Tema Udruga Zamisli osnovana je 2005. godine radi poticanja mladih s invaliditetom na uključivanje u sustav obrazovanja, radi informiranja i savjetovanja, te uključivanja mladih u aktivno sudjelovanje u društvu i zajednici. Otkad postoje, bave se prilagodbom filmova i kazališnih predstava slijepim i slabovidnim osobama. Do sada su prilagodili 17, što domaćih što stranih dugometražnih filmova. Surađuju s UNICEF-ovim Festivalom o pravima djece, kazalištima Exit i Gavella, Hrvatskom radiotelevizijom, kinima Cinestar i Europa, Tiflološkim muzejom. Trenutno imaju sedam educiranih urednika naracije koji su prošli module edukacije u jesen 2013. godine, a od ljetnog semestra tekuće akademske godine izvode praksu za studente dramaturgije Akademije dramske umjetnosti. O desetogodišnjem radu udruge, projektu Slušam, dakle vidim i realiziranim i budućim suradnjama razgovaramo sa Svjetlanom Marijon, predsjednicom udruge, i Antonijom Pavlovićem, urednikom naracije.
KP: Što je naracija?
A.P.: Naracija je prilagodba filmova, kazališnih predstava i ostalih umjetničkih audiovizualnih djela za slijepu i slabovidnu publiku. Postoje tri faze naracije. Prva je priprema naracije u kojoj sudjeluju urednik naracije i dramaturg, tu nastaje tekst naracije. Dramaturg s urednikom naracije radi na tekstu naracije tako da služi kao “oči” uredniku naracije, koji treba biti slijepa osoba. Pomoću njega urednik naracije donosi zaključke o tome što slijepa osoba može shvatiti iz filma, a da mu se ne kaže, a što se mora reći odnosno što osoba ne može zaključiti iz zvučnog dijela filma. U samoj pripremi nema razlike između filma i kazališne predstave, njihova je razlika u izvedbi. U udruzi Zamisli radimo tekst naracije u sklopu dijaloga. Tekst se ubacuje između dijaloga, a glumac ga čita u studiju kad radi film ili uživo u kazalištu dok traje predstava. Ponekad ima jako malo vremena, sekundu ili dvije, a postoji nešto što se mora reći i točno se treba pogoditi trenutak, pogotovo u kazalištu. U studiju se uvijek može popraviti, dok je predstava živi organizam u koji se treba uklopiti. Treća je faza uređivanje naracije nakon snimanja, njome se bave tonski tehničari koji stavljaju naracije na točno mjesto, ako je glumac prešao preko dijaloga te redatelj naracije koji pazi na odnos zvuka, onog izvornog u filmu i zvuka naracije. U kazalištu posljednja faza ne postoji jer ide uživo. Glumac koji čita u kazalištu mora biti glumac s iskustvom rada na naraciji koji zna kako funkcionira naracija, koji se pripremio prije i prošao tekst s urednikom naracije.
S.M.: U idealnim uvjetima, odlazak slijepe osobe u kazalište izgledao bi tako da rezervira ulaznicu kao i svi ostali posjetitelji, te da kaže da treba naraciju. Za razliku od prosječnog gledatelja, pri dolasku u kazalište uzima slušalice i odlazi na svoje mjesto. Preko tih slušalica dobije naraciju dok cijeli zvuk same predstave dolazi iz dvorane u kojoj se nalazi. Ono što dolazi kroz slušalice su u principu određeni opisi scena da bi se povezao tijek radnje, dobio određeni smisao i razumijevanje samog dijela. Glumac narator govori uživo pripremljeni tekst naracije. Glumac nema ulogu u trenutku predstave razmišljati što reći, njegova je uloga da se oslanja na tekst naracije. Tome služi priprema s urednikom naracije.
KP: Kako je došlo do osmišljavanja i provedbe projekta Slušam, dakle vidim?
S.M.: S pripremama smo započeli tako što smo prvo snimili film, odnosno prva je prezentacija išla u Cinestaru uživo. Vlatko Brčić, prijatelj jednog našeg slijepog korisnika inače mu je u životu tako prepričavao filmove, pa se ponudio da to učini za vrijeme prezentacije za sve nas. Film je bio Oliver Twist, bilo je to 2005. Željeli smo pokazati kako bi se slijepima moglo omogućiti da pogledaju film, i tu je postojalo jako puno upitnika. Sugovornici su bili zbunjeni kako će slijepi gledati film, slijepi su tvrdili da je to utopijski projekt, da slijepi ne mogu gledati film, i imali smo jako malu podršku samih organizacija slijepih. U udruzi je tada bilo 7 slijepih osoba, studenata i njihova zamisao da normalno odu u kino je rezultirala tom prezentacijom. Pod normalno mislim na odlazak u kino bez pomoći druge osobe koja šapuće tijekom cijelog filma i smeta druge ljude koji nisu svijesni da je njen sugovornik slijep. Od Cinestara smo dobili tehničku podršku. Osobno mi je bila šokantna ta nevjerica da ćemo mi to zbilja napraviti. Taj su dan došli naši korisnici s kojima smo radili prilagodbu literature, došli su klinci iz Vinka Beka, narator je bio u dvorani i sve je išlo uživo. Nakon prezentacije pristupio nam je redatelj Tomislav Žaja i rekao, ovo je super, ovo se unaprijed može snimiti, dečko iza se ne mora mučiti. Žaja je pozvao svog prijatelja, uspješnog glumca Gorana Grgića kojem je prepričao kako je doživio prezentaciju u Cinestaru. Bio nam je spreman dati nesebičnu pomoć, pronašao je studio za budući projekt. Tražio je da mi pripremimo tekst naracije i odlučimo se za film, a Goran će biti narator. Osmislili smo ime projekta, Slušam, dakle vidim, i tako je sve započelo, a Žaja je njegov kum.
KP: Nakon Olivera Twista, koji je bio sljedeći film za koji ste radili naraciju?
S.M.: Odabrali smo crtić Preko ograde tako da porušimo još jednu predrasudu. To je bila ideja Perice Mihaljevića, slijepog glazbenika koji se jako dao u postavljanje projekta na noge. Predrasuda bi bila da slijepi možda mogu gledati film, jer igrani film blizu je stvarnosti, ali prilagoditi crtani film slijepim osobama znači ući iz jedne krajnosti u drugu. Perica je time htio isprovocirati i ekipu iz dramskog stvaralaštva i ekipu iz svakodnevnog života i same slijepe osobe. Napravili smo naraciju kao i za svaki film, nismo naprimjer išli opisivati kako koji lik-životinja izgleda jer to nismo radili ni za likove u igranim filmovima ako nije važno za radnju. Uskoro nas je tadašnja ministrica obitelji Jadranka Kosor pitala da napravimo film kojim će počastiti slijepe za Međunarodni dan bijelog štapa te smo doživjeli da su predstavnici udruga slijepih ipak došli na našu prezentaciju, naravno, jer ih je zvala Kosor. Suradnju smo iskoristili da dobijemo bitku s kinematografima odnosno distributerima. Mislili smo, odlično, sada ne moramo žicati studio niti glumce jer novac imamo, hajdmo razgovarati s Blitzom. Pitali smo ih koji film ima premijeru taj tjedan. Rekli su, Parfem – povijest jednog ubojice. Pitali smo možemo li dobiti dozvolu da za njega napravimo naraciju. Rekli su, može, i kad su čuli da bi trebao biti prezentiran na posebnoj projekciji, za Vladu, pristali su. No, kad smo ih tražili scenarij i master, nastao je problem. Taj problem imamo i danas jer se mnogi producenti libe predati nam materijale za obradu, da ne procure dalje. Ali, to su naši uvjeti rada i bez didaskalija i mastera ne možemo raditi na naraciji. Na kraju je sve bilo okej. Goran je radio naraciju i čitao dijaloge, to je bio prvi put da smo radili strani film pa su paralelno čitani naracija i dijalozi, plus što smo imali samo dijaloge na papiru, ali ne i titl, a jezik filma je bio francuski. Naravno, mogli smo odabrati hrvatski film pa bi bilo lakše, no htjeli smo na određeni način osvijestiti i same distributere koja je njihova uloga u svemu tome. Najviše smo željeli dokazati da se naracija može pripremiti i za strani film prije premijere. Realno, hrvatski film ne bi dobio toliki publicitet. Tada smo mnogo naučili o potrebi izmjene dva glasa u naraciji, jednog koji čita dijaloge, a jednog koji čita naraciju.
