Kritika Često, pripremajući se za pisanje teksta, pomislim: Kada odlučim kako započeti, znat ću sve ostalo. Naravno, ne ide to uvijek tako, ali početak je zbilja nešto s čime se (najviše) borim jer vjerujem da uvelike određuje ton ostatka teksta. Jednom kad sam zadovoljna uvodom, kao da sve dalje lakše teče. Možda ipak za početak moram reći nešto o sebi: jako volim baviti se tekstom, ali to nije moja primarna profesija. Ljudi koji se profesionalno bave pisanjem često mi kažu da je najteže doći do polazišne ideje; jednom kad je ona tu, tekst dalje ide sam. Za ovaj tekst, poticaj je bio jedan od meni najdražih kratkometražnih filmova Kada odlučim kako započeti, znat ću sve ostalo (2021) Tomislava Šobana, o čijoj ću izložbi pisati.
Odmicanje vremena
To je film sastavljen od uvodnih scena u kojem autor kao da diskutira s gledateljem kakav bi početak najbolje odgovarao filmu u kojem želi prikazati stan u kojem živi. Film nizanjem početaka i komentiranjem mogućih scena za uvod demistificira filmske postupke i stvara prisnost s gledateljem koji dobiva dojam kao da zbilja ima utjecaja na autorov finalni odabir. Mislim da je upravo toplina i bliskost autora s gledateljem ono što me privuklo tom filmu kad sam gledala prije pet godina, a jednako je na mene djelovao i sad, nakon uzastopnih gledanja za potrebe ovog teksta.
Kada odlučim kako započeti, znat ću sve ostalo autobiografski je film koji nema direktnih poveznica s novim kratkometražnim filmom Napušteni vrtovi (2026) koji je dio nove Šobanove izložbe Zgrade u vrtu smještene u Paviljon Botaničkog vrta, koju kustoski potpisuju kolektiv WHW i Ana Kovačić. Ipak, u filmu iz 2021. pojavljuje se kadar u kojem autor kaže: Ovo su makete za jedan drugi film. Vjerujem da se referira na film Napušteni vrtovi u kojem autor time-lapse postupkom snima makete kuća i zgrada ostavljene u prirodi i bilježi ih u različitim vremenskim uvjetima i dobima dana.1
S obzirom na dinamiku mijena koje film bilježi i dojam protoka vremena koji uspostavlja, doista se čini mogućim da su pripreme za njega započele još prije pet godina. Igra s perspektivom u filmu stvara dojam dimenzija koje odgovaraju stvarnim zgradama a ne maketama, ali kad ih kamera obuhvati u totalu jasno je koliko su zapravo malene u odnosu na krajolik koji ih okružuje.
Uslojavanje vremena
U najavi izložbe stoji kako nas Tomislav Šoban poziva na usporavanje i promatranje procesa koji se odvijaju izvan ritma svakodnevice, a Napušteni vrtovi to uspijevaju bojama, promišljenim kadrovima i sjajno zabilježenim zvukovima prirode – kiše, ptice i vjetra. Film stvara svijet u kojem vrijeme sporije prolazi, što je zapravo paradoksalno, s obzirom da se radi o time-lapse snimkama koje vrijeme kondenziraju i ubrzavaju. U tom protoku vremena dolazi do izražaja krhkost ljudskih intervencija – makete, izložene djelovanju vremenskih prilika polako se mijenjaju, i priroda kao da postupno briše tragove njihovog postojanja.
Kao dio izložbe izgrađena je prostorna instalacija paviljona unutar Botaničkog paviljona gdje se Tomislav Šoban predstavio kao likovni umjetnik serijom crteža nastalih tijekom boravka u prirodi. Višestruke dimenzije izložbe otkrivaju Šobana kao interdisciplinarnog umjetnika. Crteže je posebno zanimljivo promatrati kroz prizmu najave izložbe, koja ističe da su nastali nedominantnom rukom te da proizlaze iz autorova propitivanja vlastitog statusa likovnog umjetnika. Upravo taj kontekst radovima daje dodatnu interpretativnu dimenziju pa je šteta da ostaje dostupan samo posjetiteljima koji posegnu za katalogom, jer nažalost nije naznačen u samom izložbenom postavu.
Osim filma i crteža, na izložbi su prikazane i makete iz filma, ali i nova maketa koja objedinjuje prostore škole i galerije. Sasvim je sigurno da ti prostori nisu odabrani slučajno već da autor njihovim združivanjem upućuje na važnost umjetnosti u aktivnom oblikovanju društvenog krajolika.
Još jedan dio izložbe, koji je smješten odmah na ulasku u paviljon čine keramičke kućice postavljene po podu među teglama biljke ukrasnog kukuruza (Aspidistra elatior). Kućice na prvi pogled djeluju razbacano, ali zaustavljanjem i pažljivim promatranjem, na koje nas autor cijelom izložbom motivira, dobiva se dojam da formiraju promišljene zajednice – naselja koja tek nastaju. Zanimljivo je da ih je smjestio među tegle baš ove biljke, koja je kako sam kasnije istražila, poznata po svojoj otpornosti (tražite li biljku koja može preživjeti sve?).
Ipak, crteži su mi od svih dijelova izložbe ostavili posebno snažan dojam jer, osim što elementarnim potezima olovke na papiru uspijevaju dočarati neukrotivost prirode i njezinu neprestanu transformaciju, otvaraju i pitanje autorova vlastitog umjetničkog identiteta. Upravo ta spremnost za prihvaćanje početničke geste unatoč iskustvu i priznanjima ostavlja prostor za daljnji rast, a u Šobanovu slučaju rezultira radovima koji možda najizravnije otkrivaju autorski senzibilitet iza svih medija kojima se služi.
Posjet ovoj izložbi ujedno sam iskoristila i za povratak Botaničkom vrtu u kojem nisam bila od vremena studiranja na PMF-u. Nakon što su Šobanove Zgrade u vrtu usporile misli, šetnja vrtom djelovala je kao prirodni nastavak izložbe. Iskustvo izložbe u Paviljonu preobrazilo je i tu kasniju šetnju, iz nečeg svakodnevnog u iznimno.
Premotavanje vremena
Htjela sam napisati tekst o izložbi sazdan isključivo od početaka – od niza prvih rečenica – analogno kadrovima u filmu, no od te sam ideje ipak odustala jer mi se učinila previše eksperimentalnom. Umjesto toga, tekst sam oblikovala u fragmente, inspirirana Barthesovom mišlju kako piše u fragmentima jer voli pisati početke, tako da sam iskoristila fragment kao svojevrsni kompromis između želje za eksperimentom i potrebe da tekst ipak zadrži donekle klasičnu strukturu.
Stoga ću ga, kao hommage Šobanovu filmu, završiti uokvirenom kompozicijom koju inače jako volim, isto kao i autor koji na kraju filma kaže: U svakom slučaju, kada odlučim kako bih počeo film, znat ću i kako ga da ga završim, zapravo istim fotografijama koje bi tada na kraju imale drugačije značenje.
Voljela bih da se tako i ovaj tekst, pogotovo njegova prva rečenica, nakon svega pročitanog, na kraju čita drugačije.
- Šoban se maketama bavi još od 2010., a prvi put se pojavljuju u filmu Najmanji (2013). Njihovom izradom se intenzivnije nastavlja baviti od 2015., kada započinje projekt Vrtovi. Kako objašnjava najavni tekst izložbe, taj projekt se temelji na fenomenu devastiranih i napuštenih kuća, kojih u Hrvatskoj ima više od 70 tisuća, a čije je propadanje povezano s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, posljedicama rata, osiromašenjem i depopulacijom.
U njegovim filmovima nastalim nakon 2021., koje sam imala priliku pogledati na platformi croatianfilm, makete se ne pojavljuju, tako da pretpostavljam da u filmu Kad odlučim kako započeti, znat ću sve ostalo priprema makete za Napuštene vrtove iz 2026. ↩︎
Objavljeno
