Kritika U sklopu Centralnog kaznenog suda u Engleskoj i Walesu poznatijeg kao Old Bailey od 12. stoljeća do 1902. bio je i zatvor, prenapučeni “dvorac bijede i jada” Newgate, s najviše zatvorenika u Londonu, često dvostruko više od broja koji je tehnički mogao primiti. Newgate je stoljećima bio u privatnom vlasništvu, zatvorenici su sami plaćali smještaj, hranu, ugljen i svijeće, ovisno o svojim mogućnostima; bolesti su harale zatvorom, zrak je bio ustajao. Siromašni su zatvorenici ovisili o svojim rođacima ili su prosili ispred zatvora kako bi si mogli priuštiti zatočeništvo.
Chiara Bersani leži na boku na oktagonalnom postolju / oltaru ukrašenom nanizanim perlicama kojeg je osmislila scenografkinja i dizajnerica svjetla Valeria Foti. Leđima je okrenuta publici, duge kose raspršene po postolju, u tamnosmeđoj svjetlucavoj haljini bez rukava čija tekstura podsjeća na riblje ljuske. Predstava počinje u 16:30, danje svjetlo u kombinaciji s reflektorima stvara vizualne efekte na Chiarinoj haljini. Jeste li zamislili Chiaru prema ovom opisu? Ako niste, zamislite.
Ulaz u Old Bailey, koji je specijaliziran za najozbiljnije zločine, strogo je kontroliran: prolazite kroz sigurnosne provjere kao na aerodromu, a to vrijedi i kad dolazite kao gledatelj predstave u sklopu festivala LIFT (London International Festival of Theatre). L’animale izvedbene umjetnice Chiare Bersani izvedena je u subotu, 22. lipnja, u vrijeme kad sudovi ne zasjedaju, na hodniku prvog kata, u centralnom monumentalnom prostoru zeleno-bijelog prošaranog mramora, ispred velikog prozora s predugim bijelim zavjesama i ispod murala sa scenom iz Drugog svjetskog rata, napravljenog za vrijeme obnove zgrade stradale u bombardiranju. Kontekst ulaska u zgradu, kao i njena povijest, stvaraju dojam da ćete prisustvovati nečemu izuzetnom, čak i opasnom, animalnom (naravno iz antropocentrične perspektive), kao i da ćete sudjelovati u procjeni toga je li netko uistinu počinio strašan zločin za koji ga se tereti i kakva će mu biti kazna.
Važan detalj koji sam propustila spomenuti je da je Chiara visoka 98 centimetara, a oltar nije puno veći od nje. Jeste li sad morali iznova zamišljati? Na molbu da zamisle čovjeka, većina ljudi zamislit će muškarca, a ne ženu. Na molbu da zamisle žensku osobu koja leži na boku, većina ljudi zamislit će konvencionalno “normalnu” osobu, prosječne visine. Ali neće svi. Možda, u nekoj iteraciji ove vježbe, neće ni većina. Možda će zamisliti prijatelja s alopecijom, svoju sestru bez lijeve ruke ili poštara sa zečjom usnom i heterokromijom. Chiara radi na tome da tako i bude.
Umjesto izvanjskog suda Old Baileya – koju sudac i porota vrše nad optuženikom – Chiara Bersani nudi manifest autonomije: “Ti nisi taj koji mene interpretira, ja ću ti pokazati način da me shvatiš. Preuzimam odgovornost za sliku koju će svijet imati o meni.” U nekom zlokobnijem kontekstu, ova bi rečenica mogla zvučati sociopatski, ali ovdje je prvenstveno emancipatorska jer se tiče uzimanja u svoje ruke vlastite scenske prisutnosti i umjetničkog rada, koja je dugo bila zanijekana osobama s invaliditetom. Uklještena između freak showa i nevidljivosti, OSI je svoju umjetničku autonomiju u svijetu izvedbe morala izboriti, u napetosti između priznanja vlastitih tjelesnih specifičnosti i procesa njihove koreografske transformacije.
Doduše, ako čitate ovaj tekst, velike su šanse da znate tko je Chiara Bersani i da barem djelomično poznajete njen rad. Ova koreografkinja i izvedbena umjetnica gostovala je u Rijeci 12. lipnja ove godine s predstavom Gentle Unicorn, u HKD-u na Sušaku, u sklopu Festivala inkluzivnih scena preOKRET u suradnji s Tjednom suvremenog plesa. Gentle Unicorn njeno je djelo-manifest za koji je 2018. osvojila nagradu UBU (najvažniju talijansku nagradu za izvedbene umjetnosti) za najbolju izvođačicu / glumicu mlađu od 35 godina. Ta ju je nagrada, koja nije bila jedina koju je primila, učinila vidljivom kao umjetnicu i olakšala joj put do umjetničkih suradnji, produkcijske podrške i pozicioniranja na europskoj i svjetskoj sceni, osobito u području danza di ricerca odnosno istraživačkog plesa. Omogućila je da ona sama postane kriterijem vlastite vidljivosti, kao što to obično bude s emancipacijama koje nikad nisu isključivo naše, već su pitanje odnosa s drugima.
Za razliku od izvedbe L’animale, gdje sjedimo na praktikablima postavljenima ispred “oltara”, uputa koju smo tada dobili prilikom ulaska u prostor izvedbe Gentle Unicorna u Rijeci bila je da svakako sjednemo na jastučiće na podu. Prvo što sam pomislila bilo je da nema nikakve šanse da sjedim na podu za vrijeme trajanja predstave, s tri protruzije diska u lumbalnom dijelu i smrznutim ramenom. Odmah sam se potom sjetila prigovora sjedenju na podu koji sam čula prije dvadesetak godina iz usta uvaženog kulturnog djelatnika – o tome koliko je ne-inkluzivno očekivati da ljudi sjede na podu bez naslona. Tada mi je prigovor zvučao razmaženo, komotno i bahato. Riječ inkluzivno nije 90-ih bila u širokoj upotrebi, i vjerojatno je to formulirao nekako drugačije, ali temeljna ideja je bila ista – nemamo svi zdrava i gipka tijela koja se mogu jednostavno prilagoditi bilo kakvim fizičkim zahtjevima. Međutim, bilo je nešto u toj formulaciji kojoj je fokus bio na stolicama – na ideji da je “normalno” da se u kazalištu sjedi na stolicama, a da je sve drugo “nenormalno” i “pomodno” – što me je iritiralo i tada, između ostalog i zato što je faktički netočno. Nema ništa ontološki “normalno” u očekivanju da se u kazalištu sjedi na stolicama, osim ako normalno ne opisujemo isključivo kao ono što je učestalo u većini kazališta. To je sigurno produkcijski najlakše, najpraktičnije, najviše ljudi stane u kazalište na taj način i slično, ali je prije svega pitanje konvencije koja uvijek može biti i drugačija. Ali potrebno je malo mašte da se toga sjetite, a Chiara Bersani utabava put do te de-normalizacijske misli.
Prije nekoliko dana bila je četrdeseta godišnjica smrti Michela Foucaulta. Foucault je “pitao povijest da ispriča priču o univerzalnostima, kao da univerzalnosti uopće ne postoje.”1
Njegovo možda najveće postignuće snažna je kritika aparata društvene normalizacije (u smislu konstrukcije optimalnog modela ponašanja i bivanja te pritiska na sve i svakog da se uklope u taj model). Kao što piše Sohrab Ahmari, “normalizacija ja bila težak zločin, prema Foucaultu – možda jedini koji je prepoznao i osudio, onoliko koliko je uopće bio sposoban išta osuđivati.”2 “Normalizacija” je danas, barem u nekim društvenim centrima kao što su anglosaksonska sveučilišta i liberalni umjetnički krugovi s njima pripadajućim institucijama, prepoznata kao jedna od najopresivnijih karakteristika / zahtjeva koji se uopće mogu postaviti. Normalno i abnormalno su bili (jesu) korišteni kao pojmovi uz pomoć kojih su se društvenoj kontroli odnosno discipliniranju podvrgnule rasne i seksualne manjine, osobe s fizičkim ili mentalnim invaliditetom, neurodivergentne osobe kao i one s psihološkim problemima, ali i svi drugi koji ne pripadaju. Neki teoretičari Foucaulta pak smatraju odgovornim za svojevrsnu de-politizaciju odnosno inzistiranje na “identitarnim uzrocima i emancipaciji sebstva od normativnih struktura bilo koje vrste”3. Naravno, paradoksalno je da je danas otpor normalizaciji postao oružje u normalizaciji i mjesto samolegitimacije.
Pitanje je kako pisati o radu Chiare Bersani bez stalne usporedbe njenog tijela s imaginarnim prosječnim tijelom, čime normalizacijska pitanja, u pokušaju da se izbace kroz prozor, ulaze kroz vrata. Kako da kriterij, pa makar i negativan, ne bude “tipično” tijelo i odmak od njega, što nas opet zatvara u kruženje oko “tipičnog” tijela kao središta sunčevog sustava? Kako “ispričati priču o univerzalnostima, kao da univerzalnosti uopće ne postoje”4?
