Od ritualnog i mračnog prema konsonantnijem i pitkijem

Mimikin koncert u Vintage Industrial Baru, koncipiran kao mješavina njihovih zadnjih dvaju albuma, otvara pitanje estetskog smjera kojim će se orkestar kretati na nadolazećim izdanjima.

mimika_nikola_knezevic_630 Foto: Nikola Knežević / Music Box

Zvukovni amalgam big band i suvremenog jazza, tradicijske glazbe šire balkanske regije, iskoraka u suvremenu klasičnu glazbu i elektroniku postao je već prepoznatljiv i autentičan glazbeni identitet orkestra Mimika. Na koncertu 5. svibnja u Vintage Industrial baru, Mimika je izvela materijale sa svoja zadnja dva albuma: Divinities of the Earth and the Waters (2018) i Altur mura, novog izdanje koje tek treba ugledati svjetlo dana.

Saksofonist i skladatelj Mak Murtić osnovao je Mimiku tijekom studijskog boravka u Londonu, a povratkom u Zagreb originalnu postavu zamijenio je domaćom, čiji sastav nalikuje standardnom jazz bandu: čine ga drvena i limena puhačka sekcija te udaraljke uz dodatak električne i bas gitare, sintesajzera te triju vokalistica. Još od prvih albuma Murtić pronalazi zanimljive koncepte na kojima gradi svoju glazbu. Tako se na prvim albumima bavi temom migracija, i to povijesnih na From Scratch to Structure Suite (2012) te znanstveno-fantastičnom idejom odlaska na Mars na A Place Glowing a Brilliant Red (2015). Na zadnjim dvama albumima Murtić obrađuje bliske i srodne koncepte: kontrapunkt povijesnog i mitološkog, kulturološkog i antropološkog pogleda na naše prostore. Dok Divinities tematizira staroslavenske pogrebne rituale, Altur mur predstavlja zamišljeni otok prožet tisućljetnim preplitanjima povijesne i suvremene mediteranske kulture.

Iako su najnoviji album predstavili već na nekoliko koncerata, izborom repertoara u Vintageu dana je prednost njegovom prethodniku, čije su pjesme uokvirile nastup. Koncert je otvoren vehementnom Collonade Beneath the World, čija su oktatonska melodija i energična ritmičnost odmah slušatelje uvukle u specifični i ritualni zvukovni svijet Mimike. Snažna scenska prisutnost glavne pjevačice Maje Rivić i njen istovremeno topao i dramatičan vokal s lakoćom (i zahvaljujući dobrom miksu Matea Patekara) se nosio s čitavim orkestrom i njegovim nemalim zvučnim zidom. U toj će se zvučnoj masi ipak povremeno naći i otvorenog prostora, kao u Song of Sorrow, u kojoj Rivić evokativnim zapjevom imitira naricanje dok prozračna, heterofonijska instrumentalna podloga stvara privid ametričnosti, odnosno izostanka mjere.

Izražene kontraste Mimika postiže brzim promjenama tempa, korištenjem nepravilnih mjera i akcentuacija te čestom upotrebom horizontalne polimetrije. Ove konstantne, a nepredvidljive promjene mjera, koje na slušateljsku pažnju imaju efekt poput naglog izvlačenja tepiha ispod nogu, izbacuju iz balansa samo kako bi potakle koncentraciju i slušateljsku aktivnost. Vrhunac ovih postupaka nalazimo u završnoj skladbi (albuma i koncerta) Forgiveness Day, koja predstavlja vrhunac aranžerskog spoja karakteristične ritmičnosti, zanimljivih harmonijskih boja, instrumentalnih sola (fusion gitarske solaže Josipa Šustića i groovy basovske linije Viktora Slamniga) te pjevnih, folklorom obojenih melodija koje čine Mimiku toliko prepoznatljivom. Ovim postupcima zvuk se uspješno približava staroslavenskom mitološkom prostoru, čije semantičko čitanje u najvećoj mjeri nosi vokal s tekstom i melodijom.

S obzirom na uspjeh albuma Divinities, ne treba čuditi što je na koncertu zauzeo značajan dio izvedenog repertoara. Svjestan toga, Murtić je na novom albumu pokušao imitirati uspješnu glazbenu recepturu njegovog prethodnika. Kako je ispričao publici, velik dio priprema za Altur mur odvio se na otoku Krku, gdje je proučavao kulturnu baštinu te učio tradicionalni instrument sopele. Sam naziv albuma u prijevodu s veljotskog, izumrlog jezika s Krka, znači “hram mora”. Altur mur je nastao iz inspiracije krčkim glazbenim nasljeđem, spram kojeg se skladatelj, prema vlastitim riječima, pozicionirao kao došljak i “smetnja” krčkoj tradiciji.

Stare slojeve krčke glazbe Murtić je utkao u svoj eklektični stil pa se tako isprepliću različiti folklorni slojevi poput kvarnerskog tijesnog dvoglasja i tarankanja te otvoreni vokali obojani bugarskim grlenim pjevanjem. Dio autorskog tima na novom projektu je pjevačica Marta Kolega, koja ujedno potpisuje tekstove. Njen glas, boja i tehnika pridonose autentičnosti folklornog sloja, osobito kod nazalnog pjevanja koje izvodi bez (straha od) opasnosti da postane karikaturom. Uz Kolegu, dio vokalne “sekcije” ostala je i Dunja Bahtijarević, koja se prethodno etablirala kao druga vokalistica sastava. Iako različite po tehnici i bojama glasova, pjevačice su na nastupu u Vintageu ostvarile kompaktan višeglasni slog.

Za razliku od ritualnog, ritamsko i melodijski kompleksnog te pomalo mračnog prethodnika, Altur mur predstavlja skretanje ka nešto jednostavnijoj glazbenoj koncepciji. Pokušavajući se još više približiti izvornom folklornom idiomu, Murtić u nekoliko skladbi na novom albumu sasvim ogoljuje glazbenu fakturu. Ističe jednostavnu i pjevnu melodijsku liniju na podlozi simplificiranog ritma i repetitivnih instrumentalnih motiva. Ovim se mijenja karakter Mimikinog zvuka, koji poprima gotovo pop prizvuk. Tu se otkriva Murtićeva “smetnja” tradiciji – njegovom intervencijom ona postaje konsonantnija i pitkija, a u nekoliko skladbi i manje skladateljski i zvučno zanimljiva.

Kao nespretan aspekt novih materijala na koncertu u Vintageu se pokazalo ustrajanje na jazz koncertnoj formi s isticanjem solista. Ova improvizacijska praksa koja ističe virtuoznost i kreativnost svakog pojedinog izvođača nije igrala na ruku folklornim materijalima koji svojom ritamskom struktrom traže kontinuitet. Taj kontinuitet se ponekad naprasito prekidao nepotrebno dugim solima, koji su u nekim slučajevima prijetili postati zamornim dijelom izvedbe. Iznimka ovome je premijerno izvedena skladba Minotaur u kojoj se javio jedan od dojmljivijih solističkih nastupa. Od svih sola (uključujući i onaj Joea Kaplowitza na tubi!) najviše se istaknuo onaj flautistice Nike Bauman. Koristeći sviračku tehniku iz suvremene klasične glazbe kojom se istovremeno svira i pjeva u flautu, Bauman je napravila zanimljiv zvukovni iskorak ka avangardnom stilu tzv. treće struje, koja spaja jazz sa suvremenom klasičnom glazbom. Zanimljiv dodatak iz repertoara suvremene eksperimentalne glazbe bili su pak synthovi Lea Beslaća, koji su uglavnom su bili korišteni kao zvučna podloga ili podebljanje glavnih melodijskih linija pa su većinu vremena bili nezamjetljivi, osim u trenutku solističkog nastupa (kada je Murtić morao utišavati publiku). U tom smislu se itekako osjetio izostanak live eletronike, koja je na Mimikinim koncertima često pridonosila psihodeličnom dojmu tipičnom za Divinities.

Iz perspektive cjeline nastupa u Vintageu, slabost predstavljenog formata upravo je u preplitanju materijala sa zadnjih dvaju albuma, temeljenom na bliskosti njihovih programskih koncepata. Koncert nije predstavljao scensko-narativnu cjelinu kakvu obično obećavaju Mimikin nastupi, već je bio prilagođen rokerskoj atmosferi kluba. Ipak, publika nije bila sasvim uskraćena za doživljaj koherentnijeg formata, čemu su doprinijeli narativnost pojedinih kompozicija i povremena Murtićeva objašnjenja kojima je skicirao pozadinu albuma, prepuštajući slušatelja vlastitoj imaginaciji.

Ono što Mimiku razlikuje od velike skupine izvođača s žanrovskom odrednicom etno jazza su Murtićevi aranžmani. Poštujući podjednako jazz i folklorne norme, Murtić postiže balansirani zvuk koji je istovremeno skladateljski zanimljiv i vrlo pitak. Ipak, usprkos ovoj kompleksnosti, njegova glazba ima izraziti plesni karakter, koji direktno preuzima iz folklorne tradicije. Dok još uvijek čekamo objavljivanje novog albuma i stvaranje cjelovitog dojma o njemu, ovaj se opis primarno može pripisati albumu Divinities. Pitanje koje se nameće jest pitanje estetskog smjera kojim će se Mimika orkestar kretati na nadolazećim albumima, pogotovo uzme li se u obzir da skladbe s recentnog Altur mura predstavljaju zaokret ka pojednostavljenju zvuka, a time i odmak od njihovog idiosinkratičnog i prepoznatljivog stila kojim su ostavili pečat na sceni. Postavlja se pitanje je li zvuk koji su Murtić i Mimika njegovali na Divinities predstavljao vrhunac i konačnu formu tako specifičnog etno jazz fusiona obojenog ritualnošću i jesmo li zapravo ovaj sastav već doživjeli u njihovoj najupečatljivijoj i najoriginalnijoj varijanti? Prokletstvo savršenog albuma pitanje je s kojim se susreću mnogi glazbenici i na koje moraju sami odgovoriti. Kako bismo ispravno prosudili, čekamo konačno objavljivanje Altur mura, nakon kojeg ćemo dobiti odgovor je li Mimika utvrdila stilske elemente ili odlučila zakoračiti nekim novim stilskim putevima.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano