Tema Piše: Luka Fišić
Pronaći pravu mjeru između autorskog izričaja i autentičnog prikaza određene zajednice izazov je stavljen pred svakoga umjetnika koji se odluči pozabaviti problemima manjinskih zajednica i ranjivih skupina. Reflektirajući o talijanskim predstavama koja se bave stradanjem Roma u koncentracionim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata te o predstavi Non chiamarmi Zingaro (u slobodnom prijevodu: Nemojte me zvati Ciganinom), koja istražuje živote Roma u Italiji 21. stoljeća, prominentna talijanska kritičarka Ève Duca zapitala se mogu li takva djela uistinu doprijeti do mejnstrima te kojim kanalima mogu doći do dijela populacije koji inače ne pohodi kazalište. Ostankom u svojevrsnim elitističkim kavezima, ovakve predstave gube smisao svoga postojanja, zaključila je.
Na primjeru nekoliko kazališnih predstava, pokušali smo doći do odgovora kako pristupiti tematici ranjivih skupina prilikom procesa stvaranja kazališne predstave.
Predstava Pogledajme projekt je Udruge djelovanja u kulturi Arterarij iz Zagreba, u čijem su fokusu teme za koje autori smatraju da su nedovoljno istražene u javnom prostoru, a putem kojih mogu izazvati i mijenjati status quo. Osnivač Arterarija je Romano Nikolić, ujedno i režiser Pogledajme. Tijekom šest godina koliko je na repertoaru, predstava je obišla Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Poljsku, a značajna je i po tome što su njeni glumci Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić prvi Romi nagrađeni Nagradom hrvatskoga glumišta.
“Kada smo kolegica Mila Pavićević i ja krenuli raditi ovu predstavu najbitnije nam je u cijelom procesu bilo čuti što osobe o kojima se u predstavi radi imaju za reći i o kojim problemima žele progovoriti. To su u prvoj postavi predstave bili Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić, a kasnije smo mijenjali sadržaj ovisno o izvođačicama. Predstava je nastala iz njihovih životnih situacija, kao i priča iz njihovog bliskog okruženja, tako da je tu bilo malo prostora za redateljske intervencije koje bi zapravo više naštetile nego pridonijele sadržaju. Kada se bavim ovakvim projektima dokumentarnog karaktera pokušavam što manje oblikovati sadržaj već ga samo istaknuti kako bi ga i publika mogla što jasnije razumjeti”, komentira Nikolić, kojemu je Pogledajme bila prva predstava koju je režirao. Nikolić je do svojeg glumca došao preko romskih udruga u kojima je Musić bio aktivan. Zatim je Musić pozvao Sindirelu Bobarić, za koju je znao da ima afinitete prema kazalištu. No niti Musić ni Bobarić nisu ranije imali nikakva konkretna iskustva s kazališnom glumom.
“Svi izvođači su profesionalno pristupili oblikovanju ove predstave, stoga nismo imali osjećaj da se radi o amaterima. Njihova čistoća iskaza nam je odmah nametnula put kojim trebamo ići. Sam proces je krenuo od strukturiranih intervjua kroz koje smo puno naučili o njima, ali i oni o nama. Ovakav tip predstave nikada ne smije biti jednosmjerni angažman”, objašnjava Nikolić.
Siniša Senad Musić, za kojeg Nikolić tvrdi kako je jedan od onih ljudi s urođenim talentom za scenu, nekoć je bio zaposlen u korporativnom svijetu financija. Danas radi u civilnom sektoru, u Romskoj organizaciji mladih Hrvatske. Musić priznaje kako mu je na isprva bilo naporno odlaziti na probe nakon radnog vremena, no vjerovao je Nikolićevom procesu. Navodi kako su gotovo sve scene u predstavi nastale prema situacijama iz života glumaca. U procesu nastanka predstave, njegove ideje, kao i one partnerice, prolazile su kroz neku vrstu filtra dramaturginje i režisera kako bi bile transformirane u jezik kazališta. Pritom emocije i autentičnost priče nisu izgubili ništa od svoje izvorne snage.
U aktualnoj verziji predstave Musićeva partnerica je osamnaestogodišnja Severina Lajtman. “Predstava sadrži jednu scenu koja mi je bila teška i za koju sam vjerovala da je neću moći iznijeti kako treba. Bilo je tu i suza. Nisam mogla na vrijeme doprijeti do emocija koje je trebalo prenijeti, budući da sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Vježbali smo svaku scenu zasebno, išli smo dio po dio. Moram priznati da sam na početku bila i zbunjena jer nisam shvaćala takvu metodu rada. Bilo mi je sve lakše jednom kada smo ju odigrali cijelu u komadu. Teška scena o kojoj pričam tiče se romskih žrtava genocida u Drugom svjetskom ratu”, objašnjava Lajtman.
U studenom prošle godine premijeru je imala još jedna predstava u čijem je fokusu položaj romske zajednice u Hrvatskoj. Predstavu Normalan život, koju izvode članovi Kazališne družine Pinklec, režirao je zagrebački redatelj Miran Kurspahić, a inspirirana je prosvjedom Želim normalan život, održanom u Čakovcu 2019. godine. Taj je prosvjed ostatku Hrvatske učinio vidljivom kompleksnost situacije u kojoj se nalaze stanovnici Međimurja, a Kurspahić ističe kako ga u kazališnom radu zanimaju prvenstveno teme koje će rasplamsati raspravu u javnom prostoru. Status Roma u Međimurju po svim parametrima spada u područje njegova interesa.
