Kritika Dok je velika većina Prvi maj provela odmarajući se u prirodi daleko od svakodnevnih briga i gradske vreve, grupa od desetak žena svojim je performansom na ulicama središnjeg Zagreba odlučila ukazati na važnost radništva i probleme s kojima se potonje suočava. Riječ je o izvedbi članica novopokrenutog umjetničkog kolektiva OAZA.
Kako bismo otkrili više o samom kolektivu i njegovoj umjetničkoj viziji, razgovarali smo s vokalnom i multimedijskom umjetnicom Majom Rivić, koja je osnivačica i voditeljica OAZE, i teatrologinjom i glazbenicom Anamarijom Žugić Borić, koja je posebna savjetnica i članica ansambla.
Možete li ukratko predstaviti vaš umjetnički kolektiv i reći nešto više o samom nastanku i cilju djelovanja?
OAZA – Organski Avangardni Zvučni Ansambl za vokalno improviziranu i eksperimentalnu glazbu i multimedijski performans nastaje u sklopu polugodišnje umjetničke rezidencije Scene Ribnjak, u Centru mladih Ribnjak, početkom 2024., a pokreće ga i vodi Maja.
Riječ je o kolektivu/ansamblu za razvoj glazbene improvizatorske i eksperimentatorske zajednice kroz format tjednih laboratorija unutar kojeg se zajednički istražuju, ali i stvaraju nove improvizacijske i proširene tehnike, metode, alati i jezici, a kroz koje se ispituju mogućnosti zajedništva, solidarnosti, razumijevanja, komunikacije, identiteta, svjesnosti, duboke osjećajnosti.
Prije svega mišljena kao oaza za glazbenike i umjetnike zvuka s određenim iskustvom i afinitetom prema slobodnoj improvizaciji, s naglaskom na proučavanje improvizacijskih obrazaca, načina i namjera, dijeljenje iskustava i razmjenu tehnika i znanja, zaranjanje u nijanse i detalje brojnih parametara glazbeno-zvučne izvedbe i iskustva, od slušanja do zvučanja. Riječ je o kontekstualnoj/organiziranoj improvizaciji kojom se putem različitih limitacija i zadataka potencira kapacitet i mogućnost odgovorne slobode unutar zajedničkog glazbenog iskustva.
OAZA proizlazi iz želje i potrebe za razmjenom znanja i iskustava iz područja improvizacije te za razvojem individualnih i grupnih mogućnosti – kao jato ili višestanični organizam koji uči kako da postane, živi, opstane ili stane. Koriste se soundpainting tehnike, ali i osmišljavaju igre, pravila, sustavi, obrasci koji služe kao limitatori/katalizatori za još precizniju ekspresiju i moduse postojanja unutar danoga glazbeno-zvučnog događaja.
OAZU čini fluidni kolektiv od deset do dvadeset žena koje se u svojoj praksi bave glasom, glazbom, pokretom, umjetnošću: Maja Rivić, Anamarija Žugić Borić, Dina Puhovski, Melita Lovričević, Andrea Bobić, Lucija Barišić, Silvija Dogan, Monika Almaši, Tena Novak Vincek, Lana Filipin, Maja Grakalić, Ena Hadžiomerović, Arijana Lekić-Fridrih, Jana Slamnig, Mirjana Vladić, Ana Kalenić Matijević i Iva Bobanović.
Prvomajskim performansom Dražesni pupoljci svibanjski na vjetru smjelo ste stupile na scenu i to izvedbom na javnim mjestima. Što ste htjele poručiti spomenutim performansom? Kakve su bile reakcije prolaznika?
Na prvi maj 2024. OAZA od jedanaest sudionica izvodi izvedbenu javnu šetnju pod nazivom Dražesni pupoljci svibanjski na vjetru, a koja tematizira slobodu rada, rad slobode, slobodu izražavanja i slobodu kretanja. Naslov performansa inspiriran stihom iz Shakespeareova 18. soneta osmislila je Anamarija, a smisao mu je dvojak, kako kaže, “s jedne strane rekontekstualizira izvorni sonet promatrajući vjetar koji trese svibanjske pupoljke kao vjetar mijene i opori okus koji poziva na osvještavanje nerijetko prekarne pozicije umjetnica i radnica u kulturi”. S druge strane, naslov naglašava jedan od izvornih smislova soneta, a taj je da najdublje osjećaje i spoznaje ljudske duše može otjelotvoriti i zauvijek sačuvati upravo umjetnost.
U vremenu u kojem vlada hiperprodukcija i mahnita konzumacija površnih sadržaja, senzibilnost, trajnost, dubina i neposrednost umjetnosti postaje nelagodna i nepoželjna te se zatomljuje. Uz ostale izvedbene postupke, zajedno ponavljajući stih “Svibanjske pupoljke stresu ljuti vjetri”, pokušale smo osvijestiti važnost čovjekove prirodne potrebe za umjetničkim izražavanjem, slobodnim radom (u) umjetnosti i radom slobode (u) umjetnosti.
OAZA kao skupina radnica u kulturi, koje se često susreću s nedovoljnom vidljivošću i vrednovanjem svojega rada, iznose performans kao svojevrsni hommage radnicama_ima, i to s jedne strane njihovoj potrebi za kruhom, primanjima, mirovinsko-zdravstvenoj sigurnosti, osjećajem pripadnosti te, s druge strane, njihovoj rastućoj čežnji za slobodom, zaštitom ljudskih prava, prava glasa, prava na slobodno vrijeme, na izražavanje, umjetnost, zdravlje.
Koncept performansa reflektirao je te dvije skupine potreba i sastoji se od dvaju naizmjeničnih dijelova: kretanje – rad, i bivanje u mjestu – odmor.
Predstavljajući te dvije faze, istovremeno ih i proživljavamo; radimo na praznik rada kako bismo ukazale na naš rad i na rad općenito. Prva faza konstantnoga kretanja između dvaju punktova odvija se izvođenjem “tjeloglasja” – jednostavnih repetitivnih pokreta, uz neku vokalnu frazu, koji se putem mogu mijenjati. Takvo kretanje simbolizira “tvornicu”, organizaciju, strukturu, poslušnost, karike u lancu, muke po industrijalizaciji. Krećemo se u parovima jedne iza drugih; osoba na čelu predlaže neko tjeloglasje, ostale ga ponavljaju i slušaju live upute. Kada stignemo na punkt, na njemu se malo zadržimo i oslobodimo, odnosno izrazimo želju za odmorom i(li) otporom. To je vrijeme za jelo, (auto)refleksiju i čitanje (izvođenje) odabrane poezije koja za svaku od nas simbolizira spomenuti odmor i otpor, ali i cjelokupno kretanje duše. Izvedbu poezije pratimo slobodnim tjeloglasjima intuitivno odgovarajući na stihove koje jedna od nas izgovara, ispjevava i oslobađa pokretom.
Za vrijeme performansa susrele smo brojne sugrađane/ke i turiste, koji su s čuđenjem obraćali pažnju na nas, nerijetko im izazivajući osmijehe na licu i intuitivno pozitivne reakcije na naše apstraktno, a opet sasvim prizemno i očigledno djelovanje. Bilo je i nekoliko pojedinaca koji su se osjećali ugroženima našom pojavom izvikujući izjave poput “neke od njih izgledaju normalno, ali se ponašaju kao da nisu” i “sotonistice” iako ne proklamiramo nikakvu ideologiju ni dogmu. To nas je svakako učvrstilo u naumu da slobodnom ekspresijom živimo svoje pravo na autentično postojanje.
Svojom prvom izvedbom najavile ste hvatanje u koštac s gorućim društvenim problemima. Na koje teme želite skrenuti pažnju u svojim sljedećim izvedbama?
Iako nemamo deklarativnu političko-aktivističku agendu, osjećamo da dok radimo, istražujemo i eksperimentiramo, to činimo iz unutarnje potrebe za umjetničkim izražavanjem, što, pak, u sebi inherentno nosi svojevrsnu političnost.
Naši specifični umjetničko-djelatni impulsi, promišljanja, odabiri, akcije itd. neminovno proizlaze i iz činjenica da smo – žene, umjetnice, prekarne radnice, željne slobode, nezatomljene, otvorene, radikalne u osjećanju stvarnosti i ljubavi – a koje su istodobno i markeri spomenute inherentnosti, zbog čega je sve što radimo izrazito potentno za amalgamaciju s “gorućim” društveno-političkim pitanjima.
Ogoljena ekspresija naših improvizacijsko-eksperimentalnih metoda pobuđuje neka arhetipska pitanja individualnih i kolektivnog identiteta i smisla, te može imati snažan regenerativni učinak na izvođača, kao i na promatrača.
Možete li nam otkriti na čemu trenutno radite i kakve projekte od vas možemo očekivati u budućnosti?
OAZA će se kao i dosad, manifestirati kao vokalni/vokalno-instrumentalni ansambl varijabilnih formata, kao laboratorij za konceptualna vokalna istraživanja te kao izvedbeni organizam koji može tematizirati razna osobna i društvena pitanja. Važno je naglasiti da je takav način rada ujedno i terapijski rad jer nam dopušta da budemo takve kakve jesmo u svoj svojoj kreativnoj punini.
Naši redovni laboratoriji u Centru mladih Ribnjak ili u parku Ribnjak nadograđivat će se spontanim i last-minute performansima i akcijama na javnim mjestima te klasičnijim formatima izvedbi u najrazličitijim prostorima kulture.
Želimo vratiti umjetnost ulicama i slučajnim prolaznicima, pa ćemo zasigurno održavati performanse i akcije/intervencije poput izvedbenih šetnji i po zagrebačkim kvartovima. Važno nam je potaknuti svima nam prirođeno kreativno i umjetničko ophođenje ne samo unutar kolektiva nego i kod publike. Zbog toga je interaktivan pristup neophodan.
ObjavljenoObjavljeno
