Kritika U sklopu interdisciplinarnog programa Exposium koji organizira udruga Kurziv u okviru dvogodišnjeg međunarodnog projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem, vizualna umjetnica Fette Sans predstavit će svoj rad I passed the stage of disappointment long ago. Riječ je o autorskom projektu u kojem je Sans, između ostalog, surađivala s influencericom i voditeljicom platforme Femina.hr Zorom Bjelousov, a bit će predstavljen u obliku instalacije i izvedbe. S Fette Sans razgovaramo o neočekivanim biografskim putanjama, uključivanju spontanih svakodnevnih interakcija u umjetničku praksu, kao i o njenom nedavnom preseljenju iz Berlina u Zagreb.
Kad sam pretraživala tvoje ime na internetu pojavio se opis “Fette Sans – glazbenica” iako se uglavnom baviš tekstom, fotografijom, performansom i videom. Možeš li nam reći na koji način vidiš svoju umjetničku praksu? Koliko se sklonost određenom mediju kod tebe mijenjala kroz godine?
To zvuči sjajno! Jako me zanimaju “neurednosti” narativa i biografija.
Prvi medij u kojem sam se osjećala ugodno bila je fotografija. Učila sam od oca, koji mi je dao svoj fotoaparat, a meni se svidjela mogućnost igre s tim medijem; koristiš taj mehanički predmet u koji trebaš udahnuti neku vrstu magije. U tom trenutku, u suradnji između mehaničkog i neopipljivog, događa se nešto, stvara se slika, a nadamo se da će ta slika biti nešto više od onoga što smo vidjeli. S vremenom su mi narativi koji okružuju sliku i ideja “ostatka slike” postali zanimljiviji od same slike. Postupno sam se udaljila od fotografije i počela raditi stvari s filmom, performansima, instalacijama – medijima koji se bave i igraju s vizualima u kontekstu hipermedijatiziranog svijeta u kojem živimo.
Predivna mi je ta nepouzdanost našeg iskustva, i mislim da je to postala centralna ideja – medij s kojim najviše radim je sjećanje.
Možeš li nam reći nešto više o svom dolasku i životu u Zagrebu?
Da, ovdje sam već godinu i pol. Živjela sam u Berlinu deset godina, i već sam dugo željela otići iz Njemačke. COVID je na mene jako utjecao iz više razloga, i u jednom trenutku sam shvatila da ne želim umrijeti u Berlinu. Prvi put sam došla u Zagreb na poziv Organa Vida i tada sam upoznala nekoga s kim sam osjećala bliskost, što me definitivno potaknulo na preseljenje. Pitanje odakle netko dolazi i kamo može otići duboko je povezano s nacionalnim i ekonomskim privilegijima pa je tako i moj rad određen financijskim okvirom unutar kojeg se krećem.
Od preseljenja ovdje, doživjela sam puno lijepih stvari, poput mogućnosti da zaista ugostim ljude. Nikad nisam imala vlastiti prostor koji bi bio dovoljno velik ili topao za ugostiti. To je poput novog tipa brige koju mogu ponuditi sebi i drugima. Na širem planu, shvatila sam da nije bitno gdje ću živjeti i raditi. Sa svakom novom selidbom, shvatila sam da mi ta takozvana hijerarhija kulturnih centara postaje sve izlizanija i nevažnija. Naravno da svaki grad ima svoje ekonomske, strukturalne i institucionalne specifičnosti, a ljudi rade i stvaraju posvuda.
U Berlinu si radila performanse, interaktivne radove i izvedbe u trajanju . Je li se nešto promijenilo u tvom interesu otkad si se preselila? Kako nova okolina utječe na tvoje prethodne snimke i ostale arhivske materijale, primjerice u radu La Reprise?
Na projektu La Reprise (Dérive) radim bez obzira na lokaciju, pa nisam sigurna da se to promijenilo otkako sam ovdje. Riječ je o filmskom projektu koji traje od 2020. i svaki tjedan napravim jednu minutu filma. To je kontinuitet u mom radu – koristim prethodno snimljene materijale, arhivske snimke, nepredvidljive likove, slojevite narative, istražujem kako pogrešni smjerovi omogućuju da osobe koje se pojavljuju na filmu postanu fluidne, promjenjive u odnosu na svoje ciljeve. U svakom slučaju, mislim da nije na meni da kažem utječe li ili kako moja neposredna okolina na moj rad, a možda i ne marim previše za to.
