Tema I want to live in Črnomerec City prva je rečenica koju uočavam u prostoru Galerije VN još dok otresam požutjelo lišće slijepljeno jesenskom kišom s mojih vrlo vodopropusnih oksfordica. Te su evokativne riječi projicirane na stijenku šatora veličine za dvoje, rastvorenom između dva nosiva stupa u središnjem dijelu galerije. Osim šatora, u prostoriji je izloženo još šest drugih radova mladih autorica i autora, koji su izvedeni u različitim medijima, od fotografije i videografije do skulpture i ready-made instalacije. O njima mi je zasad poznato samo to da se bave istim područjem – zagrebačkom četvrti Črnomerec – te da su dio zajedničke izložbe pod imenom Fragmentiranje kvarta (26.–30. 11.), čiji koncept potpisuje Marko Tadić i koja je nastala u okviru programa Kvartovski objektiv Ureda za fotografiju.
Iako na otvorenje izložbe stižem pristojnih petnaestak minuta ranije od najavljenog početka, na moje iznenađenje, predstavljanje umjetničkih radova već je počelo i, čini se, bliži se kraju. Kako je moj plan da proučim katalog izložbe prije upoznavanja s radovima pao u kišnu lokvu, nije mi preostalo ništa drugo osim pričekati završni pljesak koji signalizira kraj govornog i početak razgovornog dijela otvorenja te se baciti u potragu za autorima i autoricama.
Prvu pronalazim Leu Ješovik, autoricu rada Od Zapa do okretišta, koja mi otkriva nešto više o samoj izložbi. Autori_ce su, naime, studenti_ce 4. i 5. godine nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti, a izloženi radovi nastali su kao odgovor na široko postavljen zadatak dokumentiranja i osobne interpretacije sadašnjeg stanja kvarta Črnomerec. Unutar toga prostornog okvira, autori_ce su interesna područja i način ekspresije birali_e prema vlastitim afinitetima. Kako se i inače u umjetničkoj praksi bavi različitim metodama otiskivanja, moja sugovornica odlučila je svoj subjektivni doživljaj prostora prezentirati tehnikom frotaža. Hodajući od Zapadnog kolodvora do ZET-ovog okretišta Črnomerec, pojašnjava, tražila je zanimljive oblike i detalje črnomerečkih ulica koje je potom otiskivala akrilnom bojom na unaprijed izrezane komade platna.
Dok je Ješovik bila nadahnuta različitim teksturama Črnomerca, iduće tri sugovornice, Helena Birin, Mihaela Spiegl i Nika Zdunić, odlučile su se baviti istim prostorom – Zaprešićkom ulicom. Naime, u toj je ulici, koja se proteže u smjeru sjever-jug između Ilice i Prilaza baruna Filipovića, smješten otvoreni dio koridora potoka Črnomerec te uz njega komad neizgrađene površine koja se neformalno naziva Parkom Zaprešićka. Na istom je potezu u prostornim planovima grada, još od 80-ih godina sve donedavno, predviđena izgradnja višetračne kolne prometnice koja podrazumijeva zatvaranje koridora potoka. Iako se taj plan, nasreću, nije ostvario, Zaprešićka je dugo vremena bila zapuštena i korištena ponajviše kao prolaz za pješake i bicikliste, ali ne i kao mjesto zaustavljanja. Točnije, ondje su uglavnom boravile samo ulične mačke o kojima i dalje brine grupa mještana. Ipak, dio lokalne zajednice prepoznalo je važnost očuvanja otvorenog koridora potoka kao vrijednoga prirodnog resursa grada te se aktiviralo kroz različite građanske akcije, poput inicijative Spasimo potok Črnomerec u 2019., a u protekloj godini i osobno sam se bavila tom temom u okviru programa TOK.
Krajem 2023. godine u okviru Plana komunalnih aktivnosti Vijeća Gradske četvrti Črnomerec neizgrađena površina uz potok djelomično je uređena osnovnom urbanom opremom: nekoliko klupa i stolova, pitarima s biljkama i stolom za stolni tenis. To je uređenje Zaprešićke po mnogo čemu oskudno no u tom trenutku, zbog različitih administrativnih i financijskih ograničenja, nije moglo biti potpuno niti obuhvatiti čitav potez koridora potoka Črnomerec. Nije se interveniralo u dotrajalo popločenje šetnice i oronulu asfaltiranu površinu niti je uvedena prikladna rasvjeta koja bi prostor učinila sigurnijim i privlačnijim za boravak. Postavljena je generička urbana oprema iz asortimana Zrinjevca, međutim na čitavom potezu nije predviđen niti jedan koš za otpad.
O svemu tome razgovaram s Helenom Birin po čijem je mišljenju djelomično uređena površina u Zaprešićkoj sve, samo ne park. U svom radu Očekivanja osvrće se na takav nedorečeni status parka i nefunkcionalnu urbanu opremu te izrađuje svoju verziju kvartovske klupice od netretirane ovčje vune. Na klupicu, kaže, nije probala sjesti niti bi u tome uspjela, pod ljudskom težinom ona bi sasvim sigurno popustila. Iako je tehniku filcanja koristila prvi put, odabrala ju je i zbog toga što je filcanje relativno spor medij koji traži poveći ulog vremena, jednako kao što to zahtijevaju i pozitivne promjene u društvu.
Nika Zdunić je, pak, odlučila intervenirati na licu mjesta popunjavanjem otkrhnutih dijelova popločenja šetnice uz potok. Rupe u šetnici prekrila je jarko obojanim pločama koje je skrojila po mjeri, po uzoru na drvodjelsku tehniku umetanja novoga kontrastnog materijala u postojeću strukturu. U trenutku našeg razgovora, otkriva, ploče su i dalje tamo, a posebno je oduševljena tragovima gazišta cipela i biciklističkih guma na njima, koji znače da njena intervencija ima i pravu funkcionalnu svrhu.
