Kritika Mila Panić je umjetnica i stand-up komičarka iz Bosne, koja živi u Berlinu, a u rujnu 2024. ima samostalnu izložbu Hurts So Good u Galeriji Miroslava Kraljevića (GMK). Sebe opisuje kao osobu punu stavova, frustracija, pa i povremenog bijesa, za koju je vizualna umjetnost u jednom trenutku postala prespora pa je pronašla “ispušni ventil” u brzoj i žestokoj dinamici stand-up komedije, koju sada svakodnevno izvodi koristeći svoj “broken English” šarm na berlinskoj sceni.
Mila i ja upoznale smo se, nakratko, 2019. godine prilikom mog posjeta Berlinu. Sjele smo na kavu, a znatno više od popijenog kofeina razbudila me Milina poletna energija i britak um. Od tada s velikim interesom pratim njen rad i zaintrigirao me je njen (naizgled) nenadan ulazak u stand-up. Prilika da se ponovno sretnemo, povodom njene zagrebačke izložbe u GMK-u, bila je divan povod da prodremo u suštinu njenih interesa koji, vrlo logično, povezuju te dvije profesije.
Mila, ti i ja smo se upoznale 2019. godine, prije korone, prije stand-upa…
Čini se kao da je prošao cijeli jedan životni vijek. Mnogo se toga promijenilo u ovih pet godina, u smislu moje prakse i načina na koji sebe vidim kao umjetnicu. 2019. sam se još tražila i definirala svoje umjetničke interese, istražujući različite stvari. Danas imam bolju predodžbu što i kako želim raditi, iako nikada ne mogu tvrditi da sam potpuno formirana.
Je li ta jasnoća vezana s otkrićem stand-upa? Podrazumijeva li veće uključivanje humora u tvoja umjetnička djela?
Da, definitivno, stand-up je veliki dodatak mojem razvoju, ne samo kao umjetnice, već i kao osobe. Rekla bih da se u meni nešto kuhalo čak i prije nego što sam otkrila stand-up. Moji su radovi imali satirična ili ironična gledišta, provocirali su nelagodu, što je plodno tlo za šalu. Ali moja umjetnička praksa je bila vrlo spora, a s obzirom da sam ekstrovert i vrlo aktivna i društvena osoba, nije mi odgovarao taj tempo. Otkriće stand-upa, kojim se sada bavim svakodnevno, zakrpalo je neki dio mene koji je nedostajao. To je bio ispušni ventil koji mi je trebao. U isto vrijeme, bila sam i jako zasićena svojom umjetničkom praksom, odnosno svijetom umjetnosti i njezinim protokolima. Nisam osjećala onu dubinsku povezanost, nije me toliko uzbuđivala. A onda, kada sam ušla u stand-up, otvorio mi se novi pogled na umjetnost, odnosno drugačiji način proizvodnje umjetnosti ili mišljenja.
U tim ranim danima stand-upa, jesi li ga vidjela kao nešto što ćeš uključiti u svoju umjetničku praksu, ili nešto što će doći pored nje, ili ju čak i zamijeniti?
Kad sam započinjala sa stand-upom, radilo se o nekoliko otvorenih mikrofona tu i tamo, i nisam imala hrabrosti tvrditi da ću se time baviti do kraja života. Vidjela sam to više kao nešto što bi moglo osvježiti moju umjetničku praksu. U smislu da bih mogla koristiti stand-up kao metodu istraživanja. Primjerice, kada imam ideju i voljela bih vidjeti da li oscilira s većim brojem ljudi, napravim par šala, pa ako izazovem smijeh znači da ima nešto u tome i isplati se realizirati još jedno umjetničko djelo ili izložbu. Ali stand-up je zarazan. Ne samo s fizičke točke gledišta gdje postaneš ovisna o dopaminu; ja sam postala ovisna o tome kako napisati šalu. I naravno, kada se ljudi počnu smijati zajedno s vašim mišljenjem, to je vrlo afirmirajuće – znači da nisam luda što tako mislim. Također, u to sam uložila puno rada. Svake večeri sam izvodila stand-up i to mi je počelo oduzimati puno fizičkog i mentalnog prostora. Tako sam shvatila da ovo nije samo nešto “sa strane” i istraživačka metoda, već nešto ozbiljnije. Stand-up je popunio prazninu koja je postojala u meni i mojoj osobnosti. Uvijek sam bila puna stavova, puna sranja, i samo mi je falio način da to pravilno uokvirim, nešto gdje nema posrednika između mene i publike, nema fizičkog umjetničkog djela, nema kustosa. Izravno sam s publikom – govorim vam što mislim i mogu vidjeti što vi mislite na temelju vaše reakcije, koju ne možete lažirati.
Sada kada si to prenijela u izložbu, gdje predstavljaš isječke svojih stand-up nastupa (koji izvorno nisu snimljeni da bi bili prikazani u izložbenom kontekstu), opet gubiš tu izravnost s publikom, naše neposredne reakcije. Kako si pristupila postavljanju stand-upa u ovaj kontekst?
Ovo je prvi put da šale prikazujem u galeriji. Postoji nekoliko razloga zašto sam se sada odlučila za to. Odradila sam nekoliko stand-up nastupa u muzejima i galerijama, što je definitivno puno izazovnije nego raditi ih u komičarskom klubu jer je publika prilično monotona, uglavnom umjetnici i kulturni radnici. Koliko god mislili da su otvorenog uma, vrlo su uskogrudni u svojim liberalno-intelektualnim prostorima. Osim toga, u galerijskim kontekstima sam osjećala da nastup moram upotpuniti diskusijom, znači napravim nekoliko šala, pa onda raspravljamo. To je zapravo bilo korisno iskustvo u smislu pokušaja da stand-up približim ljudima iz vizualne umjetnosti. Naravno, oni znaju što je stand-up, ali ne idu nužno u klubove doživjeti ga uživo i ne razumiju kako funkcionira. Tako sam za GMK izdvojila presjek svojih stand-up nastupa kako bih pokazala mnogo različitih situacija. Kako jedne noći ide dobro, a sutra ne. U osnovi pokazujem svoj studijski rad, ne gotove šale. A moj studio za komediju je klub. Da bi nešto bilo smiješno, netko se mora nasmijati, a ja to ne mogu testirati pišući u kući. Ne znam je li nešto šala dok je ne isprobam pred publikom. Dakle, ono što pokazujem u GMK-u je rad u nastajanju. Neke šale su napola gotove, neke nisu dobre, neke jesu. Cilj mi je prikazati raznolikost, kako bi ljudi dobili uvid u to kako to funkcionira. Ne očekujem aktivan smijeh. Naravno, ako se nasmijete, super, ali znam da postoji razlika između kluba i samotne situacije sa slušalicama. Smijeh je nešto vrlo društveno, a ponekad je i vrlo sramotna stvar. Zato ga je najbolje prakticirati noću, jer noć je uvijek za neku vrstu sramotnih aktivnosti.
Spomenula si drugačiji osjećaj vremena u vizualnoj umjetnosti i stand-upu, kako je vizualna umjetnost prespora za tvoju osobnost. Ali čini mi se da pisanje uspješnog stand-upa također zahtijeva vrijeme.
Da, ali ne sjediš čekajući inspiraciju. Svaki dan radiš nešto konkretno, staješ pred publiku. No svakako, kada je riječ o dobroj šali, potrebni su mjeseci. Na jednoj sam šali recimo radila dva mjeseca. Izvodila sam je tjednima, ali sam u sebi osjećala da da ne uzdiže dovoljno određenu zajednicu koju sam željela istaknuti. No nije bilo drugog načina da to ispravim, nego da ju nastavim izvoditi i promatram reakcije; što djeluje, a što ne, što izaziva smijeh, a što šokira, koje su skupine šokirane i zašto. Dakle, da, treba nekoliko mjeseci da dovršiš šalu, ali svaku je večer (dok još radiš na njoj) izvodiš, što daje osjećaj adrenalina.
Želiš li reći da šok kao reakcija čini šalu lošom? Nije li moguće da nekome jednostavno nedostaje smisao za humor? Također, čini mi se da bi šok mogao biti vrlo vrijedna reakcija.
Može biti vrlo vrijedna, ali mislim da komičari koji samo žele šokirati… Gle, možemo šokirati svakoga određenim izjavama koje su suprotne onome što većina misli. Dakle, lako je šokirati, ali puno je teže opravdati to stajalište, braniti ga. To je kao da kopaš rupu i onda pokušaš izaći iz te rupe. To radim s mnogim šalama. Naravno, neki su ljudi šokirani jer se dotičete tema o kojima smatraju da se ne bismo trebali šaliti. Brinu se: “Oh, trebam li se tomu smijati?” A onda kad ih nasmiješ, to je gotovo kao da si im podvalila tu reakciju, nasmijala ih protiv njihove volje, nekom “prevarom”. Uglavnom, kao što kaže jedan drugi komičar: “Nije dovoljno samo prijeći granicu sa šalom, moraš dovesti publiku sa sobom preko te granice.”
Prije nego što porazgovaramo o ostalim radovima koje prikazuješ na izložbi, a dio su tvoje umjetničke prakse prije stand-upa, htjela bih te pitati o estetskom izboru da prikažeš stand-up skečeve na starim televizorima, radije nego na modernim plazma ekranima montiranim na zid.
Prije svega, ovi televizori su na granici smeća. Ljudi ih se rješavaju gotovo besplatno pa su dostupni. Da smo iznajmljivali velike plazma televizore, morali bi biti spojeni na zidove što znači da bih izgubila zidni prostor za bilo što drugo. Također, ovi stari televizori stvaraju skulpturalnu formaciju u prostoru. Uglavnom sam se oslanjala na estetiku Nama Junea Paika, gdje ekrani gotovo predstavljaju tijelo, fizičku prisutnost u prostoru, što mi se činilo prikladnim jer stand-up komedija ima izvođače. Također, nisam željela osjećaj Netflixa ili estetiku mobitela. Odrastala sam uz ovu vrstu televizora.
Da, ta vrsta izlaganja čini stand-up gotovo arhaičnim, što nas potiče da ga promatramo u nekom drugom svjetlu… Dakle, oko tih televizora izložila si nekoliko autoportreta koji su prekriveni odnosno išarani crtežima ili tekstovima koji sadrže kratke fraze ili slogane. Što nam možeš reći o njima?
Rečenice koje preklapaju autoportrete složene su od stvari koje skupljam odnosno čujem i bilježim, a zatim pretvaram u nešto poput slogana. Na izložbi u GMK-u nema ih puno, jer nisam željela zasititi prostor. U prostoru je već puno Mila. Osam televizora s Milom na njima. A uz to i velika tapeta: “If I stop smiling, they will see how angry I am”, koju sam već predstavila drugdje, ali sam ju htjela ponovno izložiti jer upotpunjuje sadržaj stand-up šala, u smislu da se radi o mom pokušaju da racionaliziram svijet oko sebe, dam mu smisao kroz šalu.
Zanimljivo mi je ovo što si upravo spomenula – puno Mila – jer govori o tvom interesu za identitet kojim se baviš u mnogim svojim radovima. Istražuješ raštrkanost identiteta kroz različite kontekste, a posebno kroz iskustvo migracije koju si doživjela ti i članovi tvoje uže obitelji i zajednice. Osjećaj razlomljenosti i pokušaj sakupljanja u kohezivni identitet koji se uklapa u novi kontekst. Dakle, ova estetika “mnogo tebe” čini se prikladnom.
Točno. Iskustvo migracije je ono u kojem se stalno trebate moderirati. Smanjiti se. Paziti kako se ponašate u određenim situacijama kako ne biste djelovali divlje ili nepristojno ili previše izravno ili što već. To sam kanalizirala u ove autoportrete koji uglavnom nisu sretne verzije mene; to su moje verzije koje se ne bi smatrale ugodnima u javnom prostoru. I uz to sadrže intervencije u obliku crteža ili teksta. Za mene je to postalo gotovo poput dnevnika. Neki od njih su vrlo osobni ili intimni, ali također ste pozvani da ih interpretirate na svoj način. Pokušavam ih učiniti i pomalo uznemirujućim.
Tu se opet pojavljuje ta reakcija šoka. Ovi vizualni radovi imaju taj element nelagode ili uznemirenja, kao što si rekla.
Naravno. Jer ako se trebam moderirati u umjetničkom djelu, gdje sam onda. Ako se ne mogu usuditi biti dovoljno slobodna ovdje. Neki od njih su više, neki manje provokativni. Ali kao serija, kada ih stavite puno skupa, daju tjeskobni osjećaj.
Tekstovi koji su slojevito postavljeni preko tih autoportