Kritika Neustrašiva mladost je naziv rada za koji je fotografkinja Glorija Lizde dobila Nagradu Radoslav Putar 2022., za najbolju mladu likovnu umjetnicu u Hrvatskoj. Neustrašiva mladost je i naslov knjige autobiografskih zapisa njenog djeda Hasana Lizdea, u kojima se on ponajviše bavio svojim iskustvom Drugog svjetskog rata. Neustrašiva mladost je i tekuća izložba u velikogoričkoj Galeriji Galženica, u kojoj je Glorija Lizde ovaj važan umjetnički rad po prvi put predstavila u cijelosti, dok su na izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar u splitskom Salonu Galić bili postavljeni pojedini fotografski i pisani dijelovi projekta, koji je sada otkriven u svojoj punini.
Poniranje u obiteljsku povijest, u kojoj se umjetnici-istraživači uz odgovore na osobno važna pitanja nadaju, naravno, i pronalasku sadržaja koji zrcale šira društvena, ali i politička gibanja, nije novost u suvremenoj umjetnosti Hrvatske i regije. Tu je, primjerice, višegodišnje bavljenje Sandre Sterle likom i ostavštinom vlastitog djeda, koje je bilo ekstenzivno predstavljeno izložbom Razlomljeni film 2020. u Galeriji Bačva Doma HDLU-a u Zagrebu; a najrecentnije je rezultiralo filmom Oživjeti djeda, koji je hrvatsku premijeru imao na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu.
U mediju fotografije, jedan od začetnika profiliranja današnjeg pristupa temama obiteljske povijesti i transgeneracijskog prijenosa traume svakako je Davor Konjikušić, koji je u radu Genogram iz 2014. kombinirao vlastite fotografije pejzaža s onima iz obiteljskih albuma i razglednicama, kako bi ispričao potresnu priču o smrti mlađe sestre koju nikad nije upoznao i napuštanju rodne Zenice pod prijetnjom rata u BiH.
Autorske i arhivske fotografije u tom su radu igrale jednako važne uloge, što je postalo jedan od bitnih principa rada mlađe generacije fotografkinja i fotografa iz Hrvatske, koji su vlastite obrade ovih tema obogatili jakim autorskim iskazima. Nije pretjerano reći da će se neki od njihovih radova, s kojima su u pravilu i diplomirali na Studiju snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, u budućnosti vjerojatno vrednovati kao antologijski.
Dovoljno je prisjetiti se Poslanice (2019.) Denisa Butorca, s kojom se hrabro uhvatio ukoštac s očekivanjima koje pred muške potomke i njihove identitete stavlja odrastanje u vrlo patrijarhalnoj i religioznoj sredini; ili rada Delta Oscar Mike (2019.) Dee Botice, koja je kroz fotografiranje i sama iskusila nasljeđe pomorstva i duge plovidbe u svojoj obitelji; ili Memograma (2021.) Ivana Gundića, koji je kroz kemijsku razgradnju i nepovratno uništenje fotografija iz obiteljskih albuma otkrio ne samo nove i neočekivane vrijednosti tih fotografija, nego i sjećanja koja su se u njima naizgled čuvala.
Hrabrost autorica i autora je možda i ključna odlika ovih radova, jer se nitko od njih nije bavio samo ogoljenjem krajnje intimnih i nerijetko opterećujućih priča, već i promišljanjem o tome što otvaranje tamnih polja vlastite prošlosti može donijeti dobrog ne samo neposrednoj ili široj društvenoj okolini, nego i mediju fotografije u kojem rade i žive.
U ovako opisana kretanja mlađeg dijela fotografskog polja Glorija Lizde se svojim radovima i skladno uklapa i među njima na svoj način ističe, što je pokazala već sa serijom F20.5 (2018.), čija je provodna nit bila tema rezidualne shizofrenije, očeve bolesti koja je obilježila djetinjstvo njoj i dvjema sestrama. Kroz niz fotografija, Lizde je istodobno itekako katarzično proradila svoj odnos s ocem, ali i sestrama, čemu je iznimnu vizualnu i simboličku uzbudljivost dao rijetko viđen spoj dokumentarne i inscenirane fotografije u jednoj slici. Primjerice, prizor sestara s crvenim povezima preko očiju na krovu splitskog nebodera je mogao biti dokument njihove igre ili interne šale, ali i nešto sasvim drugačije (dio fotografija bio je izravno inspiriran očevim halucinacijama).
Premda mu je umjetnički postupak potpuno drugačiji, rad Neustrašiva mladost može se smatrati svojevrsnim nastavkom ili sljedećim poglavljem iskopavanja iz obiteljske povijesti, jer se uz središnju ličnost djeda u priči ponovno pojavljuje otac, a naravno, i sama autorica. Kao polazište joj je poslužila uvodno spomenuta djedova knjiga autobiografskih zapisa. Riječ je o osebujnom unikatu koji je kao neprocjenjivi artefakt na postamentu pod staklom izložen usred donje etaže Galerije Galženica te u kontekstu izložbe funkcionira gotovo kao nepoznata knjiga umjetnika, zahvaljujući rukopisu koji možemo promatrati na video projekciji.
Glorijin djed Hasan Lizde je potanko opisao svoj ratni put koji je započeo javljanjem u ustašku vojsku slijedeći brata Selima (kasnije poginulog), po svoj prilici zato što su ustaše i Nijemci rano za vrijeme rata prvi zauzeli njegovo rodno selo. Tome svjedoče ove riječi: “…kada sam napustio radno mjesto i pristupio ustaškoj vojsci kao maloljetnik, bez neke vizije, jednostavno sam se javio više kao avanturista nego rodoljub.” Djed je iz ustaške vojske dezertirao i prebjegao u partizane, ali tek nakon što je u gotovo dvije godine teških borbi iskusio bratovu smrt i prešao put preko nemalog dijela Bosne i Hercegovine, te na koncu stigao u Slavoniju, gdje je u Osijeku njegovo ratovanje završilo.
Na ovaj se put, sama ili u društvu s ocem, dala i Glorija Lizde slijedeći djedove zapise, vodeći dnevnik svoga putovanja, fotografirajući i tako prikupljajući građu koja je postala Neustrašiva mladost.
Galeriju Galženica, smještenu na drugom katu upečatljive modernističke zgrade Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, karakterizira podjela na dvije etaže. Do donje, površinom veće, posjetitelj se spušta s ulaza, a do gornje, koja je kvadraturom manja, se uspinje. Gornja etaža vizualno atraktivno natkriljuje donju i takva struktura prostora omogućuje niz načina zanimljivog sekvenciranja postava izložbe u galeriji. Lizde je ovo maksimalno iskoristila tako što je na gornjoj etaži postavila ispisane ulomke iz djedove knjige i svog dnevnika putovanja, te dio svojih pejzažnih fotografija predjela koje je djed proputovao.
Usred donje etaže, oko djedove knjige, smjestila je još dvije pejzažne fotografije formata zidnih tapeta, video-projekciju listanja knjige, te niz studijskih fotografija predmeta iz djedove ostavštine poput ručnog sata, kape, fotografija za dokumente i slično. Uvrstila je i foto-autoportrete na kojima pozira u djedovoj uniformi s odlikovanjima ili s njegovom fotografijom, na kojoj njezin otac kao dječačić pak drži djedovu fotografiju.
Postav zaokružuje grupa fotografija vrlo malog formata, poput onih iz praktički džepnih obiteljskih albumčića, čiji je autor sam djed, koji se amaterski bavio fotografijom iako je nakon rata, kao i Glorijin otac, profesionalni put nastavio u vojsci. Osim što je snimao raznolike motive iz svoje svakodnevnice, djed nije zazirao ni od autoportreta, pa ga na više fotografija zatječemo kako s mornaričkom kapom sretan leži na livadi, pozira sa sunčanim naočalama, riječju – živi vlastitu mladost, za koju prije rata možda nije ni slutio da će morati biti neustrašiva.
Kustos izložbe Leopold Rupnik u svom tekstu argumentirano govori o značaju rada Glorije Lizde za neizbježno suočavanje s obiteljskim prenošenjem individualnih i zajedničkih trauma, uzrokovanih i povijesno traumatičnim događajima – ratnima – kao i spremnosti umjetnika_ca i umjetnosti da se bave takvim temama na uključiv i komunikativan način. U razgovoru s voditeljicom Galerije Galženica Antoniom Vodanović, također tiskanom u pratećoj knjižici, Glorija Lizde ističe kako joj nije bila namjera suditi o postupcima svoga djeda, niti ih stavljati u kontekst općih geopolitičkih prilika, već joj je bilo bitno istražiti kako je njegovo ratno i životno iskustvo odredilo i njega samog i potomke mu, koji traže svoje puteve u sadašnjosti i dalje obilježenoj posljedicama ratovanja u mnogim vidovima svakodnevnice.
