Tema Nezavisno kazalište, kulturni prostori
Piše: Hana Sirovica
Nezavisna kultura u Zagrebu nalazi se na udaru dviju ne uvijek povezanih, ali svakako suradničkih tendencija koje djeluju tako da Zagreb, a pogotovo njegov centralni dio, sve više i upadljivije postaje mjesto kulturne pustoši. Prva se tendencija odnosi na ograničeno raspolaganje prostorom, odnosno promjene u urbanističkom tkivu centra grada, pri čemu vaninstitucionalna kultura gubi i ono malo lokacija što ih je imala. S druge strane nalazi se udar na nezavisnu kulturu sustavnim smanjenjem gradskih financija koji odavno nije moguće previdjeti – svake godine programa je sve manje i sve su skromniji, a radnice i radnici u kulturi žive i rade u sve gorim uvjetima. U ovakvom uznemirujućem i, ukoliko se situacija nastavi razvijati istim tijekom, uskoro potpuno opustjelom kulturnom reljefu, izvedbene se umjetnosti nalaze u sve lošijoj poziciji, pri čemu posebno zabrinjava tretman kazališne djelatnosti i način na koji se ove dvije tendencije na njoj prelamaju.
S obzirom na to da se kazalište, zbog svoje specifične javne funkcije, vidljivo nalazi na sjecištu različitih ideoloških pritisaka, a u kontekstu sve lošije ekonomske pozicije nezavisne kulture općenito, situacija u okvirima zagrebačke izvedbene nezavisne scene vrlo je loša. Uz odavno zamjetne posljedice godina rezova i antagonističkog stava centara moći u državi spram dobrog dijela nezavisne kulturne produkcije, prostorne su tendencije takvog političkog usmjerenja sve jasnije – centar grada polako, ali sigurno postaje dostupan samo određenim vrstama kazališne produkcije, institucionalnoj i komercijalnoj. Dok se nekim drugim vrstama izvedbi lakše izmjestiti u galerijske ili općenito prostore drugačijih, originalno neizvedbenih namjena, kazališne predstave u pravilu imaju konkretnije prostorne zahtjeve: potrebna im je složenija scenska mašinerija, produkcije obično uključuju veći broj osoba itd. Drugim riječima, kazališnoj predstavi treba kazališni prostor.
No krenimo od financijskog odnosa Grada prema kazališnoj djelatnosti. Pogledamo li gradske programe potpore javnim potrebama u kulturi, vidljivo je kako se u prethodnih pet godina gradsko financiranje programa nezavisne kazališne produkcije u kategoriji kazališne i plesne djelatnosti smanjilo gotovo za petinu. Dok je za 2014. godinu programima dodijeljeno 4 120 000 kuna, za tekuću su godinu odobrena sredstva u iznosu 3 364 000 kuna. Tako gubitak gradskih sredstava kroz posljednjih pet godina iznosi 756 000 kuna, pri čemu u ove brojke nije uključena potpora festivalskim događajima i gostovanjima, koja je također u konstantnom padu. Nezavisna produkcija u zagrebačkom kontekstu pritom podrazumijeva svu kazališnu djelatnost koja nije vezana uz sedam gradskih repertoarnih kazališta kao ni uz gradske centre za kulturu.
Ta je kategorija, dakle, vrlo široko postavljena, pa u nju ubrajamo privatna kazališta poput EXIT-a, civilno-javne hibride poput Histriona te umjetničke udruge. Drugim riječima, za ista se sredstva natječu oni koji imaju riješenu osnovnu egzistencijalnu sigurnost i oni koji o njoj ne mogu ni maštati, odnosno podjednako oni koji imaju vlastite prostore i osiguran hladni pogon te uspijevaju sasvim pristojno zaraditi, kao i oni koji nemaju prostor niti ostvaruju profit. Pritom su ostalim kategorijama (gradska kazališta i centri za kulturu) sredstva isto tako značajno smanjena, no nezavisna je produkcija, ili barem onaj njezin dio koji uistinu možemo zvati nezavisnim, ugroženija već u startu zbog nesigurnijih i neizvjesnijih uvjeta u kojima radi.
Isto tako, vidljivo je i da gradske vlasti iskazuju naklonost određenim vrstama izvedbi. Tako je s Glumačkom družinom Histrioni Grad ušao u civilno-javno partnerstvo te im preuredio, opremio i dodijelio prostor. Ovaj se postupak s gradske strane svojedobno opravdavao kao doprinos nezavisnoj sceni, odnosno tvrdilo se kako će prostor u Ilici 90 biti otvoren i dostupan nezavisnim produkcijama, do čega evidentno nije došlo. Usporedimo li Histrionski dom (nominalno i centar za kulturu) s Pogonom koji također radi po modelu civilno-javnog partnerstva, jasno je da su koncepcije javnosti ovih dvaju prostora ekstremno različite. Naime, Pogon svake godine u sklopu projekta Pogonator nudi prostornu, programsku i tehničku potporu izvedbenim umjetničkim projektima koji se biraju putem javnog poziva. Ove godine pokrenuli su i projekt Participativna Pogonova sezona koji također osigurava besplatan prostor i podršku programima, a jedan od uvjeta upravo je njihov neprofitni karakter, odnosno to da programi moraju biti besplatni za publiku. Nasuprot tomu, Histrionski dom služi primarno izvedbama glumačke družine Histrioni, ne postoji nikakav javni poziv ni natječaj koji bi drugim udrugama ili inicijativama omogućio uporabu tog prostora, dok publika za programe plaća ulaznicu.
