Bilo je teško podnošljivo

Bruce McClure, “Cong in our gregational pom-poms”, 25FPS, Zagreb

Piše: Una Bauer

Komentari ispod osvrta Nicholasa Karpuka na Joyceov Finnegans Wake (koji mu je dodijelio jednu zvjezdicu od mogućih pet) u velikoj se mjeri bave užitkom. Neki članovi društvene mreže Goodreads strastveno obrazlažu koliko je knjiga zabavna, naglašavajući da nisu studenti književnosti i da ne čitaju iz profesionalnih razloga: “(Finnegans)… wake je knjiga koja mi je pružila najviše užitka u čitanju ikad”; “Ako čitate užitka radi onda je ovo apsolutno savršena knjiga za vas!”. Neki se pak komentari bave osporavanjem užitka onima koji su napisali da su ga doživjeli, kao, primjerice, izvjesni Liam koji smatra da jednostavno nije moguće da itko može uživati u Finnegans Wakeu. Liam tvrdi da takva elaborirana pohvala nečega “što se univerzalno smatra nerazumljivim” mora biti rezultat straha. Nije naveo čega bi se čitatelji ove društvene mreže mogli toliko bojati da javno lažu o svom užitku na profilu drugog čitatelja. U igri detekcije mogućih uzroka straha, zamišljam teroristički odred koji otima članove Goodreadsa i prisiljava ih da pišu hvalospjeve Joyceu na tuđim profilima pod prijetnjom sakaćenja i silovanja.

Bruce McClure, po struci arhitekt, kultni je američki u……k (ne voli tu riječ, jer smatra da stvara pretjerana očekivanja) koji djeluje u rubnom području žive izvedbe uz pomoć projektora, filmskih vrpci, grafičkog ekvilizatora i miksete. Tehnička strana tog procesa nagovještena je na rukom crtanoj fotokopiji koja se dijeli uz izvedbu, a koja nalikuje na Indoševe programske knjižice. Crteže prati i tekst, joyceovski jezični eksperiment, koji kombinira hrvatski i engleski ili barem naznaku jednog i drugog, stvarajući bogate i duhovite konstrukcije poput: “čak i ako pretpostavimo, to bi trebalo na kraju ispasti da se serijski broj dobrote milostiv zna koliko dana ili godine”. McClure eksperimentira s materijalnošću filmske vrpce, koristeći je kao sirovinu za živu izvedbu. Kao što je, za jezik Finnegans Wakea, napisao jedan od spomenutih komentatora, McClureovi radovi također očekuju svojevrsnu predaju (surrender). Jednu od svoje dvije izvedbe za projektor / izvedbe projektora kojima sam prisustvovala 29. rujna u sklopu 25FPS – internacionalnog festivala eksperimentalnog videa i filma nazvao je upravo po dijelu rečenice iz Finnegans Wake, Cong in our gregational pom-poms (2009). Osim rada Nethergate (2006), koji je izveo istu večer, na festivalu je idućih dana nastupio s još dvije izvedbe, Spajanje istine i neistine (2016) te Komplimenti su najmračniji na danjem svjetlu (2016) (koje su zajedno činile svojevrsnu mini-retrospektivu njegova rada pod zajedničkim nazivom Zveckanje kostima). Od sva tri naslova, posljednji je vjerojatno najočitije smiješan, iako i razdvajanje cong-gregational stvara visceralni jezični užitak. Upravo sam o užitku puno razmišljala doživljavajući Cong i Nethergate. 

Bilo je teško podnošljivo. Bilo je snažno i transformativno. Zahtijevalo je punu koncentraciju i posvećenost. Zahtijevalo je kontroliranu prazninu misli, kao u meditaciji. Nakon deset minuta, razmišljala sam o tome što moram sutra obaviti i kojim ću to redom učiniti. Dovelo me je na prag stanja polusvijesti. Isključila sam se. Bilo je dosadno. Bilo je previše. Bilo je premalo. Vibracije sam osjetila u plućima, u želucu, oko srca. Jeka je krenula sa mnom kući (ili za mnom kući). Uplašila sam se tinitusa. Uplašila sam se da su se bljeskovi u vidnom polju zapekli i zagorjeli, i da ću teško skinuti karbonizirane ostatke s te tave za palačinke. 

“Postoji prijetnja da će sve to izmaći kontroli… Zanima me spektakl a dio spektakla je i strah od toga da će vam puknuti bubnjići i da će vam oči ispasti, to je presudno za uzbuđenje… Tjelesno je jako važno…. Uživam u intelektualnom… ali ne mislim da je ono nužno. Pokušavam stvoriti nešto što je dovoljno blještavo samo po sebi da privuče pažnju tako da nije potrebno toliko razmišljati…”, izjavio je Bruce McClure povodom svog gostovanja u Zagrebu 2010. na istom festivalu koji ga je i ove godine pozvao s mini-retrospektivom njegovog rada. 