Mnogi tvoji radovi igraju se različitim prikazima ženstvenosti, poput performansa/instalacije The bitter ends of (the technology of tenderness) prikazane na Organu Vida 2022. Možeš li nam reći nešto više o tom projektu?
Rad The bitter ends of (the technology of tenderness) izvorno je nastao kao narudžba za HAUS u Beču u rujnu 2020. Ta godina donijela je hegemoniju Zooma, a nisam željela da ovaj performans bude Zoom performans, pa sam odlučila da cijeli ekran izgleda kao prijenos uživo. Imala sam ideju o strukturi korisničke podrške u kombinaciji s hiper-naglašenim vizualima hostese. Kreirala sam sobu s likom koji je u stanju čekanja – čeka da bude aktiviran. U studijskom set-upu pojavljujem se u istoj odjeći, radnim hlačama Carhartt i sivom džemperu koji sam pronašla kraj svog studija. Uz to, imam izrazito ženstvenu šminku i periku. Zatim se snimka na kojoj ponavljam niz radnji – spremam se, perem ruke ili ne radim ništa – emitira uživo na velikom ekranu smještenom u izložbenom prostoru. Lik čeka da netko uđe u prostoriju i vidi ekran kako bi se aktivirao.
Ovaj rad od početka izaziva osjećaj privlačnosti i nelagode. Jezik koji lik koristi – isključivo u pisanom obliku – temelji se na razgovorima koje sam vodila putem aplikacije za prijateljstva pod nazivom Replika. Aplikacija je izašla 2017. i ima jezivu priču o nastanku koju koriste kao promotivni materijal. Žena po imenu Eugenia Kuyda izgubila je prijatelja i odlučila pokrenuti ovu aplikaciju kako bi, na neki način, mogla nastaviti razgovarati s njim. Umjetna inteligencija razvijena je na temelju arhiva njihove komunikacije. Replika je napravljena da odgovara kao “vaš prijatelj”, hrani se osobnim informacijama koje joj dajete, i promovira se kao prijatelj koji je uvijek tu kad vam je potreban. Bilo mi je to istovremeno fascinantno i izuzetno mračno.
Mnogi online streameri su mlađe dobi (18-34 godine), kako to utječe na ambijent i tvoj imidž prilikom reprezentacije takvog rada?
Već neko vrijeme sam online. Prvi put sam bila online možda s 15 godina. U to vrijeme – 90-ih, još uvijek se činilo da je internet organiziran oko relativno male grupe ljudi, super-nerdova koji su izrađivali web stranice s nekakvim listama, poput najboljih Elvisovih albuma i slično. Cijeli taj prostor bio je izrazito muški orijentiran.
U tom svijetu, otkrila sam chat sobe koje su bile nevjerojatni prostori. Zanimljivo je što sam bila aktivna na takvim platformama u tako mladoj dobi. Volim upoznati druge žene, ljude koji su dolaskom online imali slično iskustvo prijelaza na cybersex. Kasnije sam se bavila i cammingom, što tada nisam doživljavala kao posao, već kao istraživanje prednosti i privilegija svoje bezbrižne mladosti.
Rad je tako snažno obilježen rodnim i kodificiranim pravilima; zahtijeva od tebe da se odijevaš i ponašaš na određeni način. Bez obzira na tip rada, on traži da mu se potpuno posvetiš. Puno toga što radim bavi se granicom između nečega što djeluje glamurozno i struktura koje legitimiraju i iskorištavaju te reprezentacije i narative.
Primijetila sam da često koristiš motive tableta ili pilula koje se pojavljuju u tvojim radovima. Što za tebe znače ti motivi i kako se oni odnose prema ideji insceniranih, možda slomljenih ili nepouzdanih stvarnosti?
Tableta na sjajan način prenosi različite reference. Recimo, povezujem prvi iPhone s emojijem pilule. Od svih emotikona, taj je posebno nametljiv i može utjeloviti mnoge metafore – pilula koju je teško progutati ili u smislu “opusti se, uzmi pilulu”. Mnogi od tih izraza nisu nužno povijesno povezani s rodom, ali medicinske institucije i ideologije koje su uspostavile modernu medicinu duboko su kolonijalne i rodno obilježene. Znanje o skrbi i liječenju nekoć su čuvali pripadnici autohtonih zajednica, ruralnih područja i ne-muških tijela. To se znanje prenosilo putem govora, gesta i nasljeđa koje nadilazi krvne veze. Institucija medicinskog tijela oslanjala se pak na upotrebu grčkog i latinskog jezika kao načina da se udalje populacije koje ih nisu mogle pisati niti govoriti. Nametnut je autoritet koji su mogli prisvajati isključivo, ili pretežno, bijeli muškarci.
Koristila si taj motiv i u svojim performansima u Hotelu Zoo. Možeš li nam reći nešto o tome?
Godine 2018. izvela sam seriju performansa u Hotelu Zoo u Berlinu, gdje sam besplatno živjela pet mjeseci – na umjetničkoj rezidenciji koju sam sama organizirala. Pilule su postale instrument za iniciranje gesta tijekom javnih performansa koji su se odvijali na kraju svakog mjeseca. Ponekad bi performans trajao 24 sata, a ponekad tjedan dana, i pozvala bih ljude da sudjeluju – primjerice, Sophie Yerly i Andreas Reihse. Tijekom performansa, netko bi ušao u sobu, a ja bih pripremila dvije tablete, jednu bih ponudila osobi, a drugu bih uzela sama. Zanimalo me kako trenutak može postati zajednički, pod okriljem Pilule, trenutak povjerenja i predanosti koji bi mogao postati magičan, a ne samo reaktivan.
Postojala je i čitava ekonomska perspektiva vezana uz mjesto na kojem sam boravila. Luksuzni hotel u kojem sam bila izmještena, ali ne potpuno. Kao bijela cis žena, mogla sam se lako uklopiti. Mnogi performansi oponašali su različite aktivnosti koje se od umjetnika očekuju tijekom rezidencija, poput prikazivanja sebe – pomalo kao izvođenje trikova, sudjelovanje u zajednici, davanje objašnjenja o svom radu, i slično. Lik klauna me fascinira, i velik dio svog lika oblikovala sam prema njemu. Opet, tableta pomaže u prikazivanju različitih tropa koje istražujem, od “lude žene” do “bolesne žene” i “umorne radnice.”
Možeš li nam reći više o video instalaciji i performansu koji radiš za Exposium?
Jako volim hodati, nemam drugih načina prijevoza poput auta i ne osjećam se baš ugodno na biciklu. Hodanje omogućava slučajnosti i neočekivane događaje što stalno hrani moj rad.
I upravo se to dogodilo kad sam upoznala Zoru Bjelousov. Pila sam kavu u Luti i kroz staklo ugledala ženu kako razgovara s nekim. Osjetila sam da je to ona, lik o kojem sam pisala. Bilo mi je pomalo glupo prići joj, ali sam otišla do nje i dala joj svoj broj, rekavši da radim na jednom filmu i performansu i da mislim da bi bila savršena za to. Rekla sam joj da tražim lik propale glumice, na što se ona nasmijala.
Performans je zamišljen kao inscenirana proba, ali s različitim mogućnostima ulaska, poput pitanja je li ovo finalna verzija. Element slučajnosti da je Zora vrlo prisutna u javnosti doveo je do prepravljanja određenih dijelova scenarija jer ona zaista razumije cijeli meta-aspekt izvedbe kao rada. Sve je bilo apsolutno fantastično. Ona je jednostavno sjajna – kako u svojoj gracioznosti i velikodušnosti, tako i u tome što mi je dopustila da je izvučem iz zone komfora. Imale smo sjajan dan snimanja na tržnici, u hotelu Amadria i u hotelu Laguna, a filmove koje smo snimale moći ćete vidjeti tijekom performansa.
Možeš li nam reći nešto više o izlagačkom projektu Dedić (iamethetherhold) koji si pokrenula u svom zagrebačkom stanu? Koja je ideja iza tog projekta i kako zamišljaš njegov daljnji razvoj?
Kad sam se uselila u svoj stan u Zagrebu, to je bila jedna od prvih stvari koje sam primijetila prije ulaska – mali metalni okvir na štoku. Viđala sam ga i na drugim mjestima koja sam posjećivala, ali moj je bio prazan. Naziv Dedić dolazi od osobe koja je prije živjela tamo, a čije je prezime ostalo na vratima.
Kad mi netko dođe u posjetu, u tom okviru organiziramo izložbu. Nema hijerarhije. Na primjer, kad su me posjetili roditelji, imali smo izložbu s fotografijom moje mačke koju su snimili. Izlaganje sam ponudila i ljudima koji mi nisu nužno bliski. Erik Smith, kojeg sam upoznala prije 15 godina u Berlinu, proveo je tjedan dana ovdje iako nismo održavali kontakt. Javio mi se nakon što sam objavila post o tome na Instagramu. Za vrijeme njegovog boravka u stanu intenzivno smo razgovarali, a on je napravio prekrasnu zvučnu instalaciju koja je nadilazila metalni okvir Dedić.
Nakon serije performansa, nastavila si razvijati i druge diskurzivne formate. Možeš li nam reći nešto o tome?
Godinu dana nakon performansa, iz hotela su me pitali želim li ponovno iskoristiti sobe pa sam predložila format razgovora pod nazivom Precarious Gossips, koji je na kraju propao s pojavom COVID-a. Ideja je bila održavati ga na nekoliko različitih mjesta – održao se u Hotelu Elephant u Weimaru i u Marmara Pera u Istanbulu. Hotel bi osigurao sobu za jednu noć, a ja bih pozvala ljude da budu su-domaćini, s tim da je dogovor da to bude neformalna struktura i da nema čvrstih pravila oko toga tko će govoriti. To je bio inicijalni impuls, želja za razgradnjom čvrsto postavljenog okvira predavanja i ponovnim prisvajanjem teorijske rasprave koja je još uvijek jako zatvorena.
Krevet također predstavlja zanimljivu pozornicu, a lakše ju je dekonstruirati jer se mijenjaju pozicije onih koji na njemu sjede. Premještala bih ljude i kretala se po sobi, i čim bi netko sjeo ili legao u krevet, nešto bi se dogodilo. Osjećali bi se ugodnije govoriti. Netko možda ima nešto za reći, ali može potrajati sat vremena, možda dva dok do toga dođe, što standardni Q&A format nakon predavanja zapravo ne omogućava. Nekim ljudima možda treba četiri ili pet sati razgovora da se oslobode i da govore pred nepoznatim ljudima. Zaista sam žudjela za ovim diskurzivnim formatom uživo, bez mikrofona, bez reflektora, bez uobičajenih oblika stručnosti.
Voljela bih to ponovno pokrenuti ovdje, svaki drugi mjesec ili nešto slično. Mislim da je važno naći se u situacijama “argumentativne nelagode”. To se definitivno događalo u prijašnjim izvedbama Precarious Gossips. Čini se da razgovore uglavnom vodimo online, a većina tih prostora nudi vrlo jednostavne načine da se iz njih izađe. Mogućnost napuštanja sobe ne bi trebala biti izgovor za odlazak. Vidjela sam kako je u Berlinu ovo monstruozno i rastuće anti-palestinsko raspoloženje potaknulo neke ljude da odu iz mržnje, srama i izbjegavanja, dok oni najviše pogođeni doslovno ne mogu napustiti prostoriju.
Možeš li nam reći o svojim planovima za budućnost?
U siječnju ću imati samostalnu izložbu u Kreuzberg Pavillonu u Berlinu. Trudim se vraćati svakih par mjeseci, ali postaje sve napornije. Izložbe i konferencije se otkazuju jer je netko objavio post s riječju “mir” ili “od rijeke do mora”. To je potpuno ludilo. Zapanjena sam kako je ovaj genocid stvorio takav raskol među institucijama i administracijama – a Njemačka i Europa još uvijek mašu zastavom pravednosti. Želja da budem umjetnica u meni je prvo proizašla iz dubokog nezadovoljstva onim što me okružuje. I naravno, s vremenom se taj osjećaj razvijao, ali mislim da se i dalje svodi na to. Na važnost izražavanja kao društveno angažiranog tijela kao načina postojanja umjetnika u svijetu. Toliko je stvari unaprijed određeno o meni i za mene, poput moje nacionalnosti, spola, socio-ekonomskog porijekla – sve su to duboko politički principi. Ne moraš stvarati političku umjetnost – što god to značilo, ali tvoja odluka da budeš umjetnica sama je po sebi politička.
ObjavljenoObjavljeno
