Kritika Namjerno koristim tu pretencioznu sintagmu jer je dugo vremena jednostavno nismo imali kome prilijepiti. Nakon grozničave posljednje četvrtine 20. st., konačno se početkom 2000-ih pojavio Ivan-Goran Vitez za čijim se uratcima od tada redovito diže prašina, a posebno veseli činjenica da mu se polako pridružuje i drugi e.t. – Ivan Livaković – tako da nade u daljnje miniranje hrvatske srednjestrujaške filmske scene (a to je jedina koja postoji) još uvijek ima.
Vitez je zagrebački svaštar (redatelj, scenarist, glumac) koji je karijeru kao petogodišnjak započeo u Histrionima, zatim malo nogometovao, a onda, nakon odbijenice s kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, odlučio upisati filmsku i tv režiju na Akademiji. Otad do danas potpisuje scenarij i režiju dva izvrsna kratko- i srednjemetražna filma, Pomor tuljana i Posljednja pričest, te dokumentarca Male Ruke. U međuvremenu je zanat vježbao kao asistent režije na tridesetak naslova a zatim i kao scenarist-režiser popularne serije Bitange i princeze, te kultnog ali gotovo netragom nestalog Zakona!.
Njegov debitantski dugometražni uradak crnohumorni je triler kakvog u nas još niste vidjeli, obogaćenom stalnim redateljevim društvenim angažmanom odnosno tzv. satiričkom oštricom, kojeg mnogi prozivaju “hrvatskim Deliveranceom“, a dobar ga dio publike i kritike karakterizira kao trash-estetiku. Osobno ne vidim nikakve sličnosti s Boormanovim klasikom osim te da su glavni likovi na stranom terenu gdje vreba konstantna opasnost, a da se radi o trashu, izašao bih iz kina nakon pola sata jer trash poznajem ali jednostavno ne trpim. Kako sam ostao do kraja projekcije, dakle, sigurno se (koliko god takav argument izgledao smiješan) ne radi o trashu, ali podrobnije o samom filmu nešto kasnije.
I s osobne sam strane iznimni ljubitelj kompletnog Vitezovog opusa što me pak dovodi do sljedećeg neočekivanog, možda čak i neprimjerenog paradoksa: iako smatram da su Male ruke najbolji primjer hrvatskog dokumentarizma još od Papićevih minijatura naovamo i ponajbolji hrvatski film nultih te da je Posljednja pričest jedan od najhrabrijih hrvatskih filmova, s obzirom na kontekst nastanka, uopće, ponizno držim da je Šuma summarum njegovo najslabije (što ne znači i nebitno) djelo. Ali njegova (i filma i redatelja) važnost time nije nimalo umanjena, pa u čast kinotečnog prikazivanja tog filma, evo kavice razgovora.
KP: Hrvatsku marketinšku agenciju otkupi strani ulagač koji pošalje svog čovjeka da vodi ovdašnje poslove, a onda taj voditelj vodi radnu snagu na team building, danas sve popularniji koncept upoznavanja-sprijateljavanja među establishmentom bijelog ovratnika, još konkretnije rafting i paintball. No, razvoj događaja ne teče prema očekivanjima… Zašto baš marketing? Zbog te iluzije nečega iz ničega, zbog tog konstantnog pretakanja iz šupljeg u prazno? Zbog tog što tako neodoljivo podsjeća na floskule poput “ostavimo institucijama da rade svoj posao”?
I.G.V.: Marketing je odabran zbog toga što je napućen ljudima kojima je jedini zadatak prodati muda pod bubrege. Radi se o krajnje parazitskoj grani društvene djelatnosti u kojoj su uposlenici, što njima samima uglavnom nije jasno, jednako potrošna roba kao i proizvodi koje nakićuju šarenim papirima, mašnama i siluetama dojki ne bi li ih prikazali nečim privlačnijim nego što jesu. Tako da likovi u filmu na najbrutalniji mogući način shvate da njihovi životi nisu ništa vredniji od q-pack boce, novog, ergonomskog oblika.