KP: Kakve su bile reakcije na odabir filma?
S.M.: Sam je film na kraju bio problem. Potpredsjednica vlade nije bila zadovoljna odabirom, iako je odgledala samo prvih pet minuta, baš onih kad ona rađa na tržnici, među ribama i prljavštinom. Jedini je prigovor bio da smo odabrali grozan film, gdje ćemo tako nešto prikazivati slijepima. Meni je to bilo super čuti, jer smo otvorili raspravu o tome tko je uopće taj da odlučuje i čemu rasprava o ukusima i zašto slijepe osobe ne bi mogle imati pravo vidjeti bilokakvo umjetničko djelo, bez obzira na sadržaj, ako je upućen i namijenjen općoj publici. Onda nam je cilj potruditi se što veći broj tih sadržaja učiniti pristupačnim. Ako moramo birati, trebamo prepustiti slijepima da odaberu. Nećemo ih štititi od nasilja ili psovki. No, danas se još uvijek zna dogoditi da novinari stručnom timu koji radi na prilagodbi postavljaju pitanje koji je žanr lakše prilagoditi. Težina prilagodbe ovisi o zvuku u djelu. Mi se bavimo zvukom. Ako se u filmu puno govori ili je puno posrednih zvukova u koje ne možemo ulaziti s opisima, otežan nam je rad. Percepcija javnosti o ideji prilagodbe još uvijek se vrti oko sadržaja djela, a ne oko načina na koji će onaj koji ne vidi dobiti ideju djela. Puno je tu posla u smislu rušenja predrasuda. Kako kod publike, tako i kod stručnih suradnika koji s nama rade, ali i samih slijepih osoba.
KP: Kako je projekt napredovao dalje? U jednom trenutku počinjete surađivati s francuskom firmom L’occitane.
S.M.: Deset godina koliko radimo na prilagodbi, imali smo jak intenzitet prvih pet godina i onda nam je aktivnost malo splasnula, imali smo gotovo dvije godine praznog hoda, financirali smo se kroz natječaje. Kada su natječaji počeli ograničavati broj prijava, morali smo se odlučiti za ono što nam je važnije, a to je podrška studentima. Osigurati studentu prijevoz kombijem ili osigurati naraciju za film koji će pogledati pet slijepih osoba, nije bilo dileme. No, onda se pojavio L’occitane kao firma koja ima zakladu u Francuskoj i razvija aktivnosti za sve podružnice u svijetu. Petra Sikirić nas je našla negdje na internetu i kontaktirala. Tražili su kulturnu i obrazovnu komponentu projekta koji bi financirali. Došli smo na ideju da prijavimo projekt obrazovanja odnosno edukacije za urednike naracije, da pojačamo element važnosti slijepe osobe i njene uključenosti u cijeli proces i da te edukacije odrade stručne osobe, producenti, redatelji, teoretičari. Svi koje smo kontaktirali željeli su sudjelovati i firma je odlučila financirati naš projekt. Čak je dobio nagradu kao jedan od tri najbolja projekta na njihovom sajmu u Francuskoj.
KP: Kome je bila namjenjena edukacija i tko je sve sudjelovao u njoj?
S.M.: Svim korisnicima koji su već koristili našu prilagođenu literaturu poslali smo poziv da se uključe u edukaciju. Moduli su bili organizirani svaki tjedan, subotom. Sudjelovali su Hrvoje Hribar, koji je održao opći uvod u spoj svijeta slijepih i audiovizualnih djelatnosti, Mario Kovač i Tatjana Aćimović, produkcija i režija, Goran Elegović, uloga fotografije, jako zanimljiva radionica u kojoj izradio kartonski okvir poput TV ekrana, putem kojeg su učili pojmove kao što su kadrovi i planovi. Potom glumci u stvaranju dramskog dijela, Goran Grgić i Petra Težak. Tijekom rada složili smo se da je proces pripreme naracije zaista najteži. U tom smo procesu otkrili ulogu dramaturga kao svojevrsnog posrednika između urednika naracije, slijepe osobe, i glumca – trebao nam je netko tko zna pisati, netko tko se zna izraziti na određeni način, odabrati pravu riječ, pomoći uredniku naracije, a profesionalac je. Glumac isto tako ne može raditi na pripremi, prvenstveno zbog ostalih angažmana. Uglavnom smo radili prema svom iskustvu, nismo se toliko vodili iskustvima drugih, izvan Hrvatske, vodilo nas je naše svakodnevno iskustvo, želje i potrebe. Tako smo stvorili mozaik u koji smo povezali ovih deset godina rada. L’occitane nam je i sljedeće godine ponudio daljnju potporu i tako smo odlučili jednog urednika, od ovih sedam koji su prošli edukaciju, zaposliti.
Naši su stručni suradnici također prošli zanimljiv put. Posebno dramaturzi. U principu, njihova je uloga da pomognu taj neverbalni dio istaknuti. Mi ih zapravo vraćamo za 180 stupnjeva – ono što su učili neverbalno pokazati, sada moraju opisati na verbalan način, to im je veliki izazov. Recimo, s Akademijom dramske umjetnosti sada imamo zanimljivu suradnju, s Odsjekom za dramaturgiju, što je veliki iskorak u našem razvoju. Zahvaljujući Tomislavu Zajecu studenti dramaturgije kod nas dolaze na praksu, radimo s čak četiri studentice i trenutno završavamo naraciju filma Lukasa Nole Šuti.
KP: Kako je došlo do suradnje s Hrvatskom televizijom?
S.M.: Nakon petog modula radionice, napravili smo još jednu dodatnu radionicu s dramaturginjom Majom Sviben, a prije nje smo imali radionicu Nikice Gilića koji nas je proveo kroz teoriju filma. Tada smo započeli i suradnju s Hrvatskom televizijom. Gilić je surađivao na Trećem programu, spomenuo je Deanu Šoši naš rad i on se jako zainteresirao. Organizirao je emisiju o naraciji u kojoj su gostovali Denis Marijon, Branimir Šutalo i Goran Grgić. Nakon emisije pušten je Moram spavat’ anđele kao prvi hrvatski film, u potpunosti prilagođen, od svog prvog dolaska u kino. Na premijeri smo bili s naracijom, a kasnije je tko je htio mogao pogledati film sa slušalicama. Završio je i na DVD-u. Uskoro smo se susreli s problemom prava. Dejan Aćimović se odmah odrekao prava pa je televizija mogla emitirati film. Imamo dosta hrvatskih filmova za koje imamo naraciju, ali televizija ih ne može emitirati jer im je isteklo pravo prikazivanja. Trenutno smo u razgovorima o tome. Kod nas je uvijek tako, jedna se situacija zatvori, druga se otvori – ali mislim da je ovaj projekt živi organizam koji se stalno razvija i uvijek će postojati neka zatvorena i otvorena pitanja. U svakom je slučaju zanimljivo gdje je sve otišlo. U travnju prošle godine emitiran je Anđeo, na jesen je u povodu međunarodnog dana bijelog štapa opet na Trećem pušten ciklus filmova s naracijom, svaki je utorak išao film s naracijom. Odnosno, ta četiri za koje su imali prava.
KP: Prilagodili ste seriju Crno-bijeli svijet za Drugi program Hrvatskoga radija.
S.M.: Na tom smo projektu surađivali otpočetka. Na tome je Antonio radio kao urednik naracije koju je pripremao u suradnji s dramaturginjom Ivanom Karačonji Rupčić. CBS je paralelno nastajao i za televiziju i za radio. Kako su se epizode montirale, tako smo ih dobivali za prilagodbu. Snimanje smo radili kod njih u studiju. Ono što je najzanimljivije bilo, kad se napravila naracija, nastao je tehnički priblem kako je emitirati jer može se emitirati paralelno film i naracija, ali to si ovi na TV-u nisu željeli priuštiti zbog ostale publike.
A.P.: I to je u redu, jer bi u jednu ruku to bilo ostvarivanje prava jednih, ali kršenje prava drugih. Videćoj osobi ne treba naracija, njoj to smeta.
S.M.: Iako u digitalnoj eri, nismo mogli osmisliti kako ćemo aktivirati neki kanal na kojem bismo mogli slušati naraciju, jer dok bi gledatelji shvatili kako ju isključiti, već bi prošla serija. I onda smo se sjetili radija, što je nekako logično i došlo, jer su slijepe osobe i inače više okrenute radiju kao mediju. Oni na TV-u su sami spoznali, shvatili i pokušali sva moguća tehnička rješenja, i došli su do ovog kao najboljeg i svi smo se složili da nije idealno, ali kad smo napravili nešto što mogu svi istovremeno popratiti, nema smisla odustati. Sad, ako će se netko žaliti jer mora upaliti radio dok ostatak obitelji gleda televiziju, može staviti slušalice i opet će svi zajedno gledati. Imali smo ideju da dijelimo letke na autobusnom kolodvoru ljudima koji putuju oko osam sati navečer, da mogu slušati seriju na radiju, ali iako to nismo napravili, dobili smo odlične reakcije upravo od ljudi koji su nas slušali na putu, bilo u busu ili automobilu. Definitivno smo otvorili novi segment kulturnog stvaralaštva, uključili društvenu skupinu koja je iz njega bila isključena i dali mogućnost nekome, tko je dosad u svom privatnom aranžmanu uključivao članove obitelji ili prijatelje, da ravnopravno sudjeluje u gledanju filma. Oboje se mogu opustiti u tom trenutku i drugačije doživjeti film. Ili kazališnu predstavu.
KP: Na koji se način prilagođavaju kazališne predstave?
S.M.: U naraciji nikada ne smijemo pretpostavljati. Iako smo film 3, 4 puta pogledali, ne možemo odluku donijeti na temelju onoga što će biti poslije, već samo na temelju onoga što je prikazano do tada i što se trenutno dešava. Smisao naracije nije da prepričavamo. Tu se vidi razlika između kazališta i filma. U kazalište smo išli tako da smo glumce uparivali sa slijepim osobama. Glumcima je to bio super izazov, bili su u ulozi njihovih očiju. Glumci su najveće iskustvo stekli kada su nešto dvojili, rekli bi da svira radio na što bi saznali da i slijepa osoba to čuje. Na taj smo način širili krug suradnika s kojima smo kasnije lakše iskomunicirali na što je potrebno staviti naglasak i objasniti što se događa na pozornici. S druge strane, slijepi su mogli prepoznati u glumcu koliko ima potencijala za naratora. Nisu svi za naratore. Taj odlazak u kazalište u principu je bila naša testna faza. Kasnije je to ispalo veliko područje koje je jako zanimljivo, gdje smo shvatili da se i tamo mogu postaviti slušalice i cijela oprema, glumac narator može biti u tehničkoj prostoriji, ne smetati publici, a opet biti povezan sa čovjekom u publici. Ponekad bi se pripremali unaprijed, a recimo na Ledi u Gavelli je Ankica Dobrić ad hoc govorila, više je puta gledala predstavu i znala ju je jako dobro, ali prošla je i puno individualnih odlazaka u kazalište sa slijepima te radila na naraciji filmova za UNICEF. U posljednje se vrijeme kazališta bude sa željom da prilagode sadržaj.
KP: Odnedavno je na razini Grada osnovano povjerenstvo za izradu minimalnog standarda prilagodbe kina i kazališta slijepim i gluhim osobama i udruga Zamisli je pozvana priključiti se njegovu radu.
S.M.: Grad Zagreb je osnovao Povjerenstvo početkom godine i željeli su napaviti nešto, sami nisu znali što, ali da se gradska kazališta i kina Tuškanac i Europa tehnički opreme da se mogu osigurati prilagodbe. U gradu su okupili sve nas koji nismo do sada surađivali, ali se bavimo istom stvari. Tamo smo bili jedini praktičari koji su radili prilagodbe za slijepu publiku. Naš je zahtjev da donesemo neki minimalni standard po kojem se radi naracija. Da definiramo da se radi o istoj opremi u svakom kazalištu i kinu, što je jednostavnije za slijepe, potom sam proces stvaranja je jednako bitan – stvaramo li ga u suradnji urednik-dramaturg-glumac ili će svako kazalište smisliti svoje metode rada. Meni je idealno da postav za predstavu ima unaprijed isplaniranu strukturu izrade naracije i da je slijepi urednik uključen u cijeli postav. Logično mi je da urednik odlučuje tko će biti glumac narator koji će prenijeti ideju, po principu kao što ekipa za film ili kazalište bira tko će dobiti koju ulogu.
U pripremnoj verziji za gradsko povjerenstvo, radili smo predstavu u ZKM-u, a mi kao tim u pripremi naracije nismo se kliknuli s glumicom koju je kazalište odabralo jer je ona imala svoju, drugačiju viziju svega. Čitala je iz skripta predstave. U tome što je govorila bilo je logike, ali nije bilo podudarnosti – umjesto objašnjavanja što se događa u tom trenutku na pozornici, ona je čitala najavu sljedeće scene. Slijepi koji su to slušali nisu mogli znati što se događa i njima je i takav opis bio normalan. Mi, recimo, vidimo da je mrak, a ona prepričava didaskalije iz dramskog teksta koji opisuje scenu koju ćemo tek vidjeti. Tu je nastala razlika s kojom se osobno ne mogu složiti da se radi o jednakosti. Slijepi su na taj način mogli biti bilo gdje drugdje, a ne u kazalištu, i mogli smo im pustiti snimku predstave i pustiti da im opisuje.
KP: Zašto je tomu tako, odakle takav nesklad u percepciji rada na naraciji?
S.M.: Općenito u društvenoj svijesti, s osobama s invaliditetom živjeti i raditi je jako teško. Jako je teško, ali ne u smislu jadni mi, već su odnosi komplicirani. Posebno kad su slijepi u pitanju – Savez slijepih smatra da su oni bogomdani i jedini i ništa se bez njih i njihovog blagoslova u državi o slijepima ne može napraviti. I kad oni nešto zaključe, to je tako. Kroz sve pilot ideje, pozive na događanja, oni bi izignorirali dolazak da nam ne daju na važnosti. Onda je došla Jadranka Kosor pa su morali doći jer ih financira. A kad smo ih zadnji put zvali na prezentaciju uz pokroviteljstvo L’occitane također nisu htjeli doći, a ne razmišljaju da i L’occitane traži suradnike za financiranje. Nama su recimo dvije godine za redom financirali projekt što nije uobičajeno jer donatori vole podržati različite organizacije i ideje. To je svijest koja nekada može zagorčati život, u smislu da netko koristi svoj položaj i utjecaj samo zbog toga što jest, a ako netko takav zauzme takav stav, stvari se zakompliciraju. Poljaci imaju naprimjer studij u Krakowu koji se bavi pripremom naracije, pod kapom je UNESCO-a i zaštićen je kao kulturni sadržaj. Djevojka koja je bila tu na razmjeni jedan semestar, prošla je taj studij, piše naraciju za televiziju i nikada nije upoznala slijepu osobu. Nevjerojatno. Glumica iz ZKM-a, naprimjer, već godinama čita slijepim osobama u knjižnici, ali to nije isto, nju za čitanje pripremaju kroatisti, a ne slijepe osobe. Priprema za čitanje knjige i priprema samog teksta koji netko treba pročitati nisu iste stvari. Tekst sadržaja naracije može samo slijepa osoba ocijeniti je li dobro prilagođen. Dok čitanje teksta naracije na neki način jest isto kao i čitanje knjige, s time da je i samu knjigu nekad negdje netko drugi napisao.
A.P.: Videća osoba ne čuje ono što čuje slijepa osoba. Slijepa osoba ima izraženiji sluh. Slijepa osoba na potpuno drugačiji način shvaća samu atmosferu, bilo filma ili kazališne predstave. Ne može videća osoba govoriti što je na ekranu važno, a da prije ne pita slijepu osobu. Onda dolazimo do toga da ističemo što je nevažno, da ne govorimo što je potrebno i da napravimo naraciju koja postaje prepričavanje koje može praviti bilo tko. To na kraju nije profesionalno, već je razina nekakve pomoći, umjesto “idem ti pomoći da bi lakše shvatio”, “idem ti pomoći da shvatiš”.
S.M.: Ublažit ću, neću ti reći da su goli. Tu je dobar primjer film Nije kraj. Uz naraciju koju smo napravili, na televiziji su napravili i titlove. S obzirom da film ima puno psovki, u titlovima su ih ublažili. Naravno, svi su se gluhi pobunili, a osim toga narušili su izvornost autorskog dijela.
KP: Kako dakle ocjenjujete suradnje na civilnoj sceni, među pojedincima i udrugama?
A.P.: Ljudi doživljajavaju saveze kao zaslužne za sve što se radi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, no njihove zasluge ne prelaze 10 posto svih aktivnosti. Sve ostalo rade udruge koje uglavnom nisu specijalizirane za određene skupine osoba s invaliditetom nego se između ostalog bave i osobama s invaliditetom kroz svoje aktivnosti. Kada ljudi koji ne žele suradnju, već moć i monopol specijaliziranih saveza, shvate da moraju nešto raditi i surađivati, a ne čekati da netko drugi nešto obavi pa si pripisati zasluge, to će možda biti prekretnica za cjelokupno civilno društvo.
S.M.: Nažalost, ponekad je važnije tko si, a ne što i kako radiš. Također, nismo u društvu jednakih mogućnosti ako iskorištavamo vlastiti invaliditet. Konvencija točno kaže, o nama zajedno s nama, i time se vodimo u svom radu. Napredak će se moći mjeriti i bit će vidljiv ako se očekivanja svedu na rezultate, ako se postave neki indikatori kojima se može mjeriti nečiji napredak. Recimo, kod pitanja rada udruga, imamo zakone i uredbe, pravilnike, ali nemamo mjerilo po kojem možemo vrednovati radi li neka udruga u javnom interesu ili osobnom. Isto tako, nekada mislimo da radimo dobro, no nije sve dobro što radimo. Udruga Zamisli radi greške, ali da ne radimo greške ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Ne radimo na temelju nečijeg suosjećanja ili dobivenih grantova već profesionalizma i nas i naših suradnika. Dugoročno, ovo ne bi smio biti naš projekt već integralni dio svih kulturnih projekata. Želim da kroz radnu skupinu u gradu postignemo to da od 2016. svi projekti dobiju dodatne bodove ako će uključivati prilagodbu za gluhe i slijepe. Drugačije jednostavno ne ide. Rekli su da nam zakon ne može osigurati ono što nam kultura ne može dati. Ukratko, zakoni mogu propisati sve i svašta, ali pitanje je kulture provode li se ti zakoni, odnosno možemo li dati ono što oni propisuju. Sve dok sami ne osvijestimo potrebe, papir će i dalje svašta trpiti, a ja se nadam da će se u ovom segmentu napraviti nešto drugačije. Možda u ovom slučaju ipak kultura dade nešto što ni zakoni nisu definirali.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