Predstava je zamišljena kao interaktivni game show. Publika se odmah dijeli na dva dijela, čime autori žele aludirati na podijeljenost u Međimurju. Zatim članovi tih dvaju timova sudjeluju u kvizovima znanja i igrama u kojima se kombiniraju vještine s loptom i fizička snaga. Kurspahić predstavu vidi kao međimursku verziju holivudskih distopijskih serijala za mlade, nešto poput ovdašnjih Igara gladi. Ističe i kako problem ovaj problem nikako ne smijemo promatrati crno-bijelo. Tvrdi da problema u komunikaciji i nerazumijevanju ima na obje strane, no najviše je zakazao sustav.
“Siguran sam da Međimurci nisu rasisti niti imaju išta protiv Roma. Isto tako, većina građana koji su bili na prosvjedu, a po kojem predstava nosi ime, nisu nikakvi desničari. U Međimurju je došlo do sukoba između različitih načina života, a hrvatska izvršna vlast samo održava trenutni mir. Jedni o drugima nažalost imaju predrasude, što smo ovom predstavom i potvrdili. Samo je potreban jedan manji incident, pa da u Međimurju nastane pravi kaos”, elaborira Kurspahić te dodaje kako je predstavi prethodilo višetjedno istraživanje na terenu. Razgovarao je s načelnicima policije, Romima koji žive u međimurskim naseljima, organizatorima prosvjeda i drugim pojedincima.
“Ono što me brine jest da vlast probleme u Međimurju gura pod tepih, a mediji im prilaze jednostrano, previše simplificirano. COVID-19 je dugo vremena bio jedina tema o kojoj se pričalo, pa je i ova predstava prošla nedovoljno zapaženo. No siguran sam da će se to promijeniti uskoro te da će, jednom kada počne ponovo igrati i izvan Čakovca, otvoriti važne rasprave na razini kompletne države”, poručuje Kurspahić.
I dok Kurspahić tek čeka prave reakcije, Pogledajme igra već gotovo šest godina. Predstavu su vidjele stotine ljudi i vremena je bilo dovoljno da glumci i redatelj steknu dojam o načinima na koje ju različite grupe ljudi doživljavaju. Siniša Senad Musić odaje kako tijekom predstave uvijek odabere nekoliko gledateljica ili gledatelja i promatra im reakcije. Prisjeća se da je po izrazima lica srednjoškolaca koji ne pripadaju romskoj manjini shvatio kako dio njih ne odobrava dijelove predstave. “Kao da su sami sebi uvjeravali da to nije uistinu tako. Istovremeno, mladi Romi više su otvoreni kazalištu i novim idejama od starijih Roma. Dio starije generacije staje u obranu patrijarhata”, pojašnjava Musić.
Severina Lajtman ima mnogo manje iskustva s predstavom od Musića, no također je zapazila kako mladi pripadnici većinskog stanovništva teže prihvaćaju predstavu. Smatra da još nisu spremni na suočavanje s neugodnom istinom. “Oni ne pokazuju empatiju niti preveliki interes za predstavu. No oni nešto stariji su zaista oduševljeni. Znaju nam reći da imaju osjećaj krivnje, čime je, prema mome viđenju, ostvaren cilj projekta. Romi su uglavnom oduševljeni i suosjećaju s onim što vide u predstavi”, pojašnjava mlada glumica.
Redatelj Romano Nikolić najveći problem svoje predstave vidi u tome što ju uglavnom gledaju istomišljenici, čime, smatra, ne dolazi do promjene. “Pokušali smo da ni u jednom trenutku ne dociramo publici jer na to nemamo pravo. Također, to nije isključivo predstava o Romima. To je predstava o svakome kome je ograničena sloboda zbog zatvorenosti društva”, zaključuje Nikolić.
Možda se odgovor na pitanje s početka teksta o potencijalu kazališta koje govori o manjinama i njihovim problemima u društvu krije u još otvorenijoj formi kakvu smo nedavno mogli vidjeti na primjeru predstave nastale u produkciji Romske organizacije mladih Hrvatske i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. Imamo li izbora predstava je stvorena metodom forum teatra, a osmislili su ju i odglumili pripadnici romske nacionalnosti, sve redom glumci-amateri, među kojima su i Musić i Lajtman.
Predstava prikazuje položaj triju mladih Romkinja koje unutar romske zajednice prolaze različite vrste diskriminacije. Riječ je o beskompromisnom, nerijetko i brutalnom prikazu vlastitog društva. Bez ikakva moraliziranja ili jeftinih pokušaja poigravanja emocijama publike, mlade Romkinje i Romi gledatelju su u samo desetak minuta opisali svu bezizlaznost položaja žena u zajednici koju poznaju. Kako se radi o forum teatru, publika nakon predstave sudjeluje u raspravi s glumicama i glumcima, dijeleći svoja mišljenja o prikazanom ili uspoređujući ih s vlastitim iskustvima. Premda se, na prvi dojam, čini kako Imamo li izbora govori o specifičnoj problematici, iz autentičnost aktera na sceni izvire univerzalna žudnja za emancipacijom, preiskrena da bi bila shvaćena tek kao uski interes jedne grupe ljudi.
Ako je suditi prema ovim primjerima, upravo bi romska zajednica mogla kazalište izbaviti iz elitističkih kaveza, na koje Duca upozorava te time biti putokaz ostalima pri traženju odgovora na pitanje kako umjetnost može promijeniti okoštale odnose unutar društva.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
