Tema Tipično, skočio sam na upit urednice da pišem o novom Rosalíjinom albumu Lux. Već mi je prvi single albuma – Berghain – dao dovoljno različitih podražaja da se osjećam samouvjereno da ću moći napisati nešto koliko-toliko smisleno. Zatim: dogodio se život. Uz napomenu da ću tekst moći poslati tek za koji tjedan, rok je u trenutku pisanja teksta već debelo premašen.1 U međuvremenu, objavljeni su različiti osvrti koji iz različitih perspektiva seciraju i vrednuju ovaj album.
I oko jedne su stvari svi složni – Rosalía se na ovom albumu približava tradiciji tzv. zapadno-europske umjetničke ili klasične glazbe (u nastavku – umjetničke glazbe). Dijapazon tema koji su prethodni osvrti pokrili je širok. Dovoljno širok da je teško bilo naći svoju točku ulaska. Dok se Karlo Rafaneli bavio širim kulturološkim aspektom ovog albuma, Mislav Živković prošao je kroz svetački imaginarij koji album priziva, iako, ove osvrte ne bi bilo pošteno svesti samo na to.
Stoga bih, kao netko čija je struka prvenstveno umjetnička glazba, pokušao opisati upravo ta isticana ukrštavanja popularne i umjetničke glazbe u ovom albumu. Napominjem, ovim tekstom nipošto ne namjeravam dati konačan sud ili, nedajbože, kurirati pojedina iskustva slušanja i osobne stavove. Preskriptivnosti u umjetničkoj glazbi smo imali i previše. Neka se ovo shvati kao doprinos diskursu oko jednog od najzanimljivijih albuma 2025. godine.
Nesretne linije razgraničenja
Korištenje postupaka umjetničke glazbe u popularnoj glazbi nije ništa novo. Dapače, nerijetko je popularna glazba crpila iz bazena umjetničke glazbe (ali i obratno), kako na estetičkoj, tako i na izvedbenoj razini. Ako se odmaknemo i promotrimo pak čitavu opću povijest glazbe, vidjet ćemo da je ona isprepletena “višim” i “nižim” glazbenim vrstama, oblicima i načinima muziciranja. Isto tako, treba odmah reći da je taj transfer često išao odozdo prema gore, gdje su više klase često preuzimale iz glazbenih praksi nižih klasa te ju kodificirale po svojim mjerilima. Rosalía čini obratno. Ona uzima iz umjetničke “više” glazbe kako bi obogatila svoj “niži” popularno-glazbeni izraz. Prije svega, vjerujem da je zanimljivo pratiti različite trenutke ukrštavanja ove dvije glazbe, premda time, istovremeno, nepravedno podebljavam tu nesretnu crtu razgraničenja.
Vrednovanje popularne glazbe aršinima zapadnoeuropske umjetničke glazbe izaziva različite prijepore otkad popularna glazba2 postoji. Iz tih rasprava najčešće izvlačimo tek zaključak da je analitički aparat umjetničke glazbe tek uvjetno primjenjiv na popularnu glazbu. Njime se često iscrtava linija razgraničenja između glazbi, njihovih praksi, pa naposljetku i publike da bi se pokazala tobožnja superiornost umjetničke glazbe. No, i sam je analitički postupak drugačiji.
Dok se u muzikologiji u pravilu bavimo analizom notnog teksta (partiture), u popularnoj glazbi “osuđeni” smo na vlastiti sluh. Koliko bi bilo lakše da uz albume dobijemo i raspisane partiture pa da posvećeno brojimo taktove i note. No, to nije izgledno.3 Proizvodnja popularne glazbe događa se u drugačijim uvjetima i kroz različite procedure (nerijetko kolektivne). Predlažem da umjesto uobičajenog analitičkog postupka u kojem pratimo praćenje ili odstupanje od nekakve normativne procedure radije pratimo kako Rosalía koristi postupke iz umjetničke glazbe da bi obogatila svoj izraz, a na koncu i pozicionirala samu sebe kao ozbiljnu umjetnicu.
Forme i norme
Započnimo s formom i/ili oblikom. Kao cjelina, album je podijeljen u četiri cjeline nazvane stavcima. Jasno se referirajući na simfonijsku formu Rosalía implicira da, kao što je slučaj sa simfonijskim stavcima, te cjeline sadrže vlastitu koheziju unutar veće cjeline koja je također koherentna. Ni nakon više slušanja nije moguće točno utvrditi koja bi to vrsta cikličnosti mogla biti. Na razini samog glazbenog materijala pjesme unutar tih “stavaka” ne sadrže glazbene motive koji bi slušateljici dali privid cikličnosti, no to ionako u popularnoj glazbi u pravilu izostaje. Premda, ne radi se o albumu koji je žanrovski heterogen. Dapače, u prvih je nekoliko slušanja teško bilo razlučiti pjesme. Ta je poteškoća prije svega rezultat donekle koherentnog zvuka cijelog albuma temeljenog na akustičkim instrumentima standardnog orkestra, ali o tome kasnije.
Na razini makro forme može se argumentirati kako je narativ taj koji album povezuje u cjelinu, što je pak češće prisutno u popularnoj glazbi.4 To je još jasnije ako albumu koji govori o transformativnom potencijalu ljubavi ili Rosalíjinom približavanju (vlastitoj) ideji boga, pribrojimo i inspiraciju nizom svetica koje su različitim, prije svega pjesničkim i jezičkim, postupcima dočarane kroz pjesme, a koji dodatno učvršćuju koncept. Čini se da je podjela na “stavke”, za koju smo mi posebno optimistični vjerovali da će i na razini glazbenog materijala donijeti stanovitu cikličnost, prije svega poslužila kao aluzija na simfonijsku formu i kao zgodna dosjetka za vinyl izdanje koje zbog materijalnih ograničenja trajanja zahtjeva ovakvu podjelu.5
Na razini mikro forme, tj. oblika, većina pjesma prati poznatu strofnu proceduru s refrenom i mostom. Iznimku čine pjesme Sexo, Violentia y Llantas i Mundo Nuevo koji u svojoj prokomponiranosti i trajanju predstavljaju minijature. Ostatak pjesama, unatoč sitnim intervencijama u oblik, ne odudara od tipičnih popularnih pjesama. Zato se, za razliku od prethodnog albuma Motomami, čine promišljenijima i izvedenima do kraja.
Motomami je, osim snažnog oslanjanja na latino-američku glazbenu tradiciju, bio mnogo eksperimentalniji u zvuku i obliku pjesama, nerijetko kolažirajući kontrastne dijelove u cjelinu. Na ovom albumu (Lux) tek je nekolicina patchwork situacija koje su na prethodnom albumu bile gotovo norma. Te se situacije često događaju u mostovima koji su inače najslobodniji dijelovi pjesama pogodni za eksperimentiranje ili odmak od “tona” pjesme. Ovdje to Rosalía čini pjevanjem na različitim jezicima i uz često drastičnu promjenu u samom zvuku.
Orkestracije i žanrovske situacije
Sljedeća razina koja izdvaja ovaj album od prethodnih je snažna zvukovna prisutnost standardnih orkestralnih akustičnih instrumenata najčešće asociranih uz umjetničku glazbu. Oni su naravno prisutni u popularnoj glazbi od njenih početaka, ali se njihova primjena osjetno smanjila tehničkim mogućnostima elektroničke proizvodnje zvuka. Koliko su danas prisutni u popularnoj glazbi ovisi o širim trendovima, različitim žanrovima, ili u ovom slučaju, poetičkim odlukama autorice. No, za generalni zvuk ovog albuma nije toliko presudna upotreba akustičkih instrumenata, već način na koji se koriste. Čitav album počiva na raznolikim aranžmanima, ili bolje reći orkestracijama, koje pružaju najrazličitije zvukovne situacije dok istovremeno pletu spomenutu koherentnost albuma.
Najprominentnija skupina instrumenata su gudači. Već je Berghain, svojim virtuoznim baroknim figurama, najavio gudače kao zvukovnu os albuma. Gudači su korišteni u svom svojem dijapazonu, nekada vrlo diskretno, a ponekad iznimno izražajno i bogato, kao npr. u valceru La Perla.6 Osim intenziteta, za ovaj su album bitne i različite artikulacije kod gudača (legato, pizzicato, tremolo, marcato i dr.) čijim se korištenjem stvaraju različiti zvukovni efekti. Uz gudače, važnu, ali ne toliko izraženu ulogi imaju drveni i limeni puhači koji su prisutni tek na ponekim pjesmama. Limeni puhači sjaje na vrhuncu La Perle, dok klarinet predivno dijalogizira s Rosalíjom na početku Magnolias.