KP: Najveći problem koji sam ja imao s filmom njegova je očigledna i očigledno namjerna prenatrpanost, kao i možda pretjerana višeslojnost. U osnovi je to strogo žanrovski film, recimo triler, koji konstantno biva potkopovan groteskom, podradnjama, vraćanjem u prošlost, pasivnim likovima (mislim na ekofeministicu i “ja-sam-za-mir” životnog joj partnera) itd. Ne gubi li se time pažnja gledatelja? Ili im se daje vremena za predah kako bi barem ta osnovna zbivanja mogli pohvatati?
I.G.V.: U mom rječniku ne postoji pojam “pretjerana višeslojnost”. Ono što je nekome suviše slojevito, drugom je taman, a trećem nedovoljno, tako da smatram da to nije kategorija o kojoj se može razgovarati van sfere osobnog doživljaja. Smatram da je slojevitost Šume summarum samo njezin plus, naročito zato jer sam uvjeren da su zbivanja u njoj ispričana krajnje pregledno i u svakom trenutku je jasno tko tu koga, zašto i kako. Jednako tako, mislim da Šuma summarum apsolutno dobiva svakim sljedećim gledanjem, jer dok je pri prvom gledanju gledatelj zaokupljen hvatanjem konaca priče, u narednima se može u potpunosti opustiti i početi primjećivati mnoštvo detalja kojima je film krcat.
Što se brojnih rukavaca radnje tiče, radi se jednostavno o tome da kao gledatelj sam volim pratiti film koji mi neprekidno daje nove poticaje, ne potcjenjuje moje kognitivne sposobnosti, pa isto to pokušavam pružiti i svojim gledateljima. Šuma summarum je film, i od toga uopće ne bježim, koji treba sjesti i pogledati ga od početka do kraja. Imate li potrebu tijekom filma nekoliko puta otići na toalet, po sendvič ili produžiti parking, budite sigurni da ćete propustiti nešto što će vam za razumijevanje daljnjih događaja u filmu nedostajati. Možda je blesavo da sam to govorim, ali Šumu summarum sam zamislio i izveo kao dramaturški vrlo smion film, koji računa na potpunu koncentraciju gledatelja i, kažem, poželjno višestruko gledanje. No, da ne bi sad ispalo da se Šuma summarum ne može gledati iz čistog gušta, meni su pri stvaranju filma osnovne tri stvari: zabaviti, iznenaditi i zamisliti. Tako da nastojim film napraviti da svatko može uživati u barem jednoj od te tri komponente. Bilo bi idealno kada bi prepoznali sve tri, ali nije uvjet.
KP: Dakle, s jedne strane je to najukalupljeniji mogući žanrovski film, s druge opet potpuno drugačiji. Zašto?
I.G.V.: Šuma summarum niti u jednom trenutku svog nastajanja nije zamišljena kao čist žanrovski film. Već sam naslov sugerira da je riječ o zbroju koječega. I daleko od toga da se, na svjetskoj razini, radi o iole revolucionarnom pristupu. Postmodernizam je davno pregazio žanr i ostavio ga u grabi kraj autoputa. Meni su kao autoru žanr, žanrovske odrednice i žanrovska pravila bitni onoliko koliko ih mogu saviti i poigrati se s njima, kroz njih podvaliti neku ideju.
KP: Šuma je uvijek dvosjekli mač, jer je prenatrpana simboličkim značenjem sama po sebi (prikrivene žudnje; granično mjesto susreta čovjeka i prirode itd.), pa se kao mjesto odvijanja radnje koristi od Sna ivanjske noći sve do Antikrista, i vrlo je izgledno (što odlično pokazuje upravo primjer Antikrista) da će nespretno baratanje tom šumom i svime onime smještenim u nju ispasti pretenciozno. Ta opasnost je u Šumi anulirana vještim konstantnim komičnim kontrapunktom koji finalnom proizvodu udara pečat (lažne) neozbiljnosti, ali su možda neke druge stvari zato ispale pretenciozne. Primjerice, Matulin monolog o zlom kapitalističkom Zapadu. Imam dojam da u Šumi nema mjesta takvom dociranju.
