44. rujan

Una Bauer

Jedna od važnih karakteristika Trećeg svjetskog rata u nastajanju može se otčitati u nečemu što je karakteristično i za suvremeni teatar: kombinaciji izrazite kompleksnosti i prenaglašene banalnosti. S jedne je strane savršeno jasno tko je neprijatelj i o kakvom se sukobu ("civilizacija") uopće radi, politički parolaški diskurs je toliko čist i bi-polaran, jasniji i preciznije emotivno mobilizirajući nego u nemedijatiziranom vremenu prije (gušenje u informacijama, proizvodima, ponudama dovodi do nužnosti maksimalnog pojednostavljivanja kako bi se bilo što uopće probilo kroz zakrčene mreže komunikacijskih kanala koje nam se stežu oko vrata; pritom je uvijek najdjelotvornije pribjeći metodi "govorenja srcu"). S druge strane, osobito je zahtjevno uspjeti uopće locirati tog neprijatelja izvan napaljenih govora mržnje, izvan medijske proizvodnje njegove sveprisutnosti i globalne prijetnje koju on predstavlja, rasplesti mreže odnosa uzroka i posljedica, genealogije stalne proizvodnje gnoja, percipirati tko se kome smije i tko je ispao smiješan.
To obilježje suvremenosti, pa i taj dvostruko ironijski politički stav da je krv boje katodne cijevi a Isus će uskrsnuti i kao George W. Bush (na kraju predstave Babilon) i kao Kenny iz Southparka paralelno razvija tekst Elfriede Jelinek i režija Nicolasa Stemanna. Najizrazitija, dramaturška kao i svjetonazorska karakteristika i teksta i predstave je svojevrsna figa u džepu (prisutna i u devet godina starijem Stemannovom radu kojeg smo također vidjeli na Eurokazu, na vrlo sličan način samo bez političkog konteksta na posve drugačijem tekstu, Goetheovom Wertheru) – neprestano potkopavanje i tla na kojem predstava stoji, vlastitih političkih pretpostavki i stavova, i jezika, pa onda naravno i jezika tla, između ostalih i ksenofobno-provincijskog austrijskog mentaliteta sacher torte koje dolazi iz same srži zdrave austrijske kosti – bečkog Burgtheatera. Dvostruki je tematski grozd oko kojeg metastazira Babilon u režiji Nicolasa Stemanna po tekstu "omiljene" autorice Jörga Haidera, nobelovke Elfriede Jelinek. Prvi su kretenoidna zvjerstva u Abu Ghraibu, maloumna iživljavanja američkih vojnika nad iračkim zarobljenicima. Specifičnost tih praksi mučenja jest u tome da su se američki vojnici, u stilu alkoholiziranih maturalnih večeri, "zabavljali" izvodeći svoj mali teatar, fotografirajući iračke zarobljenike koje su prethodno aranžirali u različite, izrazito ponižavajuće poze – osobito u kontekstu arapske kulture i islama (kako goli leže jedni na drugima prisiljeni simulirati masturbaciju ili oralni seks, kako su zavezani psećim ogrlicama, s donjim rubljem na glavi, dok američki vojnici poziraju na slikama s palčevima gore, kao da se radi o fotografijama s ljetovanja.) Težak za slušnu percepciju i zbunjujuć tekst Elfriede Jelinek, kojim se otvara predstava, čak i prije nego li se digne zastor, pa potom u razgovorima žaba lutaka, postaje pitkiji kad se stavi u kontekst tog događaja, kad mu se odredi referencijsko polje. Drugo je tematsko mjesto razina "privatnog", dom iz kojeg se promatraju slike iz Iraka, isječak iz humoristične serije Jelinekovi – malo psihonalitičko obiteljsko grotlo. Oba ova tematska gnijezda isprepletena su brojnim, nekad teško prepoznatljivim referencama koje slijede asocijativne nizove Jelinekove i Stemanna (od Mulholland Drivea Davida Lyncha do muzičkog nadmetanja Apolona i Marsijasa). Izuzev monologa o ljubavnom kanibalizmu, koji je, s obzirom na svoj potencijal upravo u jeziku, i na mogućnost nebrojenih interpretacijskih kombinacija unutar seksualno-ratne problematike relativno malo eksploatiran u literaturi, ostatak predstave kreće se uglavnom unutar koordinata medijske degeneracije percepcije nasilja (vesela pop pjesma o Allahu, pucketanje prstima za promjenu zastora dok se okrvavljenja tjelesa namještaju u poze, stupovi od televizora i direktan prijenos). Jelinek/Stemannov kazališni konstrukt vrlo je vjerna i vrlo aktualna reprodukcija današnje manjinsko-većinske političke svijesti: sve uvijek izgleda kao jedna od onih hologramskih sličica koje se mijenjaju ovisno o kutu gledanja i sve je uvijek pod navodnicima. Ali, začudo, blještava svjetla ipak jako smetaju očima, a od njih se ni titl ne vidi: zjenici citatnost ne ublažava bol.