Intervju Muzički biennale Zagreb
Piše: Neven Svilar
Najgora vrsta kritike, zapravo poništavanje svake kritikalnosti jesu takozvane back in the day besjede, u kojima se glorificira slavna prošlost i samim time umanjuje važnost sadašnjosti. Posebno je začudno ako je u pitanju manifestacija koja slavi sadašnji trenutak, ono moderno. No, katkad valja pribjeći upravo toj vrsti kritike. Glazbeni puristi, odnosno bijenalski puristi kojima se nikako ne sviđa ono u što se pretvorio Muzički biennale Zagreb uvijek nude istu kritičku konstrukciju za dokazivanje srozavanja nekad ugledne manifestacije: na pad kvalitete ukazuje se kritikom samog izbora izvođača. Drugim riječima, ta vrsta kritike tvrdi kako je Biennale spao sa Stravinskog i Stockhausena na petominutne opere s motom “Biennale traži zvijezdu” i produkcije sumnjive kvalitete glazbene i likovne akademije. No, iako bi se moglo braniti tezu da je u pitanju prilično snobovski i pompozni nesporazum s logikom, stvari nisu baš toliko jednostavne.
Lako je smetnuti s uma da je zagrebačka publika na prvom Biennaleu prije više od pola stoljeća dizala nos na Stravinskog, tada već veliku internacionalnu zvijezdu, prilikom njegova posjeta Zagrebu. Biennale je ipak tada bio još uvijek nešto poput kurioziteta, novelty act koji se u svojoj buntovnoj i ultramodernističkoj emanaciji ipak dobro uklapao u dominantnu ideološku matricu: baš kao što kapitalizam proizvodi kritiku sama sebe kao krajnju konsekvencu potpune dominacije, tako je i ovdje bila u pitanju produkcija autosubverzivne djelatnosti koja ide u prilog sistemu. Jer dok su se druge socijalističke zemlje, kada je u pitanju suvremena umjetnost, u najboljem slučaju vodile noli me tangere principom, Zagreb se predstavljao ne samo kao tangenta na progresivnu intelektualnu magistralu onodobne Europe, već kao pravi kulturni i umjetnički centar. Kao franšiza progresivne umjetnosti Zagreb je trebao i svoje lice, i našao ga je upravo u muzičkom Biennaleu. Ta je manifestacija kao krajnji izraz progresivnog aspekta tada dominantne ideologije prikazivala Zagreb s prijelaza iz ’50-ih na ’60-e godine kao kulturnu Meku, proizvod onog najboljeg iz oba svijeta, ili kako se to tada rado govorilo “nečeg između”. Ta činjenica, međutim, ne samo da nikada nije umanjivala vrijednost ove izuzetne manifestacije, već joj je osiguravala dodatnu sigurnost i približavanje kulturnog kapitala i istinskog kapitala. Odatle i pojava najvažnijih svjetskih glazbenika i kompozitora sredine stoljeća, od giganta Stravinskog pa do Johna Cagea, čije je znamenito uništavanje klavira izazvalo opću sablazan u publici koja je ipak imala najbolju namjeru. Ne treba zaboraviti da je u pitanju bila mahom publika koju je Igor Mandić u svojim glazbenim kritikama posprdno nazivao “ljubiteljima Labuđeg jezera”.
U međuvremenu je prošlo više od pola stoljeća, vladajuća ideologija se promijenila, Zagreb se znatno promijenio, baš kao i publika koja pohađa koncerte onoga što se naziva groznim izrazom “ozbiljne glazbe”. U odgajanju današnje publike je određenu ulogu, nimalo beznačajnu, odigrao i sam Biennale koji je čak i ’90-ih godina usprkos nadirućem antimodernizmu i sveopćoj intelektualnoj regresiji ipak koliko-toliko uspio sačuvati vlastiti značaj i svijest o razlogu vlastitog postojanja. Na pitanje koji je zapravo raison d’être Zagrebačkog muzičkog biennalea možda se i najbolje poslužiti omiljenom floskulom nogometnih djelatnika neposredno prije derbija Dinama i Hajduka, kada se zaziva “praznik nogometa” i “slavljenje nogometne igre”. Analogno tome, Biennale bi trebao biti praznik suvremene glazbe, i usprkos svim kritikama on je to donekle i ostao. No što bi to “praznik glazbe” zapravo trebalo značiti? Odgovor je sasvim jasan i jednoznačan – dobar koncert. A dobrih koncerata je na ovogodišnjem, 28. izdanju MBZ-a ipak bilo, štoviše bilo ih je dosta, i tu činjenicu ne mogu pokvariti ni loši nastupi ni čudnovata selekcijska strategija. I zato je možda ipak najbolje okaniti se sistemske kritike i posvetiti pojedinačnim nastupima izvođača, jer su na koncu oni razlog zašto publika dolazi na koncerte i zašto je Biennale još uvijek relevantan, sve ako i “nije što je nekoć bio”.
