Tema Unazad nekoliko godina u medijskom prostoru moglo se naići na više tekstova i izvještaja o nedostatnim pomacima u borbi za jednaku zastupljenost osoba s invaliditetom u javnom medijsko-kulturnom prostoru, posebno kada je riječ o nedostatnoj pristupačnosti medijskih sadržaja na televizijskim programima, prije svega na javnom medijskom servisu. Potaknuti recentnim otvaranjem ovih tema kroz poticanje medijskog izvještavanja o ranjivim društvenim skupinama, istražili smo dosadašnje pomake u polju prilagodbe filmskih sadržaja za slijepe i slabovidne osobe te aktualno stanje na domaćim filmskim festivalima u pogledu programske inkluzivnosti. U trenutku pozitivnog rasta broja manjih i nezavisnih filmskih festivala, bitno je osvrnuti se na prethodne prakse inkluzivnosti, ili na izostanak istih, te prepoznati nužnost provođenja socijalno osviještenih praksi, poput povećanja broja prilagođenih audiovizualnih sadržaja na filmskim festivalima i medijskim servisima.
Bogatsvo, a ne problem
Još 2005. godine, kako piše Branimir Šutalo za In Portal – središnji medij za informiranje osoba s invaliditetom – na prvom ljetnom kampu organiziranom za članove Udruge Zamisli, jedna od članica Udruge izrazila je nezadovoljstvo tada nepostojećom kinoprikazivačkom infrastrukturom za slijepe i slabovidne osobe, ali i želju za promjenom takvog stanja, što je rezultiralo i prvim konkretnim koracima. U jesen te godine, točnije 15. listopada, na Dan bijelog štapa, održana je prva prilagođena kinoprojekcija – film Oliver Twist Romana Polanskog praćen naracijom uživo, pretečom audiodeskripcije. U narednih nekoliko godina, prvenstveno zahvaljujući inicijativi Udruge Zamisli i novopokrenutom projektu Slušam, dakle vidim, filmovi su se počeli prilagođavati na mjesečnoj bazi. Točnije, do 2011. godine prilagođeno je jedanaest dugometražnih igranih filmova, kao i desetak kazališnih predstava.
Iako je festivalska mašinerija sporije reagirala na ove pozitivne promjene te ih pretežno provodila u sklopu povremenih projektnih inicijativa, ipak treba istaknuti prvi, a do danas i jedini u potpunosti inkluzivni filmski festival. Festival prava djece u organizaciji Udruge za promicanje stvaralaštva i jednakih mogućnosti Alternator od 2009. godine sustavno prilagođuje svoj program slijepim i slabovidnim, kao i gluhim i nagluhim osobama, ponajviše putem prilagodbe filmskih sadržaja koja se sastoji od standardiziranih podnatpisa s dopunama o specifičnostima govornika u sceni te opisom zvukova. Prema riječima jednog od pionira audiodeskripcije Antonia Pavlovića, cilj je “što vjernije približiti atmosferu filma, iako će svaka slijepa ili slabovidna osoba opisanu sliku vidjeti na svoj način”, što Pavlović kao urednik naracije i profesionalni glumci smatraju bogatstvom, a ne problemom.
Sljedeći značajni korak događa se 2014. godine, kada se zahvaljujući novopokrenutom projektu Kada slijepi i gluhi rade zajedno onda svi razumiju pokreće novi val prilagodbe filmova, ovog puta i na Hrvatskoj televiziji te u hrvatskim mainstream i nezavisnim kinima. Tako je 28. ožujka 2014. godine na Trećem programu Hrvatske televizije prvi put prikazan prilagođen film Dejana Aćimovića Moram spavat’ anđele, a u Kinu Europa održana inkluzivna projekcija filma Ljubav i smrt, također zahvaljujući Udruzi Zamisli, ali i Zagreb Film Festivalu, Udruzi slijepih Zagreb i Hrvatskom savezu gluhih i nagluhih. Isto tako, na Human Rights Film Festivalu održanom iste godine organiziran je bogat diskurzivni program na temu poboljšanja uvjeta konzumiranja kulturnih sadržaja za slijepe i slabovidne osobe. Nakon projekcije prilagođenog eksperimentalnog filma Deborah Stratman Hakirani krug, kako je te godine za Kulturpunkt izvijestila Vlatka Lacmanović, izlaganja su održale predstavnice i predsjednice brojnih udruga, društava i zajednica slijepih i slabovidnih osoba kako bi pružile uvid u aktualno stanje te postojeću infrastrukturu i daljnje mogućnosti njene prilagodbe.