Na albumu su naravno prisutni klavir i gitara, potonja pogotovo u pjesmama koje se referiraju na tradiciju flamenca, koji je važan dio Rosalíjine poetike (pogotov prisutan na prva dva albuma Los Ángeles i El mal querer). Klavir je u pak u prvom planu u baladama kao što su Sauvignon Blanc ili Mio Cristo Piange Diamanti u kojoj je dodatno studijski obrađen da zvuči “raštimano” u odnosu s glasom, što je prava produkcijska poslastica!
U toj se pjesmi Rosalía nastavlja na talijansku belkantističku tradiciju u kojoj su ljepota i (primjerena) virtuoznost glasa u prvom planu. Vokalno, ostatak albuma opet snažno crpi iz tradicije flamenca, ali i fada. Flamenco je, osim vokalno, prisutan kroz dobar dio albuma (često jedna primjetno) svojim karakterističkim ritmovima. Najjasnije reference na umjetničku glazbu su već spomenuti Berghain, napisan u tradiciji talijanske barokne koncertantne glazbe, i Reliquia čiji početak stilski podsjeća na minimalnu glazbu druge polovice 20. stoljeća (no tu sličnost završava).
Legitimacija ikone
Glazbena se historiografija dobrim dijelom temelji na idejama napretka, pogotovo napretka kroz inovaciju ili otklon od norme. Danas je takva koncepcija teško obranjiva. Tim i takvim bi kriterijima i Rosalíjin Lux mogli otpisati kao eklektičan, ako ne i epigonski. Naravno, to bi bilo u potpunosti promašeno. Rosalía, premda pod očitim utjecajem eksperimentalno nastrojenim figurama kao što su Kate Bush ili Björk, gradi svoju viziju i iz različitih glazbenih idioma uzima što želi. U pitanju je svojevrsna postmoderna situacija, ali koja na koncu rezultira zaokruženom cjelinom. Unatoč cijelom PR paketu koji govori suprotno, rekao bih da je Lux manje eksperimentalan u zvuku, formi i obliku, ali je svakako u svojem manirizmu ekspresivniji. Također, pri slušanju bolje teče od prethodnog albuma koji je bio puno fragmentarniji, eksperimentalniji i zvukovno maksimalističkiji.
No, ono što također valja razmotriti je sama odluka da se stvori album pod tolikim utjecajem umjetničke glazbe, iako znamo da Rosalía etnomuzikologinja i za pretpostaviti je da dobro vlada kanonom umjetničke glazbe. U karijerama koje pretendiraju na dugotrajnost u okvirima popularno-glazbene industrije nerijetko dolazi do “iskliznuća” prema umjetničkoj glazbi.
Unatoč, pretpostavimo, najiskrenijim poetičkim nastojanjima, to približavanje umjetničkoj glazbi istovremeno služi kao legitimacija određene popularno-glazbene figure. Vjerojatno bi bilo teško nabrojati izvođačicu/pjevačicu/kantautoricu/umjetnicu dugog trajanja koja u svojoj karijeri nije imala barem nastup, ako ne i album, sa svojim najvećim hitovima orkestriranima za simfonijski orkestar. Sjetimo se samo Björk, Joni Mitchell ili Josipe Lisac. Stoga sam sklon ovaj album čitati i kao čin legitimacije Rosalíje kao umjetnice unutar popularno-glazbene industrije. Svejedno, njen je talent neosporan, a njena imaginacija nevjerojatno bogata.
- Kako bi rekla jedna drugarica: “Time is fake”! ↩︎
- Premda se radi o terminu koji je teško konačno definirati, ovdje pod “popularnom glazbom” smatram onu vrstu glazbe koja se historijski uspostavlja u prvoj polovici 20. stoljeća, koja je publici posredovana masovnim medijima i za koju je karakteristička robna proizvodnja unutar industrije popularne glazbe. ↩︎
- Doduše, u slučaju Luxa postoji partitura prema kojoj je snimao London Symphony Orchestra, a koju je načinio Kyle Gordon. ↩︎
- Sjetimo se samo žanrovski izrazito heterogenog albuma Lemonade. ↩︎
- Budući da vinyl izdanje albuma sadrži dodatne pjesme možemo ga smatrati autoritativnim. ↩︎
- Pišem valcer zbog specifičnog trodobnog metra, karakterističnog za historijske plesove, što je u pravilu iznimka u popularnoj glazbi. ↩︎
Objavljeno
