Duga je kazališna noć

Pišu: Ana Dragozet, Emma Kliman, Ninoslav Mrvelj i Petra Pleše

Na premijernom izdanju Danke, novoga kazališnog festivala na Akademiji dramske umjetnosti, studenti/ce i profesori/ce u samo 24 sata stvorili su niz novih kratkih predstava. Nakon spisateljskog allnightera na zadanu temu, rad na novonastalim dramskim tekstovima preuzelo je pet nasumično raspoređenih redateljsko-glumačkih timova. Njihovo snalaženje u zahtjevnim uvjetima ovog kazališnog maratona pomno su pratile polaznice i polaznik Kulturpunktove radionice blic-kritike, četvero studenata/ica dramaturgije koje je kroz proces rada vodila kritičarka Ane Fazekaš, a rezultat je pet kratkih osvrta koje možete čitati u nastavku.

Zajedno, tekstovi nastali na radionici čine refleksiju ovog izvedbenog događaja, a njihov redoslijed prati tijek predstava koje su se izmjenjivale u foto-finišu festivala na sceni F22. Nastanak i izvedbu predstave Drama koja prolazi Bedchel test (prema tekstu Antonele Tošić i režiji Nike Bokić) pratila je Ana Dragozet, rad na tekstu 1984. (autorice Nataše Rajković i u režiji Patrika Sečena) razmatrao je Ninoslav Mrvelj, o Domini (autor Filip Rutić, režija Aida Bukvić) pisala je također Ana Dragozet, izvedbu teksta Subota, 3:53 (tekst Mia Laura Jurčić, režija Franka Perković Gamulin) analizirala je Petra Pleše, a zapažanja s Danke završavaju osvrtom Emme Kliman na predstavu Smrt Laure Branigan (autor Vid Lež, režija Martina Đekić).

Prije čitanja, preporučujemo da se upoznate sa službenom temom festivala, spotom pjesme Self Control ikone glazbenih osamdesetih Laure Branigan.

Žene koje ne pričaju o muškarcima

Što se dogodi kad se svakodnevna konverzacija izobliči i dobije zakon koji treba poštivati? I što ako taj jedini zakon uključuje zabranu priče o muškarcima? 

Pardon, to jest BIP. Zabranjena riječ. Zabranjeno razmišljanje. 

Tri, publici dobro poznate žene, suočavaju se sa zadatkom dok ih Hekatin glas iz podzemlja opominje. Spisateljica, pjevačica i voditeljica, na istom mjestu, u isto vrijeme prihvaćaju svoje uloge nastojeći svim silama ne prekršiti zadani zakon. 

A otkud Hekata?

ONI – BIP – su u ovom tekstu višak

Iz prošlosti i iz podzemlja, Hekata stiže kao četvrta, među tri zadane glumice. Zanimljiva dosjetka i spretno režijsko rješenje je maska na jednoj od glumica kroz koju će dopirati Hekatin glas. Glas se provlači prateći cijelu konverzaciju i upozorava ih na prekršaje, kada ih čine. Maska dobiva simbolično mjesto između nogu glumice, što je, ponovno, domišljata režijska odluka i zanimljivo tumačenje predloška teksta.

Na pitanje zašto baš te tri žene, autorica nudi unutartekstovno rješenje te opravdava izbor Hekatinim simpatijama. I tako se, naizgled slučajan, odabir pretvara u otvoreno pitanje motivacije koje tekst, pa onda i izvedbu, razigravaju u višeznačju. Dok se sve vrijeme u zraku osjeti prisutnost njih, to jest; prijestupa, čuje se i poznato BIP. Publika počinje brojati. 

Jer što ih više nema, više su prisutni. 

BIP – tko?

Noć, zadatak i tri glumice 

Publika spremno prihvaća ovu kratku formu koja preko svojih komičnih elemenata razlaže ironiju i s njome se igra. Kao motivacija teksta, ne nudi se jedno, nego više mogućih rješenja, a publika bira kako će razumjeti: jednu noć, tri glumice i zadatak koji su dobile.

