Tema Razgovarao: Srđan Sandić
Tanja Perišić rođena je 1982. u Splitu. Od 2008. članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Diplomirala je kiparstvo na ALU, a trenutno je na svom drugom MA-u iz Based Digital Media u Rotterdamu pri Piet Zwart Institutu. Do sada je imala desetak kako samostalnih tako i grupnih izložbi diljem Hrvatske i svijeta. Dobitnica je Rektorove nagrade, nagrade Akademije likovnih umjetnosti i T-HT-ove nagrade publike. Povod ovom razgovoru je nedavno otvorena samostalna izložba u Galeriji Kranjčar na zagrebačkom Kaptolu.
KP: Ime tvoje zadnje izložbe koja je do 16. listopada postavljena u Galeriji Kranjčar u Zagrebu je Fernweh. Kustos Vanja Babić je rekao da je izložba Fernweh “primjer u kojemu možemo govoriti o svojevrsnom postindustrijskom neoromantizmu (…) granice utopije i distopije su relativizirane, u tom slučaju”. Koja je bila tvoja misao, tvoj motiv dok si ju stvarala i zašto upravo taj naslov?
T. P.: Fernweh je njemačka riječ koja znači: težnja ili žudnja za daljinom, tj. udaljenim krajevima. Dosta sam dugo razmišljala o naslovu, već su svi radovi bili gotovi i izložba je samo čekala naslov. I u jednom trenutku sam slučajno, ako naravno postoje slučajnosti, naišla u jednom članku na tu riječ i to je bilo to, ljubav na prvi pogled. Tako jednostavna riječ, a znači toliko puno. U hrvatskom jeziku ne postoji direktan prijevod, no ta veza s njemačkim mi se upravo svidjela, jer dok sam radila na ovim radovima uz par suvremenih fotografa i filmova iz ’60-ih i ’70-ih stalno mi je na pameti bila atmosfera slike The Sea of Ice (Das Eismeer) ili kako je još nazivaju The Wreck of Hope (Die gescheiterte Hoffnung) Caspara Davida Friedricha, tj. slika o čovjekovoj potrazi i težnji za dalekim krajevima. Ali ovaj romantizam je samo početak, svojevrsni okvir, atmosfera, san. On nosi tu finu magličavu granicu između prošlosti koja podsjeća na ono što bi mislili da će biti budućnost i budućnosti koja izgleda kao neka minula prošlost, nemogućnost opredjeljenja da li je riječ o utopiji ili distopiji jer su osjećaji vrlo pomješani, istovremeno privlačni i odbojni, ugodni i mučni. Sve ovo dosta dobro opisuje moja razmišljanja i osjećaje prema prostornim promjenama u urbanom pejsažu direktno povezanim sa čovjekovim zaposjedanjem prirode.
KP: Izložba prikazuje grad i urbano ozračje. Odsustvom kolorita u foto-kolažima oslikavaju se čovjekova agresivna stremljenja te se istovremeno kritizira društvo koje postaje sve dehumaniziranije, čovjeka koji je sve odsutniji. Prikazani su ogoljeni prostori, industrije, brodogradilišta bez ljudi. Koja je putanja tvog kreativnog procesa?
T. P.: Kroz ovu seriju za vrijeme rada na foto-kolažima razvile su se neplanirano 3 podserije. Prvi dio tog putovanja je bilo propitivanje zgušnjavanja urbanog prostora i infrastruktura megalopolisa, zatim iz tog kaosa betona se kakofonija utišala, a objekti su prešli skoro bih mogla reći u područje arheologije budućnosti, osamljeni, te do potpunog stišavanja drame prizora/slike i nekog nejasnog nostalgičnog odmicanja u maglu, pomirivanja.
Dotičem se kroz Fernweh raznih područja, kolažiram ih, pretapam ih jedan u drugi, dekonstruiram, reinterpretiram. Od odnosa prirode i izgrađenog svijeta, pitanja reda i kaosa, kontroliranog, tj. nekontroliranog rasta grada; reinterpretacija i portretiranje postojećih stanja urbanih predjela, konstruiranih mogućih slika budućnosti; zatim pitanja bijega iz te stvarnosti, pitanja prolaznosti onoga što sada smatramo napretkom, i to sve kroz prizmu ideja modernizma.
KP: Koliko traje priprema jedne izložbe kao što je Fernweh? Postoji li recept?
T. P.: Ovu izložbu sam pripremala točno godinu dana. Iz veće serije foto-kolaža koje sam napravila tijekom zadnje godine i koja se zapravo tematski sastojala od svojih podserija izabrala sam radove: Branu, Pješčanu oluju, Pejzaž, Bazen, Krovnu terasu i Plažu za finalno izlaganje u Galeriji Kranjčar. Mislim da recept ne postoji, osim rada i oplemenjivanja tog rada dobrom zabavom tj. zadovoljstvom.
Fernweh (foto: Vedran Metelko)
KP: Koji su sljedeći pothvati na listi?
T. P.: Sljedeće na listi je završiti izložbu Deserted Utopia koja se otvara 9. studenog u Galeriji Vladimir Nazor. Riječ je o umjetničkom projektu koji nastaje u koautorstvu s arhitekticom Vesnom Jovanović s Berlage Instituta u Rotterdamu. Kroz više medija, kao šta je knjiga umjetnika, printovi, instalacija i okrugli stol projekt propituje utopijske eksperimente u arhitekturi i urbanom planiranju i njihov fizički trag na teritoriju Istočne Evrope, i to u period od 1950. do 1990. Bavimo se arhitektonskim primjerima koji su nastali iz vizije modernog socijalističkog društva, a koji danas predstavljaju prošlost s kojom se post-socijaističko društvo još uvijek pokušava pomiriti. To su većinom, ali ne isključivo objekti javne namjene, fizički artikulirane strukture, često brutalne prema kontekstu, koji imaju jednu specifičnu introvertiranu monumentalnost, imaju jak psihološki utjecaj na okruženje u kojem se nalaze i svi predstavljaju autentične eksperimente koji oslikavaju ideje o novom, tek nadolazećem društvenom standardu. Jako se veselim ovoj izložbi, kao i njenom budućem izlaganju u Rotterdamu sljedeće godine, jer sam ovakvu vrstu suradnje priželjkivala zaista dugo i evo sada se napokon ostvarila.
KP: Hoće li biti povratka kiparstvu ili je kipartsvo bila samo platfroma od koje si krenula?
T. P.: Imam osjećaj, u svjetlosnim instalacijama ali i seriji radova Fernweh, da je moj pristup u građenju radova vrlo kiparski, čak više nego fotografski kao npr. u radovima Fernweh, iako je u spomenutoj seriji riječ o foto-kolažima. Jer kad pričam s fotografima, vidim da moj mozak funkcionira ne na temelju slike već na temelju prostora, koji je moja stalna preokupacija i strast.
Općenito o medijima razamišljam na vrlo fluidan način, uživam u cross-overu, a finalno volim koristiti onaj medij koji najbolje komunicira sadržaj i atmosferu rada.
KP: Ravnopravno se koristiš svjetlosnim instalacijama i digitalnim medijima? Koja je razlika u izražavanju kroz određeni medij? Što izražavaš kroz koji? Kako se odlučuješ za jedan odnosno za drugi?
T. P.: U prvim sight-specific svjetlosnim instalacijama kao što je npr. Pink Room i grupni rad Dislocirana iz 2006. zanimao me odnos tijela i prostora, na vrlo elemantaran način, i to kako kombinacija svjetla, forme, proporcija i konteksta utječe na naše fizičko i mentalno doživljavanje i čitanje prostora. U to doba digitalna fotografija se počela ispreplitati sa svjetlosnim instalacijama, kao na primjer u radovima koji nastaju pod istom serijom:
Arhivski Materijal–Razdjevičenje i Sling Shots, koji se bave tijelom tinejdžera i njihovim javnim prostorima. Tokom 2007/08. kroz interaktivni audio laserski ambijent Mjesto Boravka sam počela koristiti svjetlo kao medij za propitivanje urbanog prostora i mehanizama kontrole društevnog sistema. Od 2008. radim na foto-kolažima za light boxove. Tu je riječ o seriji radova Sjećanja sa ruba polisa i Fernweh, koji se bave psihološkim portretiranjem urbanih prostora od doba modernizma do danas i njihovim reinterpertacijama.
Brana
KP: S obzirom da studiraš u Rotterdamu, a završila si ALU u Zagrebu, možeš li reći nešto o razlici između tih dvaju modela studiranja?
T. P.: U Zagrebu sam studirala dodiplomski studij, dok sam u Rotterdamu na postdiplomskom, tako da je već u samom startu sadržaj i struktura jako različita. Iako ALU ima tradicionalniji pristup i manje je fleksibilan za cross-over medije od akademije u Nizozemskoj te strukturiran pristup tržistu ne postoji, barem je tako bilo kada sam ja studirala, jako mi je drago da sam dodiplomski završila upravo u Zagrebu. Studenti izađu s ALU s jednim velikim poljem znanja o tradicionalnim tehničkim izvedbama i poznavanju povijesti umjetnosti koje im može služiti direktno ili indirektno cijeli život, u koji god poslije medij otišli. Dok su studenti na nizozemskim akademijama već od prve godine studija slobodni raditi što ih je volja, i skoro ih se tretira kao da bi već trebali biti gotovi umjetnici, što je pomalo smiješno, te im ta tradicionalna znanja fale, što oni sami nerijetko spominju.
No, između Piet Zwart Instituta u Rotterdamu na kojem trenutno studiram i nizozemskih dodiplomskih akademija, opet postoji neusporediva razlika. Piet Zwart Institut je međunarodna akademija, gdje su glavni profesori Britanci, Nijemci i Amerikanci, a gostuju profesori iz cijeloga svijeta. Tu je riječ o istovremeno uskoj specijalizaciji kako konceptualnoj tako i tehničkoj, ali opet interdisciplinarnoj razmjeni i kolaboraciji sa stručnjacima iz različitih područja, mogućnost pristupa usko specijaliziranim i odlično opremljenim produkcijskim studijima unutar akademije, orijentaciji prema ciljanom umjetničkom kontekstu, te mogućnost dobivanja feedbacka od strane gostujućih profesora iz cijeloga svijeta. Ono što mislim da je od neprocjenjive vrijednosti jest da se kroz diskusije daje prostor studentima, i to pogotovo na mom odsjeku Lens-based Digital Media, da svojim sugestijama i afinitetima direkno utječu na sam sadržaj edukacijskog program tokom cijelog studija.
KP: Kakvo je tvoje iskustvo sa sustavom stipendiranja Ministarstva znanosti i možeš li se osvrnuti na brojne afere vezane uz njegovu netransparentnost?
T. P.: Mislim da je ovdje bolje govoriti o stanju u kojem se trenutno nalazi hrvatsko gospodarstvo, jer to je direktna veza sa postojanjem tj. nepostojanjem stipendija i njihovim dodjeljivanjem od strane ministarstva. Do 2008. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa još uvijek je dodjeljivalo dosta konkretne stipendije za školovanja u inozemstvu. S udarom recesije, tj. od 2009. natječaj za te stipendije je ukinut. Ja sam imala sreću što sam dobila jednokratnu novčanu pomoć od Grada Zagreba i Grada Splita u trenutku kad mi je bila zaista od neopisive važnosti za početak studija u Nizozemskoj.
Što se tiče krivo usmjerenog novca, mislim da je tu urgentnije pitanje opstanak hrvatskog malog privrednika i seljaka od opstanka hrvatskog umjetnika, jer sa zdravim i plodnim gospodarstvom i privredom postoji i zdravo i bogato tržište umjetnina, te profilirane umjetničke fondacije i organizacije koje onda inteligentno i mudro usmjeravaju novac, kao i potpomažu mlade talente. Mislim da mi imamo sreće što je dosta produkcije suvremene umjetnosti još uvijek financirano ili od Ministarstva Kulture ili Grada Zagreba. To je čini mi se stara tradicija još od doba nastanka Jugoslavije, kada se suvremena umjetnost i to nerijetko ona kritička financirala od strane države. No, za hrvatskog umjetnika/cu je veći problem nepostojanje strukturiranog tržišta umjetnina i nedovoljna artikulacija izvoza umjetnina u inozemstvo. Mislim da mi imamo jako zanimljivu scenu s odličnim umjetnicima starije i mlađe generacije i mislim da je jako važno stvoriti jedan jasan identitet prema inozemstvu. U protivnom inozemstvo stvara naš identitet, a to mi se ne čini najsretnije rješenje. S druge strane nepostojanje tržišta umjetnina stvara jednu atmosferu neopterećenosti i nerijetko veće iskrenosti, od koje Zapad, čini mi se, na određen način pati u umjetničkoj produkciji. Tako da je to dvosjekli mač.
Fotografija: Jasenko Rasol
Objavljeno Objavljeno