I.G.V.: E, s ovim se žestoko neću složiti, čak ću reći da je riječ o prilično paušalnom zaključku. Do Matulinog monologa ne dolazi iz vedra neba, on je posljedica dinamike odnosa koji njegov lik kroz film ima s likom Hane Hegedušić. Matula, dojučerašnji vođa grupe, preko noći je postao otpadnik, prema kojem je Hana jedna od rijetkih koja i dalje osjeća respekt i lojalnost. Kad Matula u filmu pukne, svoju racionalnost poništi impulzivnom reakcijom nakon koje više nema povratka, a susret s Hanom i nastavak njihovog odnosa ga polako vraća racionalnom promišljanju. Zaštitnički, gotovo očinski odnos koji on gaji prema njoj, kulminira u sceni u kojoj njoj postane jasno što se cijelo vrijeme događa. Matulin monolog u toj sceni nije tek “monolog protiv zlog kapitalističkog Zapada”, to je onaj razgovor između roditelja i kćerke u kojem njoj bude objašnjeno sve o cvijeću i pčelama. To je, da se poslužim referencom koju će malo tko razumijeti, “Ja nisam tvoj otac, Evey. Tvoj otac je mrtav” trenutak (riječ je o Mooreovom remek-djelu V for Vendetta, op.a.). To je trenutak njenog odrastanja.
KP: Moram priznati da me s osobne razine smeta i očiti populizam Šume, kojeg nisam očekivao s obzirom na tvoj dosadašnji rad – Pomor tuljana i Posljednja pričest nisu odavali znakove da bi mogao snimiti nešto ovakvo. Ne kažem da je isključivo dodvoravajuć, ali fali mi ta nebriga o masovnoj publici koju su raniji naslovi imali. S druge strane, i Marasovićev prvijenac populistički je nastrojen. Zašto je tome tako? Želi li se time doprijeti do publike, do koje se i na ovaj i na onaj način, izgleda, ne može doprijeti? Očigledno, ako se pravi populistički film treba ga raditi bez ikakvih potpovršinskih ideja i poruka?
I.G.V.: Ako sam već dobio državna sredstva za snimiti film, onda mi je normalno da snimam film koji će netko u toj državi htjeti pogledati. Ali isto tako je bilo i s Posljednjom pričesti i sa Pomorom tuljana i sa Malim rukama i sa Zakonom!. Dapače, što će više ljudi htjeti pogledati film, većoj ću publici moći podvaliti štošta čemu se nisu nadali, a za što mislim da im treba. Zapravo me malo čudi to pitanje, budući da ne doživljavam išta što sam dosad radio imalo hermetičnim. Bitno mi je da mi filmovi budu komunikativni i stilom i temama. I ne doživljavam to podilaženjem publici, nego bacanjem mamca.
KP: Ipak, dojmilo me se to što su na svakom koraku nekakve barijere – jezične, prostorne – kao i sva ta nepredvidiva iznenađenja (zamke) koja neprestano koče likove, priču, radnju, ali sve to i dalje nekako uspijeva teći. Čemu toliko barijera, čemu toliko ograničenja – da se likove dodatno uzruja, potakne na djelovanje?
I.G.V.: A, čemu. To je autorsko viđenje svijeta u kojem se sam kreće. Gdje god krenem, što god pokušam napraviti, uvijek nekakva barijera, van svake pameti. Tako da se to očito preslikava u retorici toga što radim.
KP: Rapidna montaža (nagrađena u Puli) tu je kako bi izjednačila napetost teme s napetošću filmskog jezika samog, ali je i dramaturški motivirana izuzetnim brojem likova?
I.G.V.: Da, montaža je dramaturški motivirana brojnošću protagonista, ali i brojnošću podzapleta i rukavaca radnje. Uz to je iznimno čista, tehnički besprijekorna i bilo bi zbilja mutavo da Mato Ilijić nije dobio Zlatnu arenu za montažu. Ali meni je mutavo i što npr. Hrvoje Štefotić nije dobio Arenu za glazbu, Tamara Cesarec za kameru, a o glumcima, bilo glavnim, bilo sporednima, da ne govorim.
KP: Već kad smo kod glumaca, svi se slažu da je jedan od najjačih aduta Šume izvrsna glumačka postava. Iako je opća percepcija da “Hrvatska nema dobrih glumaca” u potpunosti kriva, kao da nas zadnjih godina na filmu nitko ni ne pokušava uvjeriti u suprotno. A opet, ti si i bez da ideš na sigurne i provjerene veličine poput Grabarića, Mikića ili Ksenije Marinković, uspio posložiti izvrstan cast, od kojeg su javnosti poznati samo Matula, Navojec i Violić. Također, uspio si napraviti film u kojem ima i Hrvata i Bosanaca, a nema ni Gregurevića ni Hadžihafizbegovića, što je na ovim prostorima uistinu rijedak (ako ne i jedini) slučaj.
I.G.V.: I onda se priča, a pričat će se i dalje, da su hrvatski glumci filmski neupotrebljivi. Zašto do Šume summarum u hrvatskom filmu praktički, a u nekim slučajevima niti doslovno nije bilo Hane Hegedušić, Nataše Dangubić, Sanje Hrenar, Anite Matić, Vanje Matujec, Mirne Medaković, Željka Königsknechta, Jakše Borića, Marka Makovičića, Luke Peroša, Đorđa Kukuljice, Dražena Bratulića? Pa nisam ih ja izvukao iz čarape, niti ih umutio od malo maslinovog ulja, jabučnog octa i pijeska. Oni su svi tu prisutni već godinama.
KP: Film je dobro primljen i na pulskom i na zagrebačkom filmskom festivalu, iako čudi da nije dospio i u Motovun, koji je krenuo kao krajnja alternativa, ali je ove godine primjerice umjesto tvojeg ili Marasovićevog filma prikazao Šerbedžijin 72 dana. Jesu li uslijedili pozivi na inozemne festivale?
I.G.V.: Vlado Sever je, ponukan gledanjem Šume summarum, napisao odličan, vrlo pronicljiv tekst za emisiju Filmoskop Hrvatskog radija. U tekstu razlaže što inozemni festivali očekuju od filma s ovih prostora, i predviđa da Šuma summarum izbornicima tih festivala neće biti ni shvatljiva ni zanimljiva. Ja samo sa žaljenjem mogu konstatirati da je bio apsolutno u pravu. Film je pozvan u popratne programe nekih inozemnih festivala, baš će ovih dana recimo igrati u Kairu, ali osobno ne očekujem ništa od festivala. Šuma summarum je snimljena za hrvatsku kino publiku. A motovunsku plemensku selekciju bolje da ne komentiram.
KP: I sam si sudjelovao (i pobijedio) na ZFF-ovim Kockicama kao smotri filmova najmlađeg naraštaja, pa pretpostavljam da te programe i dalje pratiš. A bio si s filmom i na ovogodišnjoj Puli, pa si valjda i tamo odgledao ponešto hrvatskih naslova recentne produkcije. Što misliš o kvaliteti tih programa i koje bi autore izdvojio?
I.G.V.: Nažalost, ove godine Kockice nisam uspio gledati. Lani se sjećam da su mi u oko posebno upali radovi Ivana Livakovića, Hane Jušić i Dalije Dozet. S ovogodišnje Pule bih izdvojio Show must go on Nevia Marasovića, koji je hrabro pokušao napraviti nešto novo za hrvatski film, ali je imao tu nesreću da mu mentor na scenariju bude Bruno Gamulin, tako da je konačni razultat vizualno jako atraktivan, ali scenaristički kljast.
KP: Koji je po tebi ključni problem hrvatskog filma?
I.G.V.: Svakako taj što je Hrvatska država s niti pet milijuna stanovnika, dakle nikakvo filmsko tržište, pa je razvoj kinematografije sveden isključivo na državne dotacije, što je uvijek loše rješenje.
KP: Sa stanja filma na neodvojivo stanje publike – uvijek se sjetim kako Matanić prilično samouvjereno u Malim rukama kaže “Studenti su najveća filmska publika, što god drugi mislili”. Je li to baš tako i treba li to biti tako? Iz prve ruke znam da je dosta studenata zainteresirano za Šumu, a opet s druge strane dobivam podatke da projekcije pohađa u prosjeku desetak gledatelja, što je doslovno strašno?
I.G.V.: Matematika je prilično jednostavna. Da bi jedan čovjek u kino otišao pogledati hrvatski film, bespogovorno mu ga mora preporučiti njih barem desetoro. S druge strane, da tisuću ljudi ne dođu u kino pogledati hrvatski film, dovoljno je da jedan kaže da ovaj ništa ne valja. Pritom uopće nije bitno niti tko je ovaj koji govori da ne valja, niti tko su oni koji govore da valja. Budući daje Šuma summarum snimljena za mizeran budžet, za ikakvu vrstu smislene promidžbe nismo imali više niti kune. Uspjeh filma u kinima je ovisio i još uvijek ovisi skoro pa isključivo o usmenoj predaji onih koji su pogledali film. Zasad je ta usmena predaja izostala, mada je pisana kritika mahom pozitivno raspoložena prema filmu. Uglavnom, kad prikazivači, kojima je hrvatski film doslovno trn u oku, za tjedan-dva maknu Šumu summarum s repertoara, domaća će kino publika opet moći slobodno pričati kako se u Hrvatskoj nikada ne snima film koji bi se isplatilo otići pogledati u kino.
KP: Tom Gotovac u jednom trenutku u Malim rukama kaže: “Tu Akademiju (ADU; op.a.) bi trebalo postreljati”. Znam da si i sam imao problema s tom ustanovom jer ti je 2000. diplomski rad Pomor tuljana ocijenjen sa trojkom što je nedovoljno za diplomu, pa me zanima tvoj današnji stav prema filmskoj naobrazbi. Je li ona nužna i je li dostatna, ovakva kakva je?
I.G.V.: Filmska naobrazba kakvu sam ja primio u četiri godine svog polaženja ADU može se bez ikakvih problema sažeti u dvotjedni kurs. Iz toga bih izdvojio samo predavanja pokojnog dr. Ante Peterlića i živućeg, ali umirovljenog dr. Hrvoja Turkovića. I zapravo mi se uopće ne razgovara niti razmišlja o ADU.
KP: “Hrvatska kinematografija nije podržala nikoga, pa tako ni Vas, gospodine Vitez”. Poznato? Također citat iz Malih Ruku, Filipa Šovagovića.
I.G.V.: A je, poznato mi je. Ali nije to baš tako. Hrvatska kinematografija je jedan divan sistem koji je zapravo podržao mnoge, i to bez ikakve razlike imali ovi rezultate ili ne.
KP: Na uvodnoj špici Pomora tuljana pisalo je “Akademija dramske umjetnosti 1999/2000. i Hrvatska radio-televizija ponosno predstavljaju”. Akademija je, pretpostavljam nasreću, odavno nestala iz tvojih projekata, a odnedavno više nema ni HRT-a. Isprva problemi sa Zakonom!, sada pak sa Šumom. O čemu se radi?
I.G.V.: Radi se o potpunom nedostatku konkretnih kriterija HRT-a. Ono što je danas prihvatljivo i dobrodošlo, sutra postaje potpuno nedopustivo. Lažem. Postoji jedan kriterij koji uvijek pali – “ne talasaj”. I ako na taj kriterij pristanete, moći ćete raditi vječno.
U slučaju Šume summarum, HRT se nije pokazao zainteresiranim koproducentom, mada nikada nismo dobili ikakav dopis, depešu, obrazloženje zašto je tome tako, ali bit će da je svih šest urednika Dramskoga programa HTV-a na čelu s Ladom Džidić bilo prezauzeto stvaranjem goleme dramske produkcije, pa nisu imali vremena objašnjavati nama nedostojnima svoje odluke. Ukratko, to znači da Šuma summarum neće biti prikazana u programu HTV-a, a niti Nova nije pokazala zanimanje, tako da je jedina opcija gledati ga u kinu.
KP: Dalo bi se zaključiti kako je glavna tematska preokupacija tvojeg opusa kolaps u raznoraznim oblicima, kojeg onda metaforički ili, još češće, alegorijski koristiš, kako bi prikazao opće rasulo. Tako Male ruke, dokumentarac o kolapsu Pulskog filmskog festivala, iščitavam kao priču o kolapsu hrvatske kulture uopće, Posljednja pričest je eksplicitni uzorak moralnog kolapsa društva nad kojim ne treba pretjerano analitički mudrovati, dok su i Pomor tuljana i Šuma summarum kolapsi manjih skupina ljudi koji sinegdohalno ukazuju na kolaps društva.
I.G.V.: Naravno, riječ je o alegorijskom prikazu naše aktualne svakodnevice. Zato u Šumi summarum i ima toliko likova, toliko zapleta, toliko prevrata. Tko ne može pratiti ritam i količinu informacija Šume summarum, ne znam kako očekuje moći pratiti ritam života oko sebe.
KP: Pred kraj jedno pitanje privatnog interesa: tko je autor plakata za film, budući da mislim kako je plakat prošao potpuno nezapaženo? Možda je smiješno razgovarati o zapaženosti plakata dok i sam film prolazi više-manje nezapaženo, ali mene je taj poster zaista zarobio na nekoliko minuta, nakon čega sam došao do zaključka da hrvatski film već dugo nije imao tako dobar plakat.
I.G.V.: Autor plakata su dizajnerska firma Šesnić & Turković. Ja sam na umu imao jednu drugu ideju, ali kad su dečki napravili ovo, morao sam priznati da je njihova jača.
KP: Nedavno si u jednom intervjuu na upit “Možemo li od vas u budućnosti očekivati još sličnih ostvarenja?” odgovorio: “Što od mene u budućnosti možete očekivati jako ovisi o tome kako će Šuma summarum proći u kinima”. Kako stvari trenutačno stoje, Šuma summarum u kinima nažalost prolazi katastrofalno, što bi značilo – što?
I.G.V.: Da se ne zajebavamo, znam i ja napraviti film koji će se baviti socijalnim problemima, Domovinskim ratom, sedamdesetiprvom, i koji će biti spor, meditativan, široj publici neatraktivan, a za kojeg ću si ja u džep moći staviti honorar nakon kojega pet godina neću morati ništa raditi. Šuma summarum je nastojala biti sve ono za čim domaća publika stalno vapi kako joj u hrvatskom filmu nedostaje. I onda ja snimim takav film, i to volonterski, bez kune honorara, jer si ga u tom budžetu ne mogu priuštiti, i film bude primljen odlično, ali se publika, kako sada stvari stoje, pokaže preinertnom da bi zaista i došla u kino. I ja ispadnem naivna budala koja je proćerdala četiri godine svog života, dovevši se pritom u financijski bezizlaznu situaciju. I nazdravlje. Nadam se da to odgovara na postavljeno pitanje.
Objavljeno
Objavljeno