Priča o njima, to jest zabrana priče, postaje sporedna akcija, ali važna za razumijevanje glavnih motivacija teksta, a onda i režijskih rješenja.

Jesu li onda uspjele, to… Pričati. Ili ne pričati, a da ne spomenu muškarce? BIP. Možda.

Pogreška u nastajanju: 1984.

Bez greške ništa ne nastaje. Tako i jezična pogreška ima mogućnost stvoriti novu konstrukciju, boriti se sa samom sobom ili ostaviti prazan prostor bez značenja. Baš kao i tekst koji imenuje prazna lica. Ili kao glumci koji tapkaju u magli, traže svjetlo ili bježe u sjenu pokušavajući uhvatiti dramsko u moru riječi.

Redatelj proces započinje okružen nazivima, replikama i šturim didaskalijama. Polemizirajući s tekstom, autorski tim prolazi kroz više formi ekspresije koje se ritmički mijenjaju i pretapaju jedna u drugu, prelazeći, primjerice, iz modusa pripovijedanja do igre sjenama. Dramski dio sveden je na formu sličnu filozofskom dijalogu, koji kao da traži čitanje više nego li postavljanje na scenu.

 A postavili ga jesu, sa svim pripadajućim tipfelerima, gramatičkim pogreškama i nejasnim rečeničnim konstrukcijama. Autorski tim dobro tempira mjesta u kojima odlučuju staviti tekst u prvi plan, smanjujući režijske postupke na minimum jednostavnim radnjama i kretanjima. Ipak, njegovu sadržajnu šturost trebalo je obogatiti, što glumci, zajedno s redateljem, čine nadopunjavajući traktate slikama koji ih vode k parodiranju forme, što proizvodi kaos koji ima atraktivan vizualni identitet. 

Teško je gledati glumce kako se bore sa pronalaskom motivacije svojih lica, ili bolje – silueta.  To ne znači da izvođači ne igraju svoje uloge najbolje što mogu, naprotiv, ali oni zapravo ne glume likove, čak niti tipove dramskih junaka – oni su ideja.

S tim na umu, bitno je napomenuti zanimljiv postupak autorskog tima da ne igra uz tekst, već diktira svoj tempo ubacujući apsurdne elemente. To je ponajviše vidljivo u interpretaciji rodnih uloga, koje tekst otvoreno kritizira, a ovdje su dovedeni u sukob jedni s drugima – glumac izraženog maskuliniteta u govoru i stavu igra fragilnu žensku ulogu.

Kao i na kraju spota Laure Branigan, nakon ove izvedbe ne ostaje gotovo ništa. Ostaju slike prožete pogreškama. Onima koje autorski tim preuzima i, namjerno ili ne, upisuje u svoj tekst, čak i završavajući izvedbu jednom od njih. Ova predstava izgleda kao igra koja se, da parafraziram dramski tekst, možda nekome, nekada, činila “ženstvenijom od drugih”.

Društvo pritišće na balans, tijelo se odupire                 

I, I live among the creatures of the night 

I haven’t got the will to try and fight   

Kako početak, tako i završetak petnaestominutne izvedbe počinje vjerojatno najvažnijim stihovima pjesme Self Control. Izmišljena stvorenja, u ovom slučaju: nametnute uloge  protagonistima daju zadatak razumijevanja stanja u kojima se nalaze, a o kojima je teško razgovarati u svoja četiri zida. Stalni pritisak društva na balans, društvo: u isto vrijeme baca van željenog balansa. Protagonisti imaju potrebe koje često uključuju ispreplitanje, kako sam autor navodi, omjera prešućenog s omjerom priznatog. Omjera onoga što protagonistima vraća živost i onoga što ih guši u nametnutoj svakodnevici. 

Koja je tvoja spika, Vlado? 

Kad se oči svijeta zatvore, protagonisti ostaju sami sa svojim željama. Žele biti submisivni, žele državni posao, normalnu plaću, djecu koja znaju pokazati Rusiju na karti ili bar strane svijeta. Žele struju. Vodu. Bojler koji radi. U svojoj submisivnosti žele biti stol. Ili više ne žele; onda kad ih kosti zabole od istog položaja, tijelo se odupire. Žele dan u kojemu nema uloga koje moraju igrati. Ono što dobivaju je niže od očekivanog, a u njihovom vrijednosnom sustavu: niže i od zasluženog. I onda ih samo jedno pitanje, poput ”Koja je tvoja spika, Vlado?”, izbaci iz unutarnjeg balansa i vraća na početak i na “stvorenja” s kojima se bore.

Što ako je to maksimum sreće koji mogu iskusiti?

Što kada protagonisti postave takvo pitanje naglas? I što ako su na kraju pomireni da uloge koje igraju počinju živjeti i da više nema povratka? Ipak, za njih povratka ima. Ništa nije konačno. Uloge nisu striktno definirane, a oni se nisu odlučili odustati – ne od društvenog balansa – nego onog unutarnjeg, do kojeg je teško, ali vjeruju da se može. Možda bude i struje. I vode. Sreće koja prelazi onaj minimum za koji je lako povjerovati da je maksimum.  Jer jednom kad stol popizdi, bit će što god poželi.     

Utočište u klišeju: možda tek prenoćište

Do 03:53, savjest je otrijeznila likove u istoimenom tekstu Mije Laure Jurčić: svjesni su svih klišeja koje utjelovljuju, pa i onog da jutro donosi kraj.

Izrazitom stilizacijom koja nastaje korištenjem klišeja na sadržajnoj, formativnoj i jezičnoj razini (ili da kažem distanci), autorica gradi atmosferu safe bubblea: poznatog terena svakodnevnih sukoba za koje bismo očekivali da ćemo ih donekle lako i bezbolno riješiti. Zadržavanjem u ovakvoj artificijelnoj, pretjerano medicinskoj izolaciji, likovi odgađaju povrijediti i biti povrijeđeni, što su najljudskije i najdramskije moguće pojave. S obzirom na potencijal događajnosti koji ranjivost nosi, njen izostanak oslabljuje dramsku situaciju i baca nas u negativno s t a n j e.

Likovi nisu paralizirani u stanju šoka, oni su se ukopali ispred zajedničke zgrade i izvan klimaksa, odgađajući povratak kući. Eskiviranje razgovora o stvarnom problemu te kupovanje vremena sterilnim i recikliranim frazama, služi kao brana, distrakcija da ne mislimo na to što nas mori. U strahu od neugodne tišine provedene sa samima sobom, nastaje tekst koji cupka u mjestu. 

Izbjegavajući prelazak praga haustora, autorica izbjegava započeti dramu, ali i autorski prepoznatljivo označiti tekst ili usmjeriti karakterizaciju likova govorom. Oni ostaju stereotipni: djevojka koja ne zna kako priopćiti dečku da ga je prevarila, muškarac kojemu kraj karijere predstavlja kraj života kakvog poznaje. Ekspozicijski nezgrapno iznošenje navedenih world-stopping problema likova uzrokuje nakupljanje dramske napetosti. No, paradoksalno, prostor u izvedbi za njeno komičko otpuštanje otvorila je definitivnost smrti jednog sustanara čija supruga odbija pozvati hitnu “barem do jutra”. Sudeći po uspostavljenoj atmosferi, komika dolazi nepripremljeno, a s obzirom na izvedbeni kod, i nehotimično. 

Zamrznutost protagonista pred onim što ih je snašlo isprobana je i isprana konstelacija, no statika koju tekst problematizira u ovom slučaju kod gledateljice proizvodi frustraciju i ne opravdava njezinu pažnju. Izvedbeno pitanje koje se nameće jest koliko bismo se dugo, da se ne radi o kratkoj formi, skupa s likovima mogli pajsati u tom međuprostoru odbijanja preuzimanja odgovornosti za vlastite greške.

Pronicljivo istraživanje skeča