Na gornjoj etaži galerije, djedovi zapisi počinju ovim rečenicama: “Katkad padne na dušu čovjekovu nešto mračno i teško, neki tihi i nejasni strah koji vam oduzme svu snagu, svu radost i svu nadu. […] Progovori naša savjest, udari na srce kao maljem i svi grijesi, svi do najmanjeg već zaboravljeni, pojave se crni pred očima.” Potkraj pripovijedanja on zaključuje: “Ovdje je život tako sporo tekao, nigdje možda kao ovdje istorija nije ostavila tako upečatljive pouke.” Slijed zapisa iz djedove knjige uvrštenih u postav završava s njegovim pristupanjem Narodnooslobodilačkoj vojsci, dok za njegovo prijavljivanje ustaškoj vojsci saznajemo otprilike pri sredini pripovijedanja, a nakon misli o strahu izraženih na početku, odmah stižu sjećanja na bitke i smrtne opasnosti.
Takvo nelinearno postavljanje djedovih citata na izložbi izrazito doprinosi opipljivosti njegovih sjećanja i zapravo sve elemente rada čini odbljescima zajedničkih, proživljenih ili naslijeđenih sjećanja u svijesti djeda, oca i unuke. Također, intenzitet emocija sadržanih u radu, posebno straha koji je djed osjećao pred smrću, čini još jačim i uvjerljivijim. Gaston Bachelard se u svojoj Poetici prostora (1957.) na jednom mjestu s pravom zapitao: “Kakav bi to bio strah koji bi prestao pretjerano rasti?”, a ovaj bi kritičar htio dodati – kakva bi to bila umjetnost koja nam ne bi pomogla da se suočimo sa strahom i razumijemo ga, i to upravo onaj strah o kojem govori djed?
Zato se najvećim postignućem Neustrašive mladosti Glorije Lizde čini to što je svojim fotografijama i njihovim supostavljanjem djedovima, kao i pridruživanjem ulomaka iz svog dnevnika putovanja citatima djedovih autobiografskih zapisa, fiksirala emocije koje svaka mladost osjeća pred svijetom.
Na gornjoj etaži galerije, svaki spoj fotografije pejzaža s njenim i djedovim tekstovima funkcionira kao svojevrsni triptih – slijeva fotografija, a zdesna jedan, pa drugi kratki tekst. Njezini su tekstovi pisani kao meditacije o pejzažima, odnosno postajama djedovog ratnog puta, kako ih je zatekla kad ih je fotografirala. Pa makar Lizde mjestimice pretjerano interpretira zatečeni prirodni i izgrađeni okoliš – većinom motivirana povremenim susretima s ljudima i razgovorima s ocem – ti su tekstovi uglavnom uspjele nadopune fotografija koje neprekidno ističu neiscrpnu ravnodušnost prirode prema osobnim i kolektivnim povijestima koje su u njoj pohranjene.
Ambivalentan dojam koje ta pojava ostavlja na promatrače – blago uznemirujući jer naglašava činjenicu naše individualne i zajedničke ništavnosti – Lizde u svojim tekstovima također teži nenametljivo izraziti. Ove su emocije neminovno intenzivnije i traumatičnije ako je rat bio tamo gdje je mladost sazrijevala i s odrastanjem ili smrću zauvijek nestala. Ipak, strah koji se javlja uslijed spoznaje o nemjerljivosti i neumoljivosti prirode i svijeta, može ići ruku pod ruku s hrabrošću i neustrašivošću – koje u mladosti kucaju na ista vrata.
Njihov spoj daje nepogrešivo modernu melankoliju koju su osjetili i imenovali već predromantici. Uhvatila ju je i Lizde na svojim fotografijama. Njeni pejzaži s jedne strane gutaju gledatelja, a s druge mu daju mogućnost da se profilira kao lik svoje vlastite drame, kao djed koji mlad i neustrašiv iz njih svako toliko izvire. Bez straha koji prepoznajemo, što nam pruža priliku da ne zatvaramo oči pred ratovima koji se uvijek negdje odvijaju, ne može biti ni druge, neustrašive polovice mladosti – to je ono o čemu priča djeda Hasana i Glorije Lizde govori.
ObjavljenoObjavljeno
