Kritika Prije početka Arterarijeve predstave Lijepi interijeri: Zagreb, pri samom ulasku u izvedbeni prostor, dojam koji zapljusne publiku izrazita je vizualna neatraktivnost interijera. Bilo da je riječ o svjesnoj i hotimičnoj “siromaškoj” poetici, o nepovoljnim produkcijskim uvjetima ili mudro domišljenoj provokaciji, sjedanje na neudobne stolce, u preslabo osvijetljeni dnevni prostor prizemlja jedne obiteljske kuće, na hladnom keramikom popločanom podu, publiku kao da stavlja u specifičnu recepcijsku poziciju ishodišnog proturječja: da biste uživali u lijepim interijerima, najprije se neudobno smjestite u naš nelijepi interijer.
Za stol s par boca vode, nekoliko kolačića, dvije šalice za čaj i dvije pepeljare kao jedinu scenografsku intervenciju tada sjedaju dvije junakinje i u sljedećih nešto više od sat vremena fizikalnost prostora gotovo da nestaje. Izvedbenom energijom, nevjerojatnim rasponom emocionalnog registra koji seže i preko fikcijskog okvira u metateatarske dosjetke, i Alma Prica i Dragana Varagić igraju žene duboko obilježene ratnim traumama ovih prostora – Drugim svjetskim i Domovinskim ratom. Obje su pretrpjele slično iskustvo, progon iz svog životnog prostora uslijed “pogrešnog” etničkog porijekla. Jedna je Židovka, druga Srpkinja, i u ratnom vrtlogu ostaju bez svog prostora koji ih je formativno obilježio, bez svog lijepog interijera. Žal za izgubljenim i reminisciranje toplih, ali i neugodnih trenutaka tvore čitavo tkivo ove predstave.
Iako bez eksplicitne reference, pa moguće i bez direktnog posezanja za Bachelardom, i autorica dramskog predloška Monika Herceg i tvorac idejnog koncepta Mario Mažić, kao i dramaturzi Romano Nikolić i Dorotea Šušak, sukladne priče dviju junakinja koncipiraju prvenstveno kao “poetiku prostora” i umjesto psihoanalitičkog poniranja koje bi traumu nekako pokušalo donijeti u jezik, provode bašlarovsku topoanalizu. Kutevi i površine stana, posoblje i namještaj nisu samo arhitektonska ili dizajnerska činjenica, nego čvrsti oslonci identiteta koje su povijesne silnice obilježile na specifičan način.
Strast prema okrhnutoj šalici za čaj objema junakinjama fungira kao otponac za upadanje u stanje duboke melankolije nad neprežaljenim gubitcima; evociranje roditeljske sobe kao svojevrsnog archèa intimne sigurnosti obje žene u zrelim godinama vraća u najranije djetinjstvo, a posebno mjesto u tom mikrokozmosu zauzima stol. I režijska odluka da centralni, ali i jedini scenografski objekt bude upravo obiteljski stol pokazuje se razvojem priče kao odlično konceptualno rješenje. Stol figurira kao formativno mjesto obiteljskog zajedništva građanske obitelji, ali i kao prostor uspostave autoriteta, odnosno usvajanja kako buržujskih manira tako i rodne podjele rada, jer mama je ta koja slasnim obrocima kreira, pokazat će se, vječne uspomene.
Glumice suvereno vode izvedbu i kad su u ulozi i kad igraju efektne redateljske dosjetke čitanja didaskalija umjesto glumljenja. Obje besprijekornih dikcija, sjetnih intonacija i i minuciozne mimike koju igranje dok se mirno sjedi za stolom posebno ističe, i Prica i Varagić virtuozno zaokupljaju pažnju i drže izvedbeni ritam do kraja, pobuđujući kod nemalog broja gledatelja_ica snažnu identifikacijsku reakciju pa i suze. Međutim, tu dolazimo do problema koji je prepoznao još Brecht i čijem je razaranju posvetio značajan dio svojih kreativnih kapaciteta kroz nekoliko desetljeća. A taj je problem ugoda fikcije, uljuljkavajuća snaga dobro ispričane priče koja otupljuje kritičke potencijale publike. I režija i gluma uspješno vode priču, no pritom nimalo ne dotiču vrlo problematične društvene dimenzije na kojima priča počiva.
Izuzev efektne odluke da se predstava odvija na dva međusobno strana jezika, srpskom i hrvatskom a bez prijevoda (što je u očima najvećeg dijela naše filologije, a bome i legislative, grehota), problemi protagonistica kao da su nastali iz zrakopraznog prostora. Ciljana publika predstave, srednje do starije dobi, zasigurno zna tko je progonio Židove 1940-ih u Zagrebu, a tko izbacivao građane srpske nacionalnosti iz stanova i prigodice ih streljao na Sljemenu ili probadao noževima na kućnom pragu početkom devedesetih. Međutim, kako pokazuju istraživanja, svjedoci smo kontinuiranog porasta etničke nesnošljivosti spram hrvatskih građana srpske nacionalnosti, pogotovo među mladima, koju podgrijavaju kako najpopularnije pop zvijezde, ugledni ministri, tako i članovi HAZU-a.
Odabiranje komorne intimne problematike koja je direktna posljedica takvih politika, a bez imenovanja uzroka – hrvatske državne politike – značajan je propust dramskog predloška, a posljedično i dramaturške obrade. Emocionalnu reakciju koju glumice svojim majstorskim izvedbama uspijevaju pobuditi ne prati ni režijsko ni dramaturško nijansiranje kontekstom pa slabije upućenima ostaje dojam da je dvije sudbine uništila prirodna nepogoda, a ne niz državnih politika koje su desetljećima razvijane i podgrijavane i među dobrim dijelom kulturnog establišmenta.
Iako je odabir dekontekstualizirane, ahistorijske tematike legitimna opcija, pogotovo u djelima iz komorne tradicije, Arterarij je umjetnička organizacija koja se na domaćoj sceni profilirala upravo hrabrim nagrizanjem gangrenoznih točaka društvenog tkiva. Etnička nesnošljivost i državni zločini počinjeni u njezino ime veliki su zalogaj i odluka da se igra reducira na unutarnja previranja i reminiscencije dramskih junakinja u poznoj životnoj dobi može izdržati uže izvedbeni kazališni test, ali podbacuje na pitanju postavljanja konkretnih pitanja o etičkoj i političkoj odgovornosti. Renome koji je Arterarij izgradio počivao je dobrim dijelom upravo na tom tipu odvažnosti.
Uvodom naznačena senzorna kontradikcija prerasta izvedbom u konceptualnu: dok s jedne strane gledamo izvedbenu bravuroznost u prikazu intimne muke dviju dramskih prvakinja, korijen te muke ostaje eteričan, teško zahvatljiv, moglo bi se reći i sporedan. U društvenoj konstelaciji u kojoj predložak nastaje, s akutnom problematikom koju obrađuje, ovakva autorska odluka u značajnoj mjeri okljaštruje kritičke potencijale koje je tema nudila na pladnju. Na žalost nas suvremenika, ovaj društveni problem neće iščeznuti ili postati manje aktualan u dogledno vrijeme pa će prilika za ozbiljniji kazališni obračun ili makar samo sustavniju obradu biti napretek.
Objavljeno
