

Pritom se često (namjerno) ignorira činjenica kako niti jedna urbana sredina nije jednoznačna i nepromjenjiva pa je pitanje gradskog identiteta uvijek problematično. Tako se primjerice identitet Splita u posljednjih nekoliko desetljeća mijenjao od narcisoidne vizije “najlipšeg grada na svitu” u bivšoj državi, “grada slučaja” 1990-tih do “tranzitnog” grada dvijetisućitih, koji u posljednje vrijeme priželjkuje postati europskom prijestolnicom turizma i kulture. S time je usko povezan urbani facelifting koji gradske vlasti provode, a jedan od posljednjih primjera je uređenje tzv. Zapadne obale.
Službeno je priča (i san) o Zapadnoj obali otpočela Programom natječaja iz 2010. godine. Pročitavši 70-ak stranica tog hvalevrijednog štiva, shvatila sam koliko je nepremostiv jaz između teorije i prakse u (hrvatskoj) arhitekturi. Program je većinom “mrtvo slovo na papiru”, počevši od samih temeljnih principa gradskih projekata kojima elaborat počinje (cjelovito sagledavanje potreba i mogućnosti grada, provedivost i prezentabilnost koja privlači investitore-partnere, fleksibilnost i održivost u odnosu na cjelokupni urbani kontekst te participacija svih urbanih aktera, transparentna procedura i usuglašavanje javnog i privatnog interesa) jer se u slučaju izvedbe ZO išlo na ruku isključivo investitorima i njihovim interesima (Kerum, INA, poduzetnici). Ono što je započelo kao nadobudna vizija studenata arhitekture Jure Bešlića i Ivana Jurića koja je uključivala integralno rješenje sa sportsko-multimedijalnim centrom, garažom, plutajućom pozornicom za kulturna događanja i žičarom (od šetnice do vrha Marjana), u izvedbi je bez njihove suglasnosti potpuno promijenjeno i reducirano na kozmetičko uređenje i izradu onog dijela projekta koji je najviše pogodovao dizanju vrijednosti privatnog hotela Marjan. Svi ostali dijelovi natječajnog projekta, kao što su prenamjena i rekonstrukcija nekomercijalnih objekata (npr. zgrade Banovine i Pomorske privrede), ostali su neizvedeni. Time su se ozbiljnost i kredibilitet javnog natječaja koji je zadao jasne zadatke i ciljeve (još jednom) sveli na zakulisne igre lokalnih moćnika.
Nomen est omen
U slučaju hrvatskih trgova i ulica ime zaista jest znak budući da su se s vlastima uglavnom serijski mijenjala njihova imena po trenutno pogodnom ideološkom ključu. Ni kod Zapadne obale priča nije ništa drugačija. Bila je preimenovana iz Marijanske obale u Obalu JNA u bivšoj, a zatim i u Obalu kneza Branimira u novoj državi. Odnedavno se u medijima uvriježilo i korištenje četvrtog, naizgled neutralnog naziva – Zapadna obala. Ipak, prije će biti da je riječ o proeuropskom zauzdavanju nacionalnog zanosa kako bi se pokazalo novo lice okrenuto zapadu (i njegovom kapitalu). Tako mediji sudjeluju u izgradnji novog urbanog identiteta, ali meni intrigira njegova podvojenost: Obala kneza Branimira realna je ulica kojom prolazimo, a Zapadna obala je ideja pa čak i ideal onoga što bi se htjelo biti – turistička meka neopterećena svakodnevnim problemima i bez bremena prošlosti. Naravno, taj jaz između onoga što jesmo i onoga što želimo biti je dokaz naše shizofrene svakodnevnice i korijen problema koji iz toga proizlaze.
No, postoji i dublja, strukturna promjena koja se na istom prostoru događala pa nam isti prostor može poslužiti i kao paradigmatski primjer kako se grad i njegova uloga i značenje mijenjaju s promjenom ideoloških matrica te kako urbani kvartovi rastom vrijednosti zemljišta bivaju transformirani iz periferije u centar/elitni dio.
Socijalizam i kapitalizam u urbanizmu Zapadne obale
Do Prvog svjetskog rata ZO je bila svojevrsna industrijska zona duž koje su redom bili nanizani skladište, škver, klaonica, ljevaonica i tvornica cementa. Prema prvom Regulacijskom planu Splita iz 1914. sadržajno se namjenjuje za lučko/operativne svrhe, ali već 1925. se obala počinje mijenjati u skladu s projektom arhitekta Wernera Schurmana koji sadržajno uklanja industriju (nema više škvera, klaonice ni ljevaonice) jer je njegova koncepcija bila mediteranski grad s obalom kao šetnicom.
Sljedećih nekoliko desetljeća dolazi do parcijalnog uređenja i izgradnje da bi se do danas najznačajnija preobrazba dogodila nakon Drugog svjetskog rata kada se obala definira kao prostor kakav je više-manje i danas. Naime, prvim poslijeratnim urbanističkim planom se na tom prostoru planirala gradnja javnih i reprezentativnih stambenih zgrada pa se 1957. raspisuje natječaj za urbanističko arhitektonsko rješenje Obale JNA. Nagrađeno rješenje je u potpunosti bilo odraz socijalističke ideje arhitekture i urbanizma kojoj je cilj bio donijeti programske postavke za dugoročni razvoj grada, a u slučaju Splita to je bila podjela na reprezentativni javni i turistički južni/zapadni dio i industrijski istočni dio grada. No, kako je već sa socijalističkim projektima bivalo, većina ih je ostala nedovršenima, a ni ovaj nije bio iznimka. Unatoč tome, riječ je o do sada njenoj najambicioznijoj regulaciji i projektu koji svojim geometrijskim minimalizmom (tj. izrazitom horizontalnosti s naglašenim kontrastom vertikale hotela) nije nimalo zaostajala za tada aktualnim internacionalnim modernim stilom. Tako zamišljena monumentalna forma odgovarala je socijalističkoj ideologiji koja je pokušavala svijet kreirati prema svojim idealnim modelima, propagirajući uniformiranost, industrijalizaciju, anti-konzumerizam, a monumentalizam prostora pak stvoren je da bi se stvorio osjećaj sigurnosti, trajnosti i ponosa.
Do sljedećeg natječaja za dovršenje ZO trebalo je proći pet desetljeća, a u međuvremenu se čitavi politički, ekonomski i društveni kontekst promijenio iz jake centralizirane države u nad-državu neoliberalnog kapitalizma. Ta tranzicija još uvijek traje, a vidljiva je u često oprečnim društveno-političkim kodovima koji paralelno postoje i na neki način se nadopunjuju. Pritom je zanimljivo pratiti koliko politički kontekst utječe na urbanističke planove, a time i na transformaciju urbanog javnog prostora.
Za razliku od natječaja iz 1957. koji je naglašavao javni prostor i bio usmjeren na gradnju poslovnih zgrada državnih tvrtki (hotel, pomorska poduzeća, administrativna zgrada) te kulturnih i javnih zgrada (muzej, lječilište i društveni objekt), natječaj iz 2010. se uglavnom fokusirao na transformaciju i prenamjenu postojećih objekata u komercijalne svrhe i njihovu privatizaciju (rekonstrukcija sada privatnog hotela, privatni trgovački, poslovni i ugostiteljski sadržaji, koncesija nad dijelom šetnice).
Ovako bitno različit pristup istom prostoru odraz je različitog poimanja vlasništva u spomenutim sustavima. U socijalizmu nije postojao koncept “privatnog vlasništva” kakav danas poznajemo jer je država imala potpunu kontrolu nad ekonomskim izvorima i investiranjima, a time i nad procesima odlučivanja koji su projekti važni i kako će se investicije raspodijeliti. Natječaji za gradske projekte nisu bili iznimka pa su sva urbanistička pitanja bili državna briga, a planiranje sustavno i dugoročno. Naravno, to je omogućavala činjenica da je zemljište bilo državno (a privatno je nacionalizacijom postalo državno) pa nije bilo nikakvih prepreka potpunoj kontroli vlastodržaca nad prostorom.