U tom smislu treba istaknuti i činjenicu preko koje se ne treba samo tako prijeći – naime, da su možda i najbolji ovogodišnji nastupi prošli najmanje zapaženo, i kod kritike kao i kod publike. Jer na najzanimljivijim je koncertima, prije svega sjajnoj izvedbi slovenskog harmonikaša Klemena Lebena, kao i nastupu portugalskog ansambla za suvremenu glazbu i bijenalskih veterana, Grupo de Musica Contemporanea de Lisboa, koji su održali zanimljiv recital posvećen Fernandu Pessoi, bilo veoma malo posjetitelja. Njih, međutim, nije nedostajalo na najrazglašenijim koncertima ove manifestacije, koji ipak nisu bili ni približno toliko zanimljivi. Štoviše, neki od njih bili su ne samo razočaravajući, već i blago rečeno nepodnošljivi. To se svakako odnosi na zamoran nastup ansambla Musikfabrik, koji ima reputaciju jednog od vodećih ansambala suvremene glazbe. Njihova izvedba Georga Friedricha Haasa, Gerarda Grisey i Claudea Viviera trebala je predstavljati istraživanje mogućnosti solo-ansambla, odnosno ispreplitanja potpuno autonomnih dijelova, no na koncu ta performativna libela nikada nije bila ni blizu nivelirane inovacije već se pomicala na skali od razočaravajućeg do nepodnošljive isforsiranosti.
Jedna od posebnosti ovogodišnjeg izdanja MBZ-a trebalo je biti finale bijenalskog natjecanja za najbolju petominutnu operu održano u HGZ-u. Skladbe desetoro finalista praizveli su glazbenici Festivalskog ansambla, sopranistica Monika Cerovčec i bariton Krešimir Stražanac pod dirigentskim vodstvom Saše Britvića. Imajući u vidu krajnju različitost finalnih skladbi, kao i činjenicu da je ansambl na čelu s pjevačima morao prelaziti iz uloge u ulogu praktički bez minute predaha, bilo bi krajnje nepravedno zahtijevati istu kvalitetu pri izvedbama svih deset kratkih opernih skladbi. No one su zaista bile krajnje neujednačene, što je svakako imalo i ulogu u konačnom rezultatu. Stoga je već na sredini koncerta, odmah po svršetku vrlo zanimljive i dobro izvedene petominutne opere Kochawaya bilo jasno da će upravo poljska skladateljica Martyna Kosecka odnijeti pobjedu odnosno nagradu, koja se sastoji u narudžbi opere za 29. Muzički biennale Zagreb 2017. godine. Naime, Kochawaya je, s razlogom, dobila daleko najveći aplauz publike, i tu je natječaj zapravo bio riješen. Od drugih petominutnih opera treba izdvojiti djelo Dashin ponos Pettera Ekmana na libreto Joela Nordstroma, koja je sadržavala i normalan razgovor kao i stilizirano psovanje, kao i The Feast of Nemesis Margarete Jerić po libretu Trpimira Matasovića, a prema istoimenoj kratkoj priči Hectora Huga Munroa. Dobra repetativna igra bila je i mini-opera Stevena Prengelsa Dramaturgija jedne strasti prema libretu Bérengère Bodin.
Biennale je započeo operom Borisa Papandopula Madame Buffault, komičnom fantazijom koju je skladatelj napisao 1972. na libreto Paula Strucka. Partitura ove fantastične opere u četiri slike je pronađena i vraćena u Hrvatsku prije četiri godine. Prema riječima skladateljeve udovice, Papandopulo i Struck su radeći na operi umirali od smijeha, a nešto od toga bilo je vidljivo i na koncertu u izvedbi više od 200 studenata zagrebačkih umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta, pod vodstvom redateljice Dore Ruždjak Podolski i dirigenta Mladena Tarbuka. U pitanju je zanimljiva, 55-minutna opera koja nikada dosad nije bila izvedena, a usprkos brojnim problemima u izvedbi, posebno pjevačkom dijelu, ali i ne baš pogođenoj scenografiji pod vodstvom Zlatka Kauzlarića Atača, bio je to pristojan iako ne i posve prikladan početak 28. MBZ-a. Prva večer završila je nastupom ansambla Klangforum Wien, specijaliziranog za Novu glazbu koji je izveo Temu za 12 instrumenata Franca Donatonija, Vijugave glasove Ondreja Adameka i Situacije/Glazbenu gostoljubivost Georgesa Apeghisa za 24 instrumenta. To je bio prvi koncert održan u Zagrebačkom kazalištu mladih, a dva dana kasnije na istom je mjestu nastupio i ansambl Asko|Schönberg.
No, kao možda i najbolji trenutak ovogodišnjeg MBZ moramo izdvojiti izuzetan koncert već spomenutog mladog ljubljanskog harmonikaša Klemena Lebena, koji je u HGZ-u pred jedva tridesetak gledatelja imao fantastičan nastup. Izvodio je djela za harmoniku suvremenih skladatelja, Hosokawe, Pintschera, Mantovanija, Lindberga kao i odlične skladbe mlade hrvatske skladateljice Sande Majurec i posebno slovenske kompozitorice Urške Pompe. Na kraju priče ostaje činjenica da su daleko najviše pažnje i publiciteta dobili stara opera Papandopula, koja iako nije nezanimljiva prije spada u avangardni odjeljak visokog modernizma negoli suvremenu glazbu koju bi Biennale trebao promovirati, te finale Soap opere, kojoj po svim svojim elementima također nije mjesto na ovoj manifestaciji. To svakako ukazuje na gubitak identiteta. Ako je taj “identitet” zaista ikada i postojao.
Objavljeno