Još bliže potoku prišla je Spiegl, koja je izradila skulpturu od otpada pronađenog u njegovom vodotoku. Izlaganjem smeća na mjestu gdje ga ne očekujemo, odnosno u galerijskom prostoru, autorica u vidokrug vraća odbačene predmete, koje kao društvo kolektivno nastojimo zaboraviti, i time potiče svijest o “nevidljivom nasljeđu” naše nebrige za okoliš.
Nedavno predstavljenim Prijedlogom izmjena i dopuna GUP-a Zagreba promijenjena je odredba koja je planirala zatvaranje potoka Črnomerec. I dalje je predviđena izgradnja prometnice, no bitno manjeg intenziteta i uz zadržavanje otvorenog toka potoka – čime je napokon otvoren put ka dugoročnijem promišljanju vodenih tokova kao društveno vrijedne zelene i plave infrastrukture.
Autorice Tonka Sušec i Paula Kepe inspiraciju za svoje radove pronašle su u industrijskom nasljeđu kvarta. U netaknutim prozorima napuštene Ciglane, koja se nalazi iznad Ilice i podno Müllerova brega, Sušec je prepoznala odraz klasne borbe. Prozori, pojašnjava, predstavljaju ne samo fizičku, već i simboličku granicu između radničke i vladajuće klase, pri čemu su radnici oni koji gledaju iz unutrašnjosti prema van, dok vladajući promatraju izvana, odnosno iz pozicije kontrole i moći. Nešto drugačiji pristup istraživanju industrijske baštine imala je Paula Kepe, čiji se rad Arhiv Margina sastoji od predmeta pronađenih u zgradi bivše tvornice ambalaže Grafokarton, smještenoj nedaleko od mjesta gdje potok Črnomerec presijeca Ilicu. U napuštenoj tvornici pronašla je praznu ambalažu Kraševih keksa Rondo i originalne kartone s motivima Olimpijade iz ‘84., ali i druge predmete koji svjedoče o radničkom životu, poput borosana, popularnih radničkih cipela iz proizvodnje Borova, koje su sedamdesetih i osamdesetih godina nosile mnoge radnice. Izloženi predmeti, objašnjava Kepe, ukazuju na društvene promjene kroz vrijeme te suprotstavljaju idilu socijalističke industrije sa suvremenim stanjem njenog propadanja.
Klasnim temama bavio se i Vid Pavlić, autor ranije spomenutog šatora, odnosno instalacije I want to live in Črnomerec City. Šetajući Črnomercem, nekada radničkim kvartom, Vid je uočio masovnu novogradnju skupih stanova koji se rasprodaju prije nego što su zgrade dovršene, poput stambenog kompleksa Franc koji se trenutačno gradi na mjestu porušene zgrade nekadašnje tekstilne tvornice Kamensko u Reljkovićevoj ulici. U sličnim uvjetima niknuo je i kompleks Park kneževa u Branimirovoj ulici, koji je izgrađen prije dvije godine na prostoru stambeno-industrijskog bloka bivše tvornice Penkala i tvornice Nada Dimić. Stanovi u tim zgradama trenutačno se na tržištu nude po cijenama koje dostižu i 9.000 eura po kvadratu. Vidov rad kritika je tog trenda izgradnje luksuznih stanova na atraktivnim lokacijama u širem centru grada, ali i drugim dijelovima Zagreba, koji zbog toga postaje sve nepristupačniji za život mladima i studentima. Šator je pritom simbol privremenosti, nesigurnosti i sve nedostižnije ideje osamostaljenja.
Naposljetku razgovaram i s autorom izložbene koncepcije, Markom Tadićem, od kojeg saznajem nešto više o procesu nastanka umjetničkih radova. Naime, izložba je za polazište imala stručnu šetnju kvartom koju je vodio Saša Šimpraga i tijekom koje su sudionici upoznati s povijesnim kontekstom i prostornim specifičnostima Črnomerca. Potom su se autori kroz razgovore s mentorom odlučivali za pojedine teme i lokacije, derivirali metodologiju rada i odabirali medij izražavanja. Inspirirani iskustvom šetnje i na temelju daljnjega samostalnog istraživanja, mladi su autori kreirali radove koji polaze od osobnih impresija, a u konačnici upliću različite slojeve urbanog tkiva kvarta, propituju njegovo trenutačno stanje i potiču širu raspravu o urbanom razvoju, održivosti i identitetu gradskih prostora.
Po izlasku iz Galerije VN otvaram kišobran i krećem u smjeru stanice tramvaja koji će me odvesti ispod željezničke pruge i preko Save, u jugoistočni dio grada, gdje stanujem. Iako napuštam Črnomerec, misli mi ostaju zaokupljene umjetničkim interpretacijama tog kvarta iz perspektive mladih autora_ica. Unatoč tome što su radovi inspirirani jednim dijelom grada, teme koje otvaraju su univerzalne: društvena nejednakost, kulturna i izgrađena baština i briga o javnom dobru. Sa sobom nosim rečenicu s kojom je i započeo moj posjet izložbi, u prilagođenom obliku, I want to live in This City. Pomišljam kako je to misao koja okupira mnoge, a posebno mlade – želim li živjeti ovdje i kako živjeti ovdje. Bez konkretnih odgovora, zaključujem da je možda upravo takvo promišljanje ključ mijenjanja našeg odnosa prema gradu i stvaranja (boljih) uvjeta za život svima.
ObjavljenoObjavljeno