No iako je navedeni događaj ulijevao povjerenje u buduću suradnju filmskih festivala, civilnih udruga i medijskih servisa, kako nam je rekao Antonio Pavlović, od prve prilagodbe domaćih igranih naslova na Trećem programu pa sve do 2018. godine nije napravljeno mnogo. Adekvatna prilagodba televizijskog programa koja bi, prema riječima Tanje Gombar s navedenog HRFF-ovog programa, “u budućnosti [značila uspostavu] zasebnog odjela koji će se isključivo baviti prilagodbom programa osobama oštećena vida i sluha”, još nije zaživjela, iako su 2016. godine HRT i udruge osoba s osjetilnim teškoćama potpisali sporazum o suradnji. Također, kako prenosi Forum.tm, iste godine donesena je i Direktiva Europske Unije koja dozvoljava “određenu upotrebu djela i drugih sadržaja koji su zaštićeni autorskim pravima u korist slijepih i slabovidnih osoba”, jedna u nizu donesenih konvencija, direktiva i strategija koje su “obvezujuće prema državama i medijima da svim građanima omoguće jednak pristup informacijama”.
Pomaci u smjeru inkluzivnosti
Značajnija promjena nastupa 2018. godine, kada Hrvatska televizija ipak započinje sveobuhvatniju akciju prilagodbe audiovizualnih sadržaja van sfere informativnog programa, prijenosa nedjeljne katoličke mise ili emisije Normalan život koja se bavi temama invaliditeta. Početkom ljeta (29. lipnja) 2019. godine Treći program Hrvatske televizije započeo je pak s prvim ciklusom hrvatskog filma s audiodeskripcijom. Otvorivši ciklus filmom Život je truba Antonia Nuića, HTV je pokrenuo izuzetno vrijedan i dugoiščekivani projekt prilagodbe filmskog programa koji je, zahvaljujući zajedničkom radu dugogodišnjih suradnika u prilagodbi filmskih naslova – Antonia Pavlovića i glumaca Gorana Grgića i Petre Težak – uspio prilagoditi ukupno 13 filmova emitiranih u ostatku godine.
U godini za nama domaća filmsko-festivalska scena definitivno je napravila pozitivan korak naprijed, barem što se tiče razvoja svijesti o važnosti inkluzivnog programa. Uz navedeni Festival prava djece na koji se ove godine prijavilo čak 160 djece sa senzornim oštećenjima, prilagođene filmske naslove uključio je i History Film Festival programom Inkluzivno kino u kojem su prikazana ukupno tri prilagođena filma. Uz HFF, Udruga Filmaktiv u suradnji s Udrugom gluhih Primorsko-goranske županije u sklopu projekta Film svima, održanom ove godine po peti put, prikazala je pet prevedenih i prilagođenih domaćih filmova. Također, u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020 organizirana je radionica Kamera priča priču – Film za sve pod vodstvom Branimira Šutala, jedinog domaćeg slijepog filmskog kritičara.
Ministarstvo kulture je u 2020. godini odobrilo ukupno 26 programa namijenjenih osobama s invaliditetom i djeci i mladima s poteškoćama u razvoju, od muzejskih, preko kazališnih pa sve do audiovizualnih. U potonjoj kategoriji odobreno je njih sedam, od kojih je jedan i Put do kulture Hrvatskog saveza slijepih, kojem je dodijeljena potpora u iznosu od 80 tisuća kuna. Prema riječima Brune Tota iz Hrvatskog saveza slijepih, cilj projekta je daljnja prilagodba kulturnih sadržaja (filmova i serija) za osobe s oštećenjem vida, a provodi se u suradnji s Varaždinskom televizijom i neizbježnim Antoniom Pavlovićem. Među odobrenim projektima našao se i prethodno spomenuti projekt udruge Filmaktiv Film svima, kao i projekt udruge Pari Pikule koja pokreće prvu mobilnu aplikaciju za audiodeskripciju za kinoprikazivačke aktivnosti u vrijednosti od 150 tisuća kuna.