Uz Histrionski dom, o jasnim preferencijama koje gradske vlasti iskazuju određenim vrstama izvedbi možda najbolje svjedoči pripajanje kluba Kontesa (gradskom) kazalištu Kerempuh, kao i pozamašna financijska podrška koju je Grad u više navrata mimo natječaja tom mjestu dodijelio. Dok nezavisne produkcije doslovce ostaju bez tla pod nogama, Kontesin kabaretski program i obilježavanje pedesete obljetnice djelovanja Zlatka Viteza u Histrionima (za koje je iz ovogodišnjih programa javnih potreba za kulturu izdvojeno 80 000 kuna odlukom Vijeća na čelu sa Zlatkom Vitezom, uz 20 000 kuna namijenjenih monografiji na istu temu) imaju siguran i riješen prostor.
Pridružimo li ovakvom financijskom stanju razne recentne promjene u prostornom kulturnom reljefu grada, opća slika postaje još alarmantnija budući da, za razliku od gradskih kazališta i centara za kulturu, veći dio nezavisne kazališne djelatnosti nema osiguran prostor ni troškove hladnog pogona. Upravo činjenica da su resursi Pogona rezervirani godinama unaprijed možda najviše govori o tomu koliko za izvedbe zaista nedostaje prostora, dok je budućnost Studentskog centra kao druge lokacije na koju su se nezavisne produkcije mogle smjestiti uz zadovoljene osnovne uvjete za rad u najmanju ruku neizvjesna.
Studentski centar nije direktno pod ingerencijom gradskih vlasti – za njega, podsjetimo, odgovaraju podjednako Sveučilište i Ministarstvo znanosti i obrazovanja – ali se nalazi na gradskom zemljištu. Situacija s SC-om možda najbolje ocrtava podmuklost načina koje centri moći (možda različiti i odvojeni, ali u ovoj državi oko pitanja kulture složni) koriste kako bi se razračunali s pristupima kulturi kakvi im nisu po volji. Iako je još rano za precizne tvrdnje o budućnosti kazališnog programa Teatra &TD, postoje sasvim dovoljne indicije za pretpostavku o nimalo svjetloj budućnosti ovog povijesno izuzetno važnog poprišta nezavisne kulture. Novi voditelj kulture SC-a u veljači je najavio “bogat program” u obliku pet premijernih naslova, što je popratio i zabrinjavajućom izjavom o potencijalnom gašenju ansambla ovog kazališta čiju financijsku isplativost planiraju (po kojem ključu i na koji način, ostaje nejasno) – razmotriti.
Prvi premijerni naslov, Ružni Mariusa von Mayenburga u režiji Barbare Rocco, trebao je biti izveden 16. travnja, no premijera predstave je, znakovito, bez objašnjenja otkazana do daljnjega i ne nalazi se ni na svibanjskom programu. Do kraja sezone najavljene su još četiri premijere, tako da nam tek ostaje vidjeti koliko će korjenite biti promjene u repertoaru i predstavama Teatra &TD. Ipak, s obzirom na Šišmanovićevu najavu procjene isplativosti glumačkih angažmana, kao i na pritiske da se korištenje prostora i resursa SC-a krene naplaćivati, a s kojima se bivše vodstvo susretalo, buduće se osiromašenje programa čini vrlo izvjesnim. Još je jedan nedavni gubitak za nezavisnu izvedbenu scenu prestanak je rada Kina Grič koji je, podsjećamo i na to, također povremeno služio kao izvedbeni prostor. Iako izmještanje Kulture promjene iz SC-a i prestanak rada kina Grič nije odgovornost gradskih vlasti, indikativno je ovaj kontinuirani gubitak prostora postaviti spram prostora u centru Zagreba koje Grad podržava poput već spomenutih Histriona i Kontese.
Još je jedan nedavni gubitak za nezavisnu izvedbenu scenu prestanak je rada Kina Grič koji je, podsjećamo i na to, također povremeno služio kao izvedbeni prostor. Iako izmještanje Kulture promjene iz SC-a i prestanak rada kina Grič (koje je sudskim procesom vraćeno u ruke originalnih vlasnika čime je poništena nacionalizacija tog prostora) nije odgovornost gradskih vlasti, indikativno je ovaj kontinuirani gubitak prostora postaviti spram prostora u centru Zagreba koje Grad podržava poput već spomenutih Histriona i Kontese.
U predstavi Bolji život Teatra &TD pripadnici mlađe glumačke generacije Boris Barukčić i Ugo Korani u budućnosti prostora koji danas zauzima Studentski centar zamišljali polje jagoda. Vlastitu su utopijsku budućnost postavili kao vrijeme kad će honorari pristizati bez kašnjenja. S druge strane, njihovi stariji kolege Nataša Dangubić, Petra Hrašćanec i Jerko Marčić u prvom dijelu iste predstave mogli su zamisliti samo bijeg na pusti otok ili u inozemstvo. U prostoru Kina SC, u izvedbi Najtužniji komad. Ikad. nezavisne plesne skupine Kik Melone prošlog listopada, izvođačica Silvija Marchig panično telefonom zove pomoć jer je u SC-u požar, ali nikoga nije briga i pomoć ne dolazi. Ovo su samo neki od primjera izvođačkog bunta na pozornicama Studentskog centra, no prilično zorno dočaravaju zapostavljenost i destrukciju kulture, kako u Studentskom centru, tako i općenito u Zagrebu.
ObjavljenoObjavljeno
