Blic U srijedu, 22. siječnja na službenu e-mail adresu stiže mi obavijest, ali koja djeluje kao upozorenje više nego kao informacija. Kratko se spominje kako su kolege i kolegice, radnici i radnice iz civilnog sektora koje su prisustvovale na međunarodnoj konferenciji Erste Akademije u Beogradu proglašeni prijetnjom za nacionalnu sigurnost Srbije i prisiljeni_e napustiti državu. Kao vrhunac zastrašivanja i maltretiranja od strane službenih organa u civilnim odijelima koje se odvija usred noći, primorani_e su potpisati dokument kojim im se zabranjuje ulazak u državu na godinu dana. Mail završava s dobronamjernom preporukom da se bilo kakva putovanja u Srbiju trenutno odgode jer ovakav tip tretmana “nepodobnih” hrvatskih državljana nije izoliran.
Pad nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu koji se dogodio 1. studenog 2024. uzrokovao je smrt 15 ljudi čiji su životi ugašeni kao posljedica izvršnih odluka koje su donesene radi profita nauštrb sigurnosnih provjera ili poštivanja protokola. Mirni prosvjedi na kojima su se građani okupili da bi odali počast žrtvama i pozvali nadležne na odgovornost završavaju još jednom demonstracijom državne sile koja se ne plaši ugroziti živote svojih državljana. Nakon napada na studente_ice Fakulteta dramskih umetnosti, započinje val studentskih prosvjeda, a pridružuju im se i učenici_e, prosvjetni_e radnici_e, roditelji i drugi građani. Bez obzira na pokušaje fizičkog i psihičkog terora, preusmjeravanja krivice na “strane plaćenike” i raspirivanje nacionalističkih netrpeljivosti, glasove koji se dižu protiv opresivne vlasti ne može se ušutkati, a masovni prosvjedi se nastavljaju.
Dan nakon što sam dobila e-mail s informacijom koja djeluje kao upozorenje, 23. siječnja objavljeno je da je film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića službeno uvršten u konkurenciju za najprestižniju filmsku nagradu u svijetu – nominacija za Oscara za najbolji kratkometražni film neminovno ulazi u povijest kao jedan od najdalekosežnijih uspjeha hrvatske kinematografije. A pod pseudonimom “čovjek koji nije mogao šutjeti” skrio se stvarni lik čovjeka Tomo Buzov, čije će ime povijest nakon filma teško zaboraviti. Buzov se 23. veljače 1993. godine usprotivio otmici muslimanskih civila od srpskih paravojnih snaga koja se događa prilikom putovanja vlaka iz Beograda prema Baru. Svoj je život dao kako bi spasio onaj od mladića, sedamnestogodišnjaka muslimanske vjeroispovjesti.
Kad na isti datum, 23. siječnja, odlazim gledati predstavu MOJA ZEMLJA – što mladi misle o patriotizmu, na mjesto u publici sjedam još uvijek nesvjesna važnosti i sinergije značenja koja impregnira ovaj događaj. Naoko malen i gotovo privatan, zakriljen u intimnom prostoru dvorane Polanec Zagrebačkog kazališta mladih, još uvijek se ne čini kao konstitutivan za jednu mikropovijest političke dijagnoze teritorija koji sramežljivo zovemo “našim”. Na taj “naš”, pritom misleći poglavito na jezik, referirat će se i više puta tijekom predstave, podcrtavajući ironijsku srž tog termina koji zapravo iza sebe skriva duboku društvenu fragmentiranost naroda bivše Jugoslavije koju očigledno više ne znamo pomiriti niti sastaviti, a još manje priznati. Na čelu povorke, kao što i sam naslov da naslutiti, upravo su mladi predvođeni tandemom Bogavac – Milenom kao autoricom predstave, Jelenom kao redateljicom.
Predstava nastaje u produkciji Reflektor teatra koji predvodi Milena, a unutar čijih se programskih politika reflektiraju i estetički i etički principi direktorice koja inzistira na angažiranom kazalištu, kazalištu koje se ne boji biti politično i koje daje glas ili, u ovom slučaju, prepušta pozornicu mladima. A što znači prepustiti pozornicu mladima, slika je koja se danas razlila iz crne kutije i prostrla ulicama i trgovima. To je slika koja ima sirovu snagu, koja je moćna na prvi pogled, koja vibrira nadom, koja je žedna promjena, koja vjeruje u drugačije, koja se ne boji postavljati pitanja i zahtjevati odgovore, koja je nezgrapna i prezasićena, ali baš zato što nije otupila s protokom vremena i gomilanjem poraza – može biti val koji se prelijeva preko zidova. Davši povjerenje sedamnaest mladih ljudi, kazališnih entuzijasta, među kojima su neki tek napunili osamnaest godina, a većina je još u ranim dvadesetima, tim Bogavac udara čvrsti izvedbeni temelj koji organski od početka prisvaja i održava živim osjetljivi kazališni aparat. Polifonija glasova koji se slažu jedan na drugi pa stapaju u zborsko pjevanje, koji polemiziraju i nadopunjuju se te međusobno suosjećaju; pozornica ispunjena tijelima koja se ne opterećuju virtuoznošću pokreta ili mizanscenskom preciznošću nego su koncentrirana na kolektivni čin i osluškivanje zajedničkih impulsa, pred nama tvore neku drugu kazališnu sliku. Sliku koja je nerafinirana, ali koja je u svojoj prirodnosti zapravo nevjerojatno potentna i, ako se to još smije reći – iskrena.
Prilikom ulaska u dvoranu, posjednuti i leđima okrenuti dočekuju nas izvođači koji među sobom razmjenjuju jedan megafon izlistavajući tipične dnevne novosti koje “u isti koš” trpaju i informaciju o najvećim državnim prosvjedima u posljednjih nekoliko godina i količinu naoblake za sutrašnji dan. Potom se okreću prema nama, s ruksacima na leđima i bočicama za vodu zakvačenim za naramenice, simulirajući, u kompletu s drvenim stolcima u rukama, dojam omanjeg školskog razreda koji će na današnjem satu kazališne nauke prezentirati grupni rad o etimološkoj kompleksnosti pojma “zemlja” na “našem” jeziku. “Zemlja” je višeznačno utkana u naše identitetske strukture kao mjesto odakle potičemo i kamo se vraćamo, kao komad koji posjedujemo i kojem istovremeno pripadamo, koji je posvuda i sve – jer obuhvaća cijelu našu planetu i onu zemlju koja nas hrani. Jednom kad ju preuzme povijest i politika, pitanje što je to “moja zemlja” postaje još zamršenije.
Generacija koja progovara u predstavi generacija je rođena kasnih devedesetih ili poslije. Djeca su to očeva koji su sudjelovali u onome što se zbivalo u tom razdoblju i majki koje su nešto morale znati o događajima koje su proživjele. Pa ipak, kako nam i sami izvođači priznaju, kraj 20. stoljeća nije omiljeni predmet razgovora tijekom obiteljskog ručka i o tome ne znaju mnogo toga, a još manje mogu pronaći u školskim udžbenicima. Dok s gradivom stignu do skromnih natuknica o tome što se događalo devedesetih na ovim prostorima, stisnutim na zadnjim stranicama povijesnog udžbenika, već je vrijeme završnih ispita i ljetnih praznika. Smijem se u sebi jer ne mogu reći da je moje iskustvo, kao djeteta rođenog tijekom rata u Hrvatskoj i odraslog u postratnoj Hrvatskoj, mnogo drugačije. I sama se sjećam prilično tankih lekcija o devedesetima koje u hrvatskom narativu počinju i završavaju s Domovinskim ratom, u kojima je dominantna nacionalistička perspektiva koja na prvo mjesto stavlja borbu hrvatskog naroda za vlastitu, neovisnu državu, a koju mu oduzima srpski agresor. S 14 godina držala sam palčeve prekrižene da profesorica ne bi baš mene pitala tu zadnju lekciju koju mi nitko ne bi znao ni šaptati ni pomoći odgovarati, a s 18 mi se izbrisala iz sjećanja s nervozom oko državne mature i upisa fakulteta. Shvaćam da je preko granice i samo s kojom godinom razlike, iskustvo prilično slično. Svako se pitanje o devedesetima uvijek zaključivalo s jednom uzrečicom: budimo sretni i zahvalni da živimo u svojoj državi. A u zagradi je bilo nadodano: i zaboravimo sve ono što je bilo prije.
Generacija pet do deset godina mlađa od mene, kojoj pripada narativ s druge strane linije, svjedok je drugom tipu kolektivnog zaborava i društveno ugovorenog, pogodnog prikraćivanja priče koje se svodi na: nismo mi znali. Stoga se sami upuštaju u kreiranje zgusnutog, ali istovremeno izdašnog povijesnog pregleda događaja koji čine devedesete. Pomno slušam i pratim, kao i da sama želim dokrpati krnje znanje koje nikad unutar institucija koje su me odgajale – škole, obitelji – nisam dobila bez osjećaja krivnje jer kolektivnu traumu treba pustiti prošlosti ili oportuno veličati, ali ni u kojem slučaju raslojavati ili o njoj razgovarati. Kronološki nas mladi izvedbeni kolektiv vodi kroz bolne točke naše povijesti, koja je, htjeli mi to ili ne, doista naša.
Devedesete su na pozornici raslojene kroz četiri rata: rat u Sloveniji, prvi i najkraći, rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i rat na Kosovu. O njima svjedoče dokumentirani događaji i sjećanja na sravnjavanje sa zemljom jednog prekrasnog baroknog grada, cvijeće koje se u Beogradu podastiralo pred tenkove prije nego što će krenuti u svoje pohode, logore Manjača, Omarska, Keraterm i Trnopolje, masovno prikrivanje ubojstava na Kosovu uklanjanjem tijela, premještanjem iz masovnih grobnica, spaljivanjem ili zamjenjivanjem odjeće i osobnih stvari, sve radi nemogućnosti identifikacije žrtava kojima se još uvijek ne zna broj. Povijest poznaje i operaciju Oluja, svjesna je i svoje dubine i kompleksnosti i kako neki strahovi sežu još dalje do mjesta u vremenu kao Jasenovac, može ona govoriti o Heliodromu ili o Vrbanji, ali to nije njihov zadatak, to nije ova predstava. Kako nam poručuju s pozornice: svaki se narod obračunava sa svojom poviješću, a ova se hrabra skupina mladih osoba odlučila bez zadrške uhvatiti u koštac sa svojom.
Prilaze nam bliže i s ruksaka skidaju neprozirne bočice te pred nama prosipaju “pepeo” koji obilježava žrtve zemlje kojoj pripadaju, ili su im tako rekli, a u kojoj mnogi tvrde da ništa od svega toga, što se događalo samo na dva ili tri sata udaljenosti od njihovih kuća, nisu znali. Mi bismo voljeli da je povijest neko krotko i jednostavno štivo u kojem, kao u bajkama, postoji jasna podjela između dobra i zla, i gdje možemo uvijek imenovati jednog zlikovca kojemu pripada sva krivnja i bez kojega svi ostali, jednom kad ga se smakne, žive sretno i mirno do kraja života. Volimo romantizirati prošlost pa je lakše govoriti o izazovnim vremenima pod blokadama i u oskudici dobara kad se “običan čovjek” samo snalazi, a u toj igrici preživljavanja najveći je pobjednik onaj koji na kraju postane tajkun. Kako nam i sami kažu, to su mrvice u obliku dogodovština koje im se žele servirati kao sjećanje, ali ove mlade zanima više, njima treba još, oni žele cijelu sliku – istinu, ili ono najbliže dokud joj se možemo približiti. Oni znaju da na truloj zemlji, zemlji koja je još uvijek puna korova, ništa zdravo ne može niknuti i da svoju zemlju i bolju zemlju mogu imati samo onda kad će znati koje poglavlje povijesti treba uslijediti i kako ga mogu početi pisati.
MOJA ZEMLJA jedan je od onih kazališnih događaja koji se planski i promišljeno usidruju u trenutak povijesti kad je i više nego bitno raščistiti kosture iz ormara, a sjećanja uskladiti s tragovima povijesti koji nisu izbrisivi (ma koliko ih se trudili prekriti ili iskriviti). Ako smo i mislili da na taj zadatak nisu spremni ili da im ga nismo spremni povjeriti, mladi su tu odgovornost odlučili preuzeti sami – jasno i glasno.
I dok se u europskim krugovima žustro zagovara participativno kazalište za djecu i mlade koje svoju publiku aktivno uključuje na svim razinama stvaranja programa shvaćajući sve više da bez inkluzije djece i mladih ne možemo ni znati što je kazalište koje trebaju, Jelena i Milena Bogavac su odavno apsolvirale taj koncept. A kakvo je stanje s ove strane granice? Čini se da su se naša kazališta nekad puno manje bojala mladih snaga i onoga što misle, kao i tema koje mogu uzdrmati sjedala u publici, pa pamtimo predstave koje danas već pripadaju povijesnim udžbenicima poput Generacije 91-95. Danas je ipak prioritet lektirni program koji ostvaruje prihod na blagajnama, uz oskudne izlete pojedinaca (kao primjere mogu istaknuti Mi i oni tandema Harjaček / Pejović i Cure Kolektiva Igralke) koji pokušavaju prodrmati utabani i prilično konzervativan status quo kazališta koja više ne znaju kako pristupiti mladima, pa ih radije prepuštaju na milost i nemilost drugim sadržajima kojima su mladi zanimljivi kao potrošači, ali ne i kritičari ili su-kreatori.
Objavljeno
