Tema Što može osobu natjerati do točke potpunog loma?
***
Ishodišni motiv drame Na dnu oceana postoje neki svjetovi, premijerno izvedene jesenas u produkciji umjetničke udruge Arterarij, fatalno je nasilje roditelja nad djecom, prelomljeno kroz paradigmatsku tragediju antičke Medeje, i smješteno natrag u suvremenost privatne kuće koja čeka rušenje. Arterarij već sedam godina kontinuirano gradi portfolio od materije koja društveno bridi, posežući u najnelagodnije teme medijskog pejzaža kako bi ih autori i autorice transformirali u izvedbeno tkivo, redovito izmješteno iz klasične crne kutije. No provodna nit ovoga je puta toliko suptilno utkana u samu izvedbu da postaje tek meka slutnja ljudskog mraka, daleko od bombastičnog horora crne kronike. Površina tegobnog spektakla postaje propadalište koje vodi u složene vitice ljudske psihe koja se tiho slama. Što može osobu dotjerati do totalnog urušenja, koje odnosi u prah i pepeo čitave domove i svjetove?
Kuća je smještena koju ulicu dijagonalno iznad Vinogradske, uvučena sa strme ceste u slabo osvjetljeni prilaz, iz kojega se ulazi i uspinje prema izvedbenom prostoru posve u svjetlom drvu. Ja volim kad mirišeš na more. Frano Mašković publiku dočekuje u polumraku koji buši žar cigarete, prije no što će rasvjetna tijela oblikovati pozornicu nestajućih rubova. Sve je posve blizu, a ipak kasnojesenska hladnoća koja se uvukla u same kosti umiruće kuće ne dopušta osjećaje prisnosti i ugode. Glas Anite Matić Delić najavljuje njezinu odsutnu prisutnost. Hoćeš li i ti kakao? U potkrovlju ispunjenom jekom života koji pripada samo prošlom vremenu, svi se pretvaramo u sablasti. Najživljom se čini zlatna ribica u pravokutnom akvariju, kojoj kratka petlja sjećanja dopušta da sretno uvijek iznova zaboravi – otkrije – zaboravi svoju stvarnost.
Mi baš fino jedemo.
Mi uvijek fino jedemo.
Baš fino jedemo.
Dramaturgija koju potpisuje Olja Lozica, u suradnji s redateljem i autorom koncepta Romanom Nikolićem, za kostur ima prepoznatljive punktove razvojnog puta prosječne veze koja vodi u konvencionalni obiteljski život. Metodološki počiva na improvizacijama koje se razvijaju, probiru, transkribiraju, i konačno kondenziraju u zaokruženi tekst pravilnog ritma, a balans stereotipnih propozicija i spontanih prizora koje glumački par crpi iz vlastitih iskustava oblikuje dojam iskrenosti uronjene u tragičku gravitacijsku silu koja će na kraju zagristi vlastiti rep otrovanim zubima.
Hoćemo li mi uvijek biti ovakvi?
Ja bih tebe baš sad jebao. Heteroseksualne su romanse uvijek malo cringe, osobito kad se pretvaraju u vlastiti skicozni performativ, ali duo Mašković-Matić Delić punokrvno utjelovljuje ubrzani dramski luk od rane zaljubljenosti do konačnog (prekoračenja) ruba života. Razigravajući minimalistički postavljeni nepravilni prostor pozornice u odrvenjenom potkrovlju, dvojac nosi relativno kratku izvedbu u kojoj se događa sve, upravo boraveći u prazninama u kojima se ne događa ništa osobito. Isprva osluškujemo razgovore zaljubljenih, čija je funkcija i u razvučenoj stvarnosti ionako samo ostvariti i održati kontakt, dok je sadržaj nevažan i često posve šupalj. Hoćemo li uvijek biti ovakvi? Dalo bi se ustvrditi da su sretno zaljubljeni ljudi među najdosadnijim ljudima u čijem se društvu možete naći tragičnim slijedom događaja vlastita života, no u ovom kazalištnom para-univerzumu, kako vrijeme drame protječe, refreni ljubavi postepeno se pretvaraju u svoju mučnu karikaturu. Bilo bi lijepo da uvijek budemo ovakvi. U drami Na dnu oceana, isti verbalni zapletaji koji su najprije skrivali sretnu izmaglicu zaljubljenosti, kasnije postaju rešetke koje zadržavaju provalu rastućeg bijesa i nagrizajuće frustracije. Hoćemo li uvijek biti ovakvi? Treća prisutnost na sceni zlatna je ribica čije tiho bućkanje oblikuje stalnu zvučnu kulisu za vrijeme koje stoji i juriša i vrti se u krug. Jesam li to već rekla?
Tragičke su strukture alogične, vođene magnetizmom završetka uspostavljenog na početku, prema njegovom zaključenju nakon izvjesnog broja peripetija. Njihova je pravilnost aristokratska, samopovlađujuća, miljama udaljena od meritologike na kojoj kvazi-počiva narativ: proročanstvo je uvijek samoispunjujuće i svatko dobiva točno ono što (ni)je zaslužila. Bilo bi lijepo da uvijek budemo ovakvi. Međutim, Medeja nije dobro skrojena tragedija, ako je pratiti Aristotelove bilješke o pjesničkom umijeću (a tko ne bi?), i dušu je dala za mizoginu paniku nad destruktivnom ženskošću. Ipak, ekstremnost njezine snage i nimalo feminine senzualnosti s razlogom je trajni izvor fascinacije. OG girlboss antike, Medeja je među rijetkima koji su ime dali naslovu tragedije i preživjeli, pritom u galopu vatrenih konja, ostavljajući publiku da sama napne simetriju koja bi tragičkom jednadžbom opravdala užas dramskog središta.
Problematičnost Medeje kao referentne točke u priči koja nominalno tematizira ekstremno nasilje u obitelji, unutar dramskog narativa opravdano bračnim zamorom i probojima frustrirane agresije u sedatiranoj svakodnevnici, leži u pitanju kako točno shvatiti angažman ovog angažiranog komada. Koliko razumijevanja možemo i trebamo imati i nemati promatrajući slijed događaja u kojemu ništa ne daje naslutiti da nelagoda u bračnom odnosu može implodirati takvom žestinom da uruši cijelu jednu obiteljsku kuću, zajedno sa svima u njoj? On je upoznao misterioznog nekoga, zaljubio se i odlazi. Ona, izblijedjela nakon godina otuđenja od vlastitih identitetskih sidara, slama se pred perspektivom samoće i gubitka. Je li to dovoljno da osobu dotjera do potpunog sloma? Je li išta “dovoljno”? A ipak znamo da se nezamislivo zapanjujuće često događa. Je li bezimena ona doista Medeja našeg doba? Koliko je ispravno i produktivno tako o njoj razmišljati? Osim u najavama predstave, Medeja je u samoj drami prisutna samo kao eho ili asocijacija u potisnuto zasićenom klimaksu njegova odlaska, kada se (anti)junakinji niz bradu slijeva pretpostavljeni kakao, u gustim mlazovima grimizne boje.
Mi uvijek tako fino jedemo.
***
Bitan dio procesa rada na razvoju predstave oslonio se na uvide kliničke psihologinje Lidije Arambašić, kojoj se autorski tim obratio u potrazi za psihološkom razradom. U želji da se temom pozabave, ideja je bila razložiti, razumjeti, i u konačnici umjetnički prenijeti uzročno-posljedične uvjetovanosti fatalnog nasilja roditelja nad djecom. Međutim, daleko potresnije od bilo kojeg mogućeg obrazloženja tragičke strave, stvarnost je da su ta duboka puknuća uvelike nepredvidljiva. Trenutak pomračenja može biti samo glitch u matrici, korak u ništavilo preko ruba razuma u momentu duboko potresene ravnoteže, ali učinci pada su nepovratni i činovi neoprostivi. Jeza te univerzalnosti efektivno je fokalna točka predstave oko koje se razmotava relativno generički narativ o ljubavi koja degenerira u potpuno samouništenje.
Tko sam ‘ja’ bez ‘mi’? Dojam se provlači duljinom predstave da promatramo međuprostore života, nedogađajno naličje događaja koje preskače u vremenskim tokovima. Spektakl izmiče i izostaje, stvarajući prigušenu atmosferu u kojoj se par polagano guši. Tko sam ‘ja’ kad sam samo ‘ja’? U kodu antičke tragedije koju okokazališni materijali prizivaju, nasilje ostaje posve nevidljivo, onkraj pozornice, opire se reprezentaciji, javlja samo u natruhama, u bljeskovima, tihom pucketanju drvlja i vatre, koje ničime ne daje naslutiti puninu katastrofe koja se sprema, i nikada zapravo ne odvije pred našim očima. Tko sam ‘ja’ kad sam samo ‘ja‘, pita se moguća Medeja, oplakujući gubitak samostalnosti i identiteta u odnosu s partnerom koji ju je u silnoj ljubavi postepeno odvojio od svih aspekata njezina života koje nije mogao držati pod kontrolom, dok je nije posve izbrisao. Tek pri kraju drame, kada slušamo njezin očajnički monolog, počinjemo sumnjati da se iza maske umjerenog dopadljivog muškarca vulgaris krije tihi zlostavljač koji je svoju suprugu postepeno rastavljao dok od nje nije ostalo ništa osim ruševine. Čini se da predstava postavlja pitanje: u društvu u kojemu je nevidljivo nasilje kažnjeno nepostojećim kaznama, a ljudi se guše u klaustrofobičnim ćelijama konvencija, koja bi mogla biti cijena devastirajućeg zločina koji uvijek povlači sljedeći devastirajući zločin, i tko bi je sve trebao platiti?
***
Hoćemo li uvijek biti ovakvi?
ObjavljenoObjavljeno
