Intervju Ljetni izvještaji s obale godinama donose iste priče; mahnitu apartmanizaciju, čvorove na autocestama, pretrpane plaže, gužve u lukama i na trajektima, prometni kolaps, cijene koje rastu i sve su manje po mjeri domaćih stanovnika, ali i turista. Danas je nemoguće zamisliti alternativu ovoj dominantnoj medijskoj slici, no obala nije oduvijek bila prostor u kojem je svaki kvadrat bio podređen tržišnoj logici profita. U socijalističkom kontekstu, znatan je dio nje bio namijenjen radničkim odmaralištima, dječjim lječilištima i javnim ustanovama koje su nastajale u okviru tadašnjih politika društvene skrbi. Takvi su objekti služili odmoru, oporavku i zdravstvenoj zaštiti, često uz potporu sindikata, poduzeća ili države. Ta drugačija vizija turizma – manje podložna tržišnim kriterijima, a više usmjerena na dostupnost i zajedničko korištenje – danas se rijetko spominje, a još rjeđe obnavlja.
Paradigmatski primjer takve alternative je nekadašnje dječje lječilište u Krvavici. Smješteno u borovoj šumi tik uz more, izgrađeno sredinom šezdesetih godina kao specijalizirana ustanova za liječenje djece s respiratornim bolestima, ovo je zdanje s vremenom prošlo kroz niz funkcionalnih i simboličkih promjena. Od mjesta liječenja i skrbi, preko turističkog odmarališta 70-ih i ratnog kompleksa 90-ih, do današnjeg statusa ograđene i zapuštene građevine, Krvavica odražava širi proces komercijalizacije, institucionalnog zanemarivanja i zaborava. Upravo tu slojevitu povijest i suvremeno stanje nastoji obuhvatiti opsežna dvojezična publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici, koja otvara niz pitanja o odnosu prema nasljeđu, javnom prostoru i kolektivnoj memoriji.
Krvavica u tom smislu nije zanimljiva samo kao svjedok političkih i društvenih promjena, već i kao remek-djelo modernističke arhitekture koje potpisuje splitski arhitekt Rikard Marasović. Riječ je o iznimnom primjeru promišljanja prostora skrbi, zdravlja i zajednice, oblikovanom s jasnom funkcionalnom i estetskom namjenom. Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici ne fokusira se samo na dokumentiranje arhitektonskih vrijednosti, već koristi ovu zgradu kao polazište za šire promišljanje o odnosu prema javnim dobrima, o ideji društvene skrbi i o tome kako kolektivno pamćenje oblikuje prostor – i obrnuto. Na više od 500 stranica okupljeni su stručni tekstovi, arhivsko gradivo, osobna sjećanja i vizualni materijal, koji zajedno tvore gustu i višeglasnu naraciju o jednom mjestu i njegovim značenjima.
To je polazište i ambicija publikacije koja ne bilježi tek okolnosti nastanka i sudbinu ovog modernističkog zdanja, već komprimira dugogodišnji istraživački, aktivistički i arhivistički rad. Taj rad dobio je i umjetničku dimenziju, predstavljenju u obliku izložbe u splitskom Salonu Galić 2021. godine. Zato je važno istaknuti kustosku pozadinu dviju urednica publikacije, Nataše Bodrožić i Antonije Vodanović, koje same sugeriraju da se publikacija može čitati i kao prošireni katalog izložbe.
Publikaciju su zajednički izdali udruga Slobodne veze iz Zagreba, te nizozemski Set Margins’, dok je za grafičko oblikovanje bio zadužen Nikola Križanac. Njezin izlazak potaknuo je brojne i raznovrsne reakcije u gotovo svim relevantnim medijima u formi vijesti ili komentara njima najatraktivnijeg aspekta priče. Zato je namjera ovog teksta ponešto drugačija; posvetiti se samoj publikaciji i načinu na koji pristupa temi, slojevima koje otvara i pitanjima koja postavlja o odnosu prema prostoru, nasljeđu i zajedničkom dobru.
Za početak, osvrnimo se na naslov. (Ne) vjeruj pripovjedaču odnosi se na kustoski koncept baziran na izazivanju utemeljenih narativa i zazivanju novih tumačenja. Riječima Bodrožić, “pripovjedač je nesiguran, sjećanje je manipulativno polje, a društveno pamćenje krhko”. Takva perspektiva usmjerava čitatelja na kritičko čitanje publikacije, sugerirajući da kolektivni zaborav nije neutralan – on se može mobilizirati u ideološke svrhe jer predstavlja pogodno tlo za oblikovanje povijesti, a time i sadašnjosti. U tom se okviru propituju i uvriježene dogme, poput one o državi kao lošem vlasniku, koja se često održava kroz romantizaciju privatnog vlasništva nauštrb zajedničkog dobra.
Publikacija priču gradi strpljivo i temeljito, otvarajući je tekstom povjesničarke umjetnosti Lidije Butković Mićin. Ona donosi povijesni pregled razvoja jadranskih klimatskih lječilišta za djecu, od začetaka institucionalne skrbi u drugoj polovici 18. stoljeća, kada jača paternalistička uloga države, do pojave prvih tretmana tuberkuloze temeljenih na korištenju klimatskih pogodnosti. Poglavlje je obogaćeno vrijednim arhivskim gradivom, među kojim posebno valja istaknuti propagandne plakate o prevenciji, te izvatke iz Dječje čitanke o zdravlju iz 1927. godine s tekstovima Ivane Brlić Mažuranić i ilustracijama slikara Vladimira Kirina.
Na tu se povijesnu podlogu nadovezuje razgovor Nataše Bodrožić sa Sanjom Petrović Todosijević, višom znanstvenom suradnicom i jednom od osnivačica Centra za jugoslovenske studije, koji otvara pitanje politika djetinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji. Arhitektica Jelena Borota u poglavlju Izgubljena tipologija nudi stručni doprinos analizi tipologije dječjih odmarališta i lječilišta, smještajući iznimni pothvat Rikarda Marasovića u širi arhitektonski, ali i društveno-povijesni kontekst. U tom se okviru pojavljuje i vrlo detaljan referat iz 1950. o pravu djece na ljetovanje, djelo arhitekata Rajka Tatića i Ljubiše Dragića, koji svjedoči o tadašnjem pristupu planiranju prostora namijenjenih dječjoj skrbi i odmoru, doprinoseći iznimnoj arhivskoj vrijednosti ovog izdanja.
U nastavku, publikacija ulazi u osobniji registar, gdje se kroz uspomene djece i mještana isprepliću osobna i kolektivna sjećanja mještana. Iznesena su autentična svjedočanstva, predočene zbirke razglednica, pisama, fotografija, kao i novinski članci, mahom iz Slobodne Dalmacije, koji svjedoče o važnim događajima koji su zadesili lječilište, kao što je veliki požar iz kolovoza 1985. godine koji je poharao makarsko primorje, doveo do evakuacije stanovništva i u čijem je gašenju sudjelovalo 30 000 ljudi. Ovi arhivski materijali ne samo da rekonstruiraju jedno vrijeme, sjećanje i života lječilišta, nego svojim emotivnim potencijalom izravno komuniciraju s umjetničkim slojem čitavog projekta, unoseći u publikaciju autentični duh života.
Priča se dalje kronološki nastavlja na period ratnih devedesetih kada je, nakon odlaska JNA, kompleks u Krvavici postao centar za vojnu obuku, smještaj za ranjenike i izbjeglice. Ovu najmanje poznatu povijesnu epizodu pokušale su rasvijetliti Bodrožić i Vodanović, naišavši na očekivanu nevoljkost institucija da razjasne vojne okolnosti koje su se odvijale u tom periodu ili da ustupe ikakvo arhivsko gradivo. U publikaciji je u cijelosti objavljen i ključni tekst poetskog naziva Perje na buri kojim je 2008. godine u 50. broju časopisa Oris arhitektica Miranda Veljačić inicirala interes za objektom u Krvavici. Taj se tekst, kako ističe Bodrožić, ističe temeljitom arhitektonskom analizom i dijagnozom stanja objekta, a njegovo naglo izranjanje iz prošlosti u suvremenost suočava čitatelja s aktualnim stanjem i neizvjesnom sudbinom Marasovićevog modernističkog zdanja.
Opširni znanstveni tekst Antonije Vodanović o “kulturi sjećanja i zaborava” naslanja se na pristup oralne historije s ciljem da se “da prikaz povijesne slojevitosti lječilišta te demistificira njegovu funkcionalnu i prostornu uporabu temeljem novih saznanja”. Ta se namjera ostvaruje kroz obilno arhivsko gradivo, kao i razgovore s pacijentima, zaposlenicima, korisnicima i mještanima, ambiciozno obuhvaćajući period od 1965. do 1991. godine.
S druge strane, povjesničar i arheolog Ivan Huljev unosi svjež i pomalo iznenađujuć pogled na zdanje lječilišta, pristupajući mu iz arheološke perspektive – naizgled neočekivano, no zapravo u skladu s razinom devastacije koja je nastupila od dvijetisućitih godina. Tada je zgrada demilitarizirana i prenesena u ruke državne agencije Club Adriatic, što je dovelo do uklanjanja nadzora nad objektom i njegovog ubrzanog propadanja. Takav kontekst opravdava Huljevljevu ideju o tretiranju ovog modernističkog remek-djela kao arheološkog nalaza.
Povjesničarka umjetnosti Josipa Balajić pridonosi tekstom koji polazi od dokumentarne serije Betonski spavači i epizode Tajanstveni objekt u borovoj šumi, kojom je lječilište privuklo veću pozornost javnosti. No potom radi zaokret prema osobnijem narativu i piše iz perspektive svoje obitelji, koja se u zgradu doselila u svibnju 1992. godine. Riječ je o kombinaciji osobnog i kolektivnog iskustva stanara, njihovih strepnji i nagađanja o budućnosti samog zdanja.
Nakon raznolikih pristupa kojima se gradi višeslojna naracija o zgradi i njezinoj povijesti, fokus se u jednom dijelu publikacije preusmjerava na njezina autora. U tom smislu ova publikacija ima iznimnu historiografsku važnost jer predstavlja jednu od rijetkih prilika da se prodre u osebujan lik, kao i arhitektonsko i umjetničko djelo enigme Rikarda Marasovića. Tu je važan doprinos znanstvene savjetnice Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu Tamare Bjažić Klarin koja nudi detaljnu “Skicu za biografiju i smjernice za daljnje istraživanje” ovog zanemarenog arhitekta rođenog u Splitu 1913. godine. Antonia Vodanović dodatno produbljuje sliku zalazeći u manje poznatu stranu njegova rada, upoznavajući nas s fragmentima slikarskog opusa koji otkrivaju senzibilitet i umjetničke preokupacije koje su ovog arhitekta formirale od najranije mladosti.
Završni dio publikacije donosi vizualnu dokumentaciju izložbe održane u Salonu Galić 2021. godine, s prikazom cjelokupnog postava. Time se simbolično zatvara narativni krug i priča usmjerava prema otvorenom završetku – onome koji poziva na komunikaciju i dijalog. U tom su duhu za sam kraj ostavljeni i razgovori koje je Nataša Bodrožić vodila sa zagrebačkim arhitektom i suautorom serijala Betonski spavači Marojem Mrduljašem, kao i s predstavnicima lokalnih inicijativa angažiranih na očuvanju Dječjeg lječilišta u Krvavici. Ti razgovori simbolično naglašavaju potrebu da se priča nastavi, ne samo kroz njezino arhiviranje, već i kroz aktivno promišljanje budućnosti ovog prostora u okviru novih modela upravljanja i korištenja.
Publikaciji (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj Dječjeg lječilišta u Krvavici teško je pronaći ozbiljnije zamjerke. Možda bi se moglo raspravljati o strukturi i rasporedu pojedinih tekstova, no to su tek nijanse u odnosu na cjelinu koju ova knjiga uspješno oblikuje. Riječ je o primjeru iznimno predanog istraživačkog rada koji objedinjuje obilje arhivske građe i niz stručnih tekstova relevantnih autorica i autora, a pritom uspijeva u zahtjevnom zadatku: kritički obuhvatiti prošlost, sadašnjost i neizvjesnu budućnost jednog prostora. Pričajući priču o dječjem lječilištu otvorenom prije točno 60 godina, knjiga se svojim pristupom nameće kao iznimno suvremen i aktualan doprinos. Nije riječ o izdanju za prašnjave police – njezina otvorenost i bijeg od hermetičnosti čine je jednako korisnom stručnjacima poput arhitekata, arheologa, urbanista i povjesničara, kao i pristupačnom široj zainteresiranoj javnosti.
Ne treba zanemariti ni pomalo subverzivan karakter ove publikacije. Ispod površine narativa o “oborenoj svemirskoj letjelici s kojom zatečeni domoroci ne znaju što bi osim da je prodaju“, kako je to slikovito sažela Jelena Borota, vrije slojevita priča o zaboravljenoj i potisnutoj prošlosti, o politički kuriranoj stvarnosti koja ne skriva samo arhitektonska remek-djela i njihove autore, već i osobna i kolektivna sjećanja ljudi i vremena. U tom se okviru otvaraju pitanja o sudbini javnih dobara i provocira dominantno prihvaćena teza o privatizaciji kao jedinom putu obnove i napretka. Riječ je o propitivanju usmjerenom na sadašnjost, a vođenom mišlju o budućnosti koja ne zaboravlja društvenu ulogu prostora ni njegovo mjesto u kolektivnom sjećanju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