Danas je socijalističko poimanje gradskog prostora kao mjesta društvenog razvoja “stiješnjeno procesima globalizacije odozgo i denacionalizacije odozdo, a neoliberalni odgovor na takvo hibridno i difuzno stanje je totalna privatizacija javnog prostora.” (Petar Milat: “Najmanje i najviše”; u: Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti, str.12) Intenzifikacija partnerstava između privatnog kapitala i lokalne države rezultiralo je većim, skupljim projektima koji trebaju privući globalni kapital u urbana središta, opravdan pozivanjem na radna mjesta, poreze i turizam (Neil Smith: “Novi globalizam, novi urbanizam: gentrifikacija kao globalna urbana strategija”; u: ibid., str. 77.-79). Upravo ovakva ideologija je objašnjenje zbog čega je gradonačelnik/ privatnik kao idealni primjer sprege politike i kapitala mogao progurati svoj privatni interes kao opći i javni, a novac za Zapadnu obalu povući dijelom iz sredstava za sanaciju gradskog odlagališta otpada te u drugi plan gurnuti izradu Istočne obale koja je po mnogima strateški važnija s obzirom da je riječ o gradskom kolodvoru i luci.
Povrh toga, izveden je samo dio projekta koji je ponovno najviše pogodovao privatnom interesu (prostor ispred hotela i prostor nad kojim INA ima koncesiju), dok je sve što se u natječaju smatralo javnim interesom i za građane ostalo nedovršeno. Tako je ostao neriješen niz infrastrukturnih problema, kao što su pitanje parkirališta, nedostatka zelenila, vertikalnih ulica za pješake, funkcionalne biciklističke staze, ali i sportsko-rekreativnih te kulturno-društvenih prostora. Očito se javnim interesom smatra samo šetnica od točke A do točke B s nekoliko klupa okrenutih prema moru.
Stoga su inicijative za bolju “kvalitetu života” građana uglavnom paravan za sveprisutnu privatizaciju javnog urbanog prostora, ali ne bilo kojeg već onog koji ima potencijal za privlačenje velikog broja ljudi i profita (dokaz je niz primjera propadanja onog urbanog tkiva od kojeg nitko nema direktne financijske koristi). Šetnica uz more je svakako ono mjesto koje najviše privlači željne zarade i zato na takvim lokalitetima sukobi javnog i privatnog interesa osobito dolaze do izražaja. Dok je nekoć lungo mare bio mjesto susretanja i zajedništva, dakle društvena kategorija, danas je mjesto privlačenja potencijalnih konzumenata, u sferi spektakla potrošačkog društva.
***
Iako nedovršena, Zapadna obala u Splitu je povijesno i urbanistički vrijedan prostor koji omogućuje i komparativnu analizu dvaju dominantnih ideoloških ključeva 20. stoljeća. Unatoč navedenim razlikama, povezuje ih činjenica da niti jedan sustav nije nevin. S jedne strane, socijalizam je ostavio čitav niz ambicioznih, ali nedovršenih projekata koje je pregazilo vrijeme i porast stanovništva. Tako je i u Splitu mehanički porast stanovnika (zbog reindustrijalizacije u poratnom periodu) pokrenuo proces bespravne izgradnje i stvorio infrastrukturne probleme. Tome je i doprinijela činjenica da je grad 28 godina bio bez GUP-a (nakon 1978. sljedeći je donesen 2006) pa su se problemi rješavali polu ili potpuno ilegalno, stihijski, vrlo često pogodujući utjecajnim društvenim skupinama.
S druge strane, za razliku od urbanizma u socijalizmu koji je bar u početku imao idealizirane vizije bolje budućnosti, neoliberalni urbanizam je od početka vrlo ciničan prema ikakvim društvenim idealima. Pri tome je grad i javni gradski prostor samo proizvod u koji treba investirati kako bi se zatim iskorištavao i eksploatirao za korist manjine.
Kako vrijeme prolazi, sve je evidentnije kako su potencijali socijalističkog urbanizma u Hrvatskoj ostali neiskorišteni, najviše jer je nakon 1990. sve socijalističko bilo stigmatizirano. Takva klima je dugo onemogućavala kritičku analizu i reinterpretaciju njegovih dobrih aspekata, što je možda moglo svesti negativne učinke tranzicije na minimum i stvoriti kvalitetan spoj starog i novog. Nažalost, nakon dva desetljeća takve prostorne politike, ostaju nam nedovršeni ili urušeni projekti socijalizma koje nemilosrdno briše komercijalna arhitektura kapitalizma, a javno postaje riječ koja se izgovara sve tiše.
Objavljeno