Chiara nudi ulaz u ta pitanja, i njena emancipacija kroz inzistiranje na postavljanju vlastitih kriterija procjene vlastite reprezentacije nije samo manifestna. Gentle Unicorn, primjerice, gravitira podu, ne kao onom što nije stolica ili nije hod, već kao legitimnom prostoru plesa, formuliranom, uostalom, još 60-ih. Zato je i zahtjev da sjednemo na jastučiće bio logičan za tu predstavu – Chiara se kreće puzajući i traži kontakt s publikom. Kontakt koji traži vrlo je nježan, lagano se rukom osloni na nečiju nogu ili uspostavlja vezu direktnim pogledom i smješkom zbog kojeg sam, iako sjedeći na stolici, cijelim trupom bila savijena prema podu, kako bih joj bila što bliže.
Na samom ulasku u prostor Chiara, obučena u bijelu plišanu haljinicu dočekuje nas trbuhom na podu, bosih nogu, lica sakrivenog rukama, kose u repu. Publika je postavljena sa sve tri strane. Iz moje gledateljske pozicije, Chiara je bila postavljena posebno ranjivo – prepone su joj bile izložene pogledu. Nakon uvodnog dijela, Chiara opetovano, na koljenima i šakama, prevaljuje put između tri strane angažirajući nas direktnim pogledom i smješkom koji prelazi u čuđenje. Poigrava se asocijacijama na djetinjstvo, svijet izmišljenih bića i fantaziju o mogućim tijelima. Pitanje djetinjstva je osobito zanimljivo i u kontekstu tendencije stereotipnog povezivanja OSI s djetinjstvom, prisilnim protekcionizmom i zaustavljenim odrastanjem. Svojim prisustvom, kretanjem i šuškavim glasanjem / audio podlogom stvara mekani odnosno opušteni prostor – kao u nekoj nadopuni sigurnog ili hrabrog prostora (safe space / brave space) o kojem se u zadnje vrijeme puno govori u svim komunikaciji okrenutim situacijama. Ipak, taj je mekani prostor za neke (i dalje / posebno) opasan. Dok se približava jednoj osobi u publici, vidim pokušaj uspostave distance u njegovom držanju dok sakriva pogled u programskoj knjižici, držeći je visoko kako bi se zaštitio od bilo kakvog kontakta. Chiara ne inzistira, odlazi dalje, prema spremnosti za komunikaciju. Ta mekoća i slatkoća – prostora, lika jednoroga, djetinjstva – svakako ima i svoju (kritičku) oštricu otpora i rezistencije, ali i potencijal utlačivanja drugih.
L’animale nasuprot tome postavlja Chiaru na svojevrsni pijedestal, distancirajući je od gledatelja, zatvarajući je u svjetlucavu zaštitničku opnu. Tema L’animale je umirući labud odnosno svojevrsna re-interpretacija Umirućeg labuda kojeg je Michel Fokine koreografirao za Annu Pavlovu 1950. Za razliku od znatiželjnog jednoroga otvorenog drugima, ovdje je izvedba kontemplativna, okrenuta sebi. Obje predstave fokusirane su na detalje – Chiarine izrazito ekspresivne šake, korištenje nožnih prstiju kao kakve kuke za pridržavanje, tijelo koje oblikuje trokut u kretanju, naglašeno disanje. Gentle Unicorn završava puhanjem u trubu i uvježbanim odgovorom iz publike uz pomoć lokalnih umjetničkih snaga. L’animale završava Chiarinim nestajanjem iza oltara, nakon pažljivog ophoda oko oktogonalne strukture.
U jednom od svojih iznimno zanimljivih intervjua, Chiara govori o svom tijelu kao o corpo articolato što sam shvatila kao istovremeno izražajno i dobro oblikovano tijelo. To tijelo sasvim sigurno nije neoznačeno, u privilegiranom smislu kako neoznačenost shvaća Peggy Phelan, ali ta je označenost iskorištena kao jasna umjetnička strategija između brojnih drugih, a ne kao neizbježna trpna zadanost. Ono što posebno cijenim u ova dva rada je nešto što čitam kao svojevrsno promišljanje opresivnosti mekoće, pasivnosti i nježnosti. U L’animale je to osobito naglašeno smještanjem izvedbe u kontekst zlokobnog Old Baileya, ali i u HKD-u je došlo do izražaja u pokušaju gledatelja da se zaštiti od onog što je očito percipirao kao invazivnost Chiarinog pogleda i želje za interakcijom. Ogroman je potencijal u toj afektivnoj ambivalenciji rada Chiare Bersani, i nadam se da to još više dolazi do izražaja u radovima koji nisu solo izvedbe. Chiarin novi rad će se krajem kolovoza moći vidjeti i u Ljubljani, u sklopu festivala Mladi Levi.
- Sohrab Ahmari, The Bleak Genius of Michel Foucault; Compact, objavljeno 25. lipnja, 2024. ↩︎
- Ibid. ↩︎
- Ibid. ↩︎
- Ibid. ↩︎
Objavljeno
