Kritika Nakon stravičnog terorističkog masakra u Parizu posljednjeg petka 13., čini se da kompromisno ujedinjena Europa ponovno živi u vremenima kada je “razgovor o drveću gotovo zločin / zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima”, kako je još u predvečerje Drugog svjetskog rata pisao njemački pjesnik i dramatičar Bertolt Brecht (prema prepjevu Slobodana Glumca, Nolit, Beograd, 1979). Zapravo, moglo bi se reći da Europa iz tih vremena nikada nije ni izašla, dakako vlastitom krivicom, usprkos varljivom mirnodopskom periodu dugom gotovo pola stoljeća, kada se ušuškala u ulogu tampon-zone oko koje bjesne pljačkaški i religijski ratovi (zar postoje neki treći? Ili je sve to jedno te isto?), dok se zemlje od Atlantika do Alpa guše u prosperitetu i kapitalizmu s ljudskim licem. Naposljetku se pokazalo da taj san na javi ne može trajati vječno, što se, naravno, prelomilo preko leđa potpuno nevinih ljudi, bilo onih iz Sirije i ostalih zemalja Bliskog istoka, koji bježe od ratova pod paskom prekooceanskih veselila, bilo onih na ulicama Pariza i drugih američkih i evropskih metropola, koje su “bombe, rašpe, livorveri” brutalno prenuli iz dubokog sna. Nažalost, samo da bi ponovno usnuli, ovaj put zauvijek. Odgovor na pitanje “Koliko blizu ti bombe moraju eksplodirati da bi si rekao kako je neki rat tvoj?”, koje postavlja “killerčić” Stefano u epohalnom stripu Bilješke za ratnu priču talijanskog autora Gipija, tako se još jednom pojavio u svoj svojoj grozomornoj realnosti. “U mračno vreme”, kako pjeva Brecht, umjetnost ima odgovornost i obvezu postavljati ta i slična pitanja, neovisno o neugodnim odgovorima. A opet, dok to čine u sigurnosti i udobnosti svog ateljea ili bezazlenom okruženju galerije ili muzeja, likovne umjetnike je sasvim lako i predvidljivo optužiti za licemjerje i lešinarski odnos prema tuđim tragedijama. No, je li sve skupa zaista tako jednostavno?
Povod ovim razmišljanjima nisu bili samo recentni događaji u udarnim terminima i na naslovnicama svih svjetskih medija, već i jedna izložba na periferiji malog grada na periferiji Europe – Zagreba. Galerija Atelieri Žitnjak, tzv. Centar periferije, jedno je od rijetkih utočišta u kojima se bavljenje umjetnošću još uvijek doima iskreno, pa čak i potrebno. Inspirativni koncepti i zanimljivi postavi realiziraju se u relativno skromnim uvjetima, no program, okružen ateljeima u kojima umjetnici/e svakodnevno rade, osmišljen je tako da kontinuirano potiče interakciju sa zajednicom u okolici bivše kvartovske škole gdje je galerija smještena. Slučajno ili ne, aktualna izložba Kako činiti stvari riječima Lale Raščić, međunarodno renomirane umjetnice bosanskohercegovačkog porijekla, bavi se među ostalim gorućim problemom izbjeglištva i migracija, ali tako da kompleksne narative ne opterećuje nasilno nametnutim pretpostavkama, nego ostavlja posjetiteljima da štošta sami prosude i zaključe. Lala Raščić također je proživjela iskustvo migrantice. Rođena je 1977. u Sarajevu, a obrazovala se u Zagrebu, u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer grafika, te na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je 2001. diplomirala slikarstvo na nastavničkom odsjeku. Poslije je pohađala Rijksakademie van Beelende Kunsten u Amsterdamu (2003-2004), a od 2005. živi i radi na relaciji Zagreb-Sarajevo-New Orleans. Izložba u Galeriji AŽ je za upućenu publiku predstavljala dugo očekivanu priliku da na jednom mjestu vidi nekoliko najaktualnijih radova Lale Raščić, ne toliko po datumu nastanka, koliko po njihovoj posvećenosti tematici koju dan-danas više nitko ne može ignorirati.
Izložbu čine tri samostalna rada nastala u različitim razdobljima i pod raznovrsnim okolnostima, no sve ih vežu temelji u tekstu, odnosno u pisanoj riječi, kao i sveprisutni motiv permanentnog putovanja i neprekidnog kretanja. S obzirom na poziciju u kružnom prostoru galerije, čast otvaranja izložbe pripala je radu Put u kutiji II (smještenom odmah ispred ulaza), rezultatu dugogodišnjeg procesa začetog još 2007. na inicijativu udruge Horsecross iz Pertha (Škotska), koja je od umjetnice naručila ambiciozan projekt u obliku “medijskog friza” od 22 međusobno povezana monitora. Produkcija rada se kasnije razvijala umjerenije, a formu u kojoj smo ga mogli vidjeti na Žitnjaku je više-manje dobio 2009., kada ga je autorica postavila na festivalu Mesto žensk u Ljubljani. Ključna razlika je u tome što je tada rad bio realiziran kao 6-kanalna video-instalacija kombinirana sa stihovima pjesnikinja i pjesnika iz BiH, dok su na Žitnjaku umjesto videa uramljeni “frameovi” ključnih trenutaka u kadrovima, koji zajedno upotpunjuju čitalačko iskustvo. Ipak, ovaj put najveći je naglasak na tekstu, odnosno poeziji. Pored cjelovitih pjesama Mehmeda Begića, Andreje Dugandžić, Ivone Jukić, Faruka Šehića, Marka Tomaša i pokojnog Admirala Mahića, pomoću slušalica može se čuti priča koja je inspirirala pjesnikinje i pjesnike u pisanju poezije baš za ovaj projekt, a čita ju sama Lala Raščić.
Riječ je o dva neobična i sudbonosna bijega u slobodu, oba gonjena nevoljom, ali s razmakom od oko 150 godina. Prvo je 1849. Henry “Box” Brown, afroamerički rob iz savezne države Virginije, sam sebe poslao u drvenoj poštanskoj kutiji u Philadelphiu, Pennsylvania, kako bi se domogao slobode u zemlji koja nije bila robovlasnička. Pothvat je uspio i Henry do kraja života više nije bio rob. Godine 2005. (prema nekim podacima 2003), Charles McKinley, također Afroamerikanac, pokušao je nešto slično poslavši se u kutiji na avionski let od New Yorka do Dallasa u Texasu, kako bi troškove puta mogao naplatiti svom bivšem poslodavcu, nemajući novaca da si priušti povratak roditeljima. Međutim, otkriven je na samom kraju putovanja, ali je svejedno uspio stići na cilj. Dva vremenski udaljena nesvakidašnja događaja povezuju mehanizme društvene represije prema manjinama i deprivilegiranim klasama nekad i sad. Dok se u oba slučaja radi o sustavno reguliranoj ekonomskoj ucjeni, sredinom 19. stoljeća rob u kolonijalnim silama nije bio službeno priznat ni kao ljudska jedinka, dok početkom 21. mogućnost samoostvarenja za sve nominalno postoji, ali je praktično onemogućena ekonomskim i društvenim preprekama koje ljude svih etničkih skupina osuđuju na različite varijacije robovlasničkih odnosa.
Iako Put u kutiji II čine još i reprodukcija litografije The Resurrection of Henry Box Brown at Philadelphia Samuela Rowsa iz 1850. i crtež Lale Raščić Kutije na zidu Galerije AŽ, upravo poezija, kao što je rečeno, ostavlja najtrajniji utisak. Koherencija rada u tom smislu nije apsolutna, koliko god motivika stihova bila usklađena s klaustrofobičnim kadrovima simulacije putovanja i čitanja u kutiji – u ovom izdanju, poeziju naprosto doživljavamo neposrednije nego ostatak materijala. Ipak, stvar funkcionira ako stihove shvatimo kao polivalentni ključ ulaska u kontekst rada i modus povezivanja traumatičnih lokalnih individualnih povijesti s globalnim iskustvom nasilne izmještenosti grupa i pojedinaca, pa i čitavih naroda. Uostalom, mada su naizgled prilično različite, tragične pripovijesti sa svih paralela i meridijana na spiralama historije uistinu su frapantno slične, a na kraju krajeva, patnja bi nam trebala biti zajednička. Na tom tragu, premda pati od nekih manjih formalnih nedosljednosti, rad Put u kutiji II Lale Raščić uvjerljivo komunicira univerzalnost bola i sveobuhvatnost planetarnih razgraničenja s kojima se danas suočavamo, prečesto nesvjesni vlastite emigrantske prošlosti… Ili budućnosti.
Naredni rad Nema zemlje do slobode datira iz 2013, a već svojim naslovom ističe ranije izrečenu temeljnu težnju izložbe – onu prema slobodi, ponajprije u (geo)političkom smislu. U pitanju je dvokanalni video u trajanju od 13 min, za koji je ponovno značajna literarna referenca, konkretno knjiga Putovanje u New Orleans, sačinjena od pisama koje je francuski anarhist, geograf i ekolog Elisee Reclus slao obitelji s puta, u suvremenoj redakciji Johna Clarka i Camille Martin. Kao i pustolovina Henrya “Boxa” Browna, i Reclusovo putovanje odigralo se u 19. stoljeću, a njegovi su fragmenti poslužili umjetnici za koncipiranje videa u kojem kombinira snimke industrijaliziranih eksterijera delte Mississippija s glumljenim scenama i čitanjem navedenih autora/ica. Također, crtajući markerom praznu naslovnicu novina The New Orleans Daily Delta i slikajući akvarelom mjesto na Mississippiju gdje se Reclusov brod nasukao, onako kako je viđeno na aplikaciji Google Earth, umjetnica produbljuje i pojačava efekt redateljskih postupaka u videu, šireći njegov smisao.
U suštini, komparacijom snimljenih vizuala i čitanih audio materijala prikazan je kontinuitet eksploatacije prirodnih dobara u plodnom riječnom i močvarnom području Louisiane, koji je simultano s napretkom tehnologije stubokom mijenjao društvene odnose, mada je vertikalna klasna hijerarhija tijekom stoljeća nesumnjivo opstala. Prije točno deset godina, ekološka katastrofa uzrokovana uraganom Katrina je biblijskom apokaliptičnošću indirektno upozorila globalno stanovništvo da iscrpljivanje Zemlje ne može trajati zauvijek. Elementarne nepogode koje se događaju posvuda i sve češće to bi upozorenje trebale učiniti permanentnim i obvezujućim, ali za tako nešto ne postoji politička volja na planetarnoj razini, jer su partikularni i profitni interesi (pojedinaca, država, korporacija…) uvijek preči. Danas je prilično jasno kako su, eufemistički rečeno, potonuća u internacionalnim geopolitičkim odnosima u izravnoj vezi s globalnim ekološkim rasulom. Može li sadašnja situacija izdržati nadolazeće intenziviranje ratnih sukoba između vojnih velesila (SAD-a, Rusije, najrazvijenijih europskih zemalja…) i terorističkih (para)država i grupa koje su te iste sile same proizvele, u osnovi je retoričko pitanje. Spoznaja da jedan umjetnički rad potiče ovakve lance refleksije možda je uzaludna, ali je svejedno ohrabrujuća.
Na kraju šetnje postavom čekaju nas Eumenide, još jedan video koji je Lala Raščić snimila prošle godine, a neposredno je inspiriran dramom Muhe Jeana Paula-Sartrea, nastavljajući se izravno na nju kao nikad napisani četvrti čin. Posredno, video je nadahnut Orestijom, klasičnom tetralogijom drevnog grčkog dramatičara Eshila, čiji se posljednji sačuvani dio također zove Eumenide. U trajanju od 27 minuta, video u biti predstavlja eksperimentalnu ekranizaciju obje drame, koja podosta duguje estetici suvremenih glazbenih spotova, s brzim izmjenama kadrova uigranih u ritmu izvorno skladane glazbe. Rezultat je audiovizualno atraktivan paradoks koji bi svojom semantičkom i simboličkom kompleksnošću možda čak i bolje funkcionirao da je prikazan samostalno, izvan konteksta izložbe u kojoj su druga dva rada sadržajno i formalno savršeno komplementarna. U Eumenidama, Lala Raščić u maniri filmskog nadrealizma glumi i Oresta, sina Agamemnonovog i nasljednika mikenskog prijestolja, i sestru mu Elektru, uz čiju je pomoć ubio vlastitu majku Klitemnestru i tako osvetio oca, kojeg je likvidirala ona sama zajedno sa svojim ljubavnikom Egistom. Premda je na narodnom sudu bio oslobođen krivnje, Orest je svejedno bio prisiljen otići u progonstvo jer su ga mučile Erinije, boginje osvete, ne dopuštajući mu da se pomiri s ubojstvom majke. Dakle, ponovno je prisutan motiv izbjeglištva uzrokovanog nasiljem. Međutim, osnovna potka Eumenida je komuniciranje etičkih i ideoloških sukoba kao potpuno pop-proizvoda čija je svrha površni eskapizam putem masovnih medija, a time se otvara pitanje širokog polja političkih manipulacija u svijetu u kojem institucije od javnog interesa nestaju jedna za drugom. U tom smislu rad jest u korelaciji s preostala dva, koji pripovijedaju o tome što se događa kad se baloni od sapunica rasprsnu. Stoga je interesantno što smjer autoričinog mišljenja teče izvana prema unutra – dok stariji radovi izražavaju praktički dokumentarno zanimanje za bilježenje paralela između prošlosti i sadašnjosti, najnoviji rad mnogo više polaže na povijesnu fikciju. Ona je aktualizirana prepoznavanjem elemenata tragedije u načinima našeg doživljavanja svijeta oko sebe, uvelike posredovanog medijima, bilo analognima, bilo digitalnima.
Naslov izložbe, Kako činiti stvari riječima, retoričko je pitanje koje naglašava presudnu ulogu jezika u radu Lale Raščić, i pisanog i govorenog, ali i generalno u očuvanju integriteta pojedinaca koji se njime umiju služiti. Jezik je ovdje ogoljen kao posljednje utočište individualnosti, što uopće ne podrazumijeva jezično čistunstvo, nego originalni amalgam utjecaja sa svih strana svijeta, dobro poznato uočavanje pojedinačnog u općem. Naposljetku, jezik je ono što zasigurno svi nosimo sa sobom sve do smrti, gdje god završili, u kojem god se kutku zatekli. Usmeno pripovijedanje kojim se Lala Raščić obilno služi, kako na snimkama, tako i uživo na performansima, u vremenu hiperprodukcije svega postojećeg ponovno postaje okrepljujuće sredstvo komunikacije, pa i političke agitacije i subverzije.
ObjavljenoObjavljeno
