi da se izvođači koji nastupaju na CREEPY TEEPEE-ju kasnije stvarno probiju. Bassvictim je jedan primjer.
Dora: Kao i World Peace DMT, The Femcels.
Još negdje?
Ana: Radujemo se nastupu 3. 7. s Nimaš Izbire u Ljubljani. Ovo će nam biti prvo zajedničko događanje, tako da pozivamo sve koji su u mogućnosti potegnuti do Ljubljane da nam pridruže!
Objavljeno