Ovisni o “dobroj volji”
Iako ovi navedeni primjeri pozitivne prakse polako pomiču granice mogućnosti domaćih medija, prema riječima Brune Tota “kod nas je sve to još vrlo sporo i u malom obujmu”, i to zbog nekoliko razloga. Prvenstveno, bitno je skrenuti pozornost na još uvijek nedovoljnu upućenost u samu problematiku prilagodbe, kao i na nerazumijevanje “što, kako pa onda niti zašto prilagoditi [program]” – probleme koje su već 2016. godine na okruglom stolu u sklopu Human Rights Film Festivala spomenule Mirjana Juriša, predsjednica Društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih i Marica Mirić, aktivistica i predstavnica Zajednica saveza osoba s invaliditetom. Drugi problem se tiče legislative, odnosno definiranja standarda pristupačnosti i provođenja zakona. Iako je u Republici Hrvatskoj donesen zakon o obaveznoj pristupačnosti medijskih sadržaja na javnim servisima, kao i već prethodno spomenuti sporazum između HRT-a i udruga osoba s osjetilnim poteškoćama, postoji i takozvana “Izjava o pristupačnosti” koju vlasnici mrežnih sadržaja objavljuju kako bi jasno definirali na što se pristupačnost odnosi te na čemu se još uvijek radi. Zamka dokumenta je ta što on ustvari, kako pojašnjava Tot, “lišava vlasnika medija bilo kakve odgovornosti i posljedica u slučaju nepristupačnosti programa pod izlikom da se na tome još radi”.
Dakle, iako inicijative o prilagodbi audiovizualnih sadržaja neminovno postoje, nameće se problem kontrole samih odredbi, a postavlja se i pitanje – tko je odgovoran za njihovu provedbu i kako navesti institucije na njihovo sustavno provođenje? Odgovornost za provedbu, prema riječima Tota, snosi Povjerenik za informiranje, zajedno sa svojim pomoćnicima i savjetnicima, no Hrvatski savez slijepih, u suradnji sa Središnjim državnim uredom za razvoj digitalnog društva također nastoji sudjelovati u regulaciji i provjeri pristupačnosti medijskog sadržaja za osobe s oštećenjem vida. Pritom se sama kontrola pristupačnosti medijskih sadržaja, kao zadnje stepenice prema pravomjernoj inkluzivnosti javnog sektora, smatra inherentnim problemom i najproblematičnijim dijelom provedbe pristupačnosti medijskog sadržaja. Bitno je napomenuti da sve smjernice i direktive nisu strogo obvezujuće za pojedince, tvrtke i ustanove te se one još uvijek implementiraju zahvaljujući nečijoj “dobroj volji” i uglavnom nakon, a ne za vrijeme izrade sadržaja što znatno otežava i usporava cjelokupni process prilagodbe programa. Hrvatski savez slijepih i sam nudi usluge provjere pristupačnosti i savjetovanja tijekom kojih se testira medijski sadržaj pa se Tot nada da će sve više klijenata prepoznati važnost pravovremene prilagodbe sadržaja.
No jednako je tako važno primijetiti da je sama pristupačnost vrlo slojevit i složen problem, budući da je ipak stopostotna prilagodba nemoguća zbog prevelike raznovrsnosti oštećenja. U praksi to znači da će se nažalost uvijek dogoditi da će jedan slučaj ostati nepredviđen, odnosno nezahvaćen određenom prilagodbom medijskom sadržaja. Zato je važno istaknuti pojam razumne prilagodbe, “koji ima na umu spomenute boljke, no ipak teži maksimalnoj pristupačnosti sadržaja s obzirom na krajnje korisnike, kao i na financijske mogućnosti pojedinca, tvrtke ili ustanove čiji se sadržaj prilagođava”, ističe Bruno Tot.
Premda smo još uvijek daleko do potpune prilagodbe i pristupačnosti audiovizualnog sadržaja osobama s oštećenjima vida, pozitivne promjene su itekako vidljive, što nam potvrđuju i naši sugovornici. Zahvaljujući svim prethodno spomenutim suradnjama i odobrenim projektima, medijska zajednica počela je razvijati adekvatne standarde za prilagodbu filmskog sadržaja, a što je još bitnije, primjetna je sve veća osviještenost o nužnosti rasta postotka inkluzivnog programa na javnom medijskom servisu. Mjesta za napredak ima napretek, budući da neusklađena i nejednaka pristupačnost svim vrstama medijskog sadržaja, pa tako i onog kulturnog i zabavnog, predstavlja izuzetno diskriminatornu praksu kojoj nije mjesto u 21. stoljeću, kada su sve mogućnosti prilagodbe itekako omogućene tehnološkim napretkom.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
