Kritika Alen i Nenad Sinkauz na domaćoj alternativnoj glazbenoj sceni posljednjih nekoliko godina predstavljaju gotovo pa incidentan slučaj koji ovu ne uvijek jednostavnu glazbu izvlači i pomiče iz njezine relativno zatvorene niše impro- i eksperimentalnog te uvlači u svijet nekih drugih i raznovrsnijih receptivnih očišta i komunikacijskih pozicija. Njihove su zvukovne kreacije postale jedne od nagrađivanijih i traženijih partitura i u hrvatskoj kinematografiji, a njihov je kreativni impuls u stalnoj potrazi za umjetničkom kolaboracijom, za prepoznavanjem i dijeljenjem ideja i partnerskim radom. Jedan od njihovih prepoznatijih projekata je suradnja sa slikarom, ilustratorom i crtačem stripa Danijelom Žeželjem. Riječ je o seriji live performansa u kojima, pojednostavljeno rečeno, dok slikar slika, muzičari muziciraju. Recentno objavljeni album 4 DAYS, koji su izdali pod vlastitim labelom KOPATON Records u limitiranom vinilnom izdanju, zapis je svirki u svibnju 2021. godine u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar prije, tijekom i nakon četiri dana izvedbi, u kojima se spomenutim akterima pridružio i glazbenik Alfonso Santimone (u nekim drugim izvedbama ovoga projekta Sinkauzima se pridružuje i bubnjar Marco Quarantotto).
Već na površno slušanje jasno je da 4 DAYS nije samo zvučni otisak spomenute multimedijalne suradnje, niti svojevrsna kompilacija i kulminacija dugogodišnjeg rada i odnosa sa Žeželjem – premda i da je, već bi i to bilo sasvim dovoljno. Od spomenute Žeželjeve slikarske akcije odmetnuti zvuk albuma 4 DAYS, za one koji nisu upoznati s kontekstom njegovoga nastanka, teško da može predstavljati ikakvu referentnu točku koja će glazbu asocijativno vezati barem za neku opću ideju (s)likovnog. Prije će asocirati upravo na onu kvalitetu kakve filmske partiture, što u kratkom popratnom tekstu na koricama albuma ističe, ali tek rubno, i muzikologinja Davorka Begović. Slušajući album, ali i istom se prisjećajući vlastitog doživljaja glazbeno-slikarskog performansa, ne mogu se prestati pitati koliko je zaista ova glazba nastala kao reakcija na slikarsku akciju i gestu, kako to sami umjetnici prezentiraju, ili su pak ta dva izraza – onaj glazbeni i onaj likovni – tek raznovrsna kućišta ideja koje su se srele u isto vrijeme i na istom mjestu te predstavljaju srodne umjetničke izraze, strukture i čvorišta, dok zajednički grade tek doživljajne paradigme kod publike. Ili pak jedno ne isključuje drugo – što je najvjerojatnije najbliže istini.
Slikarska akcija, najčešće privatna i intimna, razotkrivena u live painting performansu, očarava ekspanzijom slikarske vještine na bijelome platnu. Dočim se sviračko, dapače glazbeno-improvizatorsko umijeće iskazuje bez zadrške, kao bitak i paradigma muziciranja, ali i njegovog odzvuka – glazbe same, čija se kvaliteta izvedbe može (i treba) vrednovati, ali se sama izvedbenost, naravno, podrazumijeva. Stoga funkcionalnost live muziciranja i live slikanja u relaciji prema publici, njezinim očekivanjima i iščekivanjima nikako ni ne može biti ista. Upravo je ova teza odličan razlog zašto je ova glazba zaslužila biti objavljena na albumu. Jer tek zadržavanjem improvizacijom nastale glazbe na, metaforički rečeno, platnu vinila (ili kojeg god drugog medija) napokon je možemo poslušati bez “smetnji”. Nemojte me krivo shvatiti, ona odlično funkcionira i kao dio performansa, ali tek fiksirana i oslobođena početno zadane primijenjenosti se i formalno legitimira kao samodostatna.
Album 4 DAYS donosi osam glazbenih brojeva koji svojim naslovima prate vremenski tijek i format spomenutog performansa, a prvi, uvodni Day before odmah daje do znanja kako se radi o odličnoj produkciji i izvrsno pročišćenom miksu na kojem se detaljno radilo kako bi se postigli jasno nivelirani koloriti i detaljni zvučni elementi. Također, u startu se već rastvara zvukovni landscape koji će se kao stilska cjelina zadržati tijekom cijelog albuma. Ozbiljna atmosfera mračne poetike i suptilnih promjena, potraga i iščekivanje jesu prepoznatljivi stilski potpis braće Sinkauz, a na albumu 4 DAYS upravo te geste u nekim glazbenim brojevima zaista izrazito uvlače u imaginarij nokturalnih prizora kakve izgubljene ceste.
Možda su tom dramatskom, ali istovremeno donekle i statičnom svijetu najbliži u drugom i trećem danu (Day 2 i Day 3), u kojima se kompleksna, ali i jasno strukturirana forma gradi vrlo ograničenim zvučnim i tonskim sredstvima, s jednako minimalnim pomacima u metru i ritmu. Ostvarene su blage, gotovo nježne, ali i dalje britke kreacije. Jedan sasvim drugačiji, gotovo razigraniji svijet poput kakvog glazbenog psihograma otjelovljuje se pak u prvome danu (Day 1). Sofisticirano korišteni sampleovi i raznovrsni efekti odlično su izbalansirani; nisu se zapostavili ni njihovi dramaturški, ali ni njihovi akustički suodnosi, te je izvrsno iskorištena njihova zvonkost, pogotovo s obzirom na pozadinu dubokih, ali i toplih vibrirajućih droneova kojima se suprotstavljaju.
Igranje braće Sinkauz i kolege-glazbenika Santimonea sa sintetizatorima kroz koje propuštaju i modificiraju gitarske zvukove čini se lako izvedivim prvenstveno zbog njihove izrazite muzikalnosti, a u prvi plan se i dalje stavlja živost svirke i komunikacijski odnosi, kojima pripadaju i odnosi međusobnog slušanja te odzvuka. Izvrsno se to čuje u razigranom i jasnim beatom određenim brojem Day after, dok broj Later – koji je, kao intermezzo, formalno, ali i sadržajno najslobodnije mjesto cijeloga albuma – donosi i najprovidniju gestu improvizacije sa grooveom koji ritamski ne prati nikakvu jednostavnu metriku. Najslabije pak mjesto albuma je glazba nastala četvrtoga dana i zabilježena u broju Day 4. Možda su se izvođači, eto, taj četvrti dan stvaranja već umorili pa su popustiti i zapeli u repetitivnost, ali i monotonost. Nasreću, to je ujedno i najkraći broj cijeloga albuma, iza kojeg slijede izvrsni, već spomenuti Day after i najslojevitiji, najraskuštraniji i najekstravagantniji Day Tripper, koji će slušatelja po odslušanom albumu ostaviti veselim, razdraganim i nadasve zadovoljnim.
4 DAYS je album koji, odmetnut od svojeg inicijalnog konteksta nastanka, i sam producira jednu novu kontekstualizaciju, onu koja neminovno nastaje u slušatelju. Glazbeni brojevi ovog albuma u svojem slijedu – poput kakvih poglavlja – ne nude samo ono deskriptivno niti ono čisto glazbeno. Oni zaista pričaju neku priču, provode slušatelja kroz zvukolike, ali i ozračja koja u njima nastaju, da bi ga u konačnici transformirali od napetog slušatelja punog iščekivanja do ispunjenog pojedinca s još jednom proživljenom glazbenom avanturom.
ObjavljenoObjavljeno