Senzacije koje doživljavamo posredovane su, dakako, idejama o tome što je to što gledamo/slušamo/osjećamo i konceptualizacijom toga zašto bi to što doživljavamo moglo biti važno. Čistog, neposredovanog tjelesnog iskustva gotovo da ni ne može biti. Da nije tako, sjeli bismo ispred mašine za rublje i uživali u zvuku, vibracijama, ritmu i izmjenama intenziteta, spektakularnoj monotonoj vrtnji koja, ako joj se dovoljno predamo, može izazvati promijenjena stanja svijesti. Ali teško da bismo sjedili ispred mašine za rublje bez promišljanja zašto to činimo i što je to čime se zapravo bavimo dok to činimo. Upravo zato jer senzacije nikada ne dolaze same, moguće je reći “Bilo je dosadno” s osjećajem ushićenja u monotoniji, ali i reći “Bilo je dosadno”, misleći pritom da se radi o mučnom iskustvu koje ne želimo ponoviti. Zato što vjerujemo da nas McClure neće ubiti svojim slikozvukopisom, niti bi to odgovaralo registru djelatnosti 25FPS-a, moguće je uživati u nečemu što izaziva anksioznost, lupanje srca i grčenje listova. Ali istovremeno, lako je razumjeti zašto je McClureu stalo do toga da obrani primat neposrednog, avangardnu Artaudovsku utopiju nereprezentiranog iskustva, doživljaja bez posrednika. U njegovom radovima čini se da se spektakl spektaklom izbija. Balansirajući na granici ugode i straha, promišljanje njegove publike jest u nekom smislu suspendirano – previše ste zabavljeni preživljavanjem. A tajni fetiš svake intenzivne racionalizacije upravo je neposrednost. Samo što se do neposrednosti uvijek dolazi zaobilaznim putem. 

Kada sam na početku teksta rekla da zamišljam teroristički odred kako bih ironizirala ideju komentatora Liama da se ljudi boje reći što stvarno misle o Joyceu, pravila sam se luda. Iako možda neartikuliran, komentar o strahu implicira nešto od socijalnog i kulturnog kapitala povezanog s tim da vam se sviđaju “prave” stvari, da se pozicionirate kao onaj koji ima dobar ukus. Međutim, naravno da procesi naše socijalizacije, kao i stvari u koje vjerujemo, ravnopravno sudjeluju u kreiranju uvjeta našeg užitka, zajedno sa želucem, krvožilnim sustavom, bubnjićima i kožom. To ne vrijedi ništa više niti ništa manje za popularnu kulturu, kao i za avangardnu umjetnost, samo što su vrijednosne hijerarhije i odnosi moći ponešto drugačije organizirani.

Za vrijeme McClureovih izvedbi s projektorom odnosno izvedbi projektora Cong in our gregational pom-poms (2009) i Nethergate (2006), ovo mi se dogodilo: rastezanje sposobnosti percepcije, ali i osjetilnih granica. Zvuk vas udara u mrežnicu oka, toplina se razlijeva trupom, čujete svjetlosne bljeskove. Vidite i kad zatvorite oči, kroz kapke pulsiraju petarde. Čujete savršeno unatoč vosku u ušima koji ste ponijeli opreza radi, naviknuti na vlastite zvučne strahove. Slike koje otkucavaju platnom na granici su vidljivog. Većinu vremena čini vam se da halucinirate rubove drveća i nebo, pijesak i plažu, izrezane kutove slučajnih kadrova (Cong in our gregational pom-poms, 2009.). Ili pak geometrijske oblike koji nastaju optičkim iluzijama, ali koji nisu ništa manje nestvarni od bilo kakvih imaginiranih reprezentacija stvarnosti (Nethergate, 2006.). Radi se o slikama kao nagovještaju, o projekciji buduće vidljivosti. Radi se i o pokretu koji čini slike statičnima (ako nam je mjera način na koji film uobičajeno funkcionira u smislu linearnosti, dakle od-vijanja, sintagme), ali i pojačano dinamičnima jer one kao da skaču s platna ravno prema vama. Njihova dinamika zato reproducira udaranje srca, a ne narativnu, horizontalnu i onda/zatim/potom logiku. Boje za koje vam se čini da ih vidite, proizvode se mehanički, po istom obrascu – nakon udara narančaste, vaše će oko proizvesti njoj komplementarnu plavu, i slično. Pritom niste sasvim sigurni što ste vidjeli, a što je vaš organizam proizveo kao reakciju i refleks, istovremeno bivajući svjesni da je svaka boja u čiju biste se objektivnu, opipljivu realnost mogli zakleti zapravo reakcija vaše mrežnice na svjetlost određenog spektra. 

Avangarda i refleksije o njoj, koje se često pokušava diskreditirati kao kancerozno degenerativne, proizvodi su strastvenog umjetničkog djelovanja i vjerovanja, ali i određenog tipa utopijske nade koja je istovremeno naivna i sofisticirana. Velika je zabluda da avangardni umjetnici ne vole da ih ljudi vole, i McClure je otvoren oko toga. U već spomenutom intervjuu, on jasno kaže “Želio sam se svidjeti (publici)”. Ali propitivanje uvjeta tog sviđanja, promišljanje procesa kojima sviđanje nastaje dovoljno je vrijedno toga da se pristaje na cijeli raspon reakcija. Zato bih rekla da su avangardni umjetnici poput McClurea pravi vjernici na oltaru sviđanja, za razliku od onih koji mu nikad ništa ne bi žrtvovali.  

Ovaj tekst nastaje u suradnji s Festivalom eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.

Objavljeno 12.10.2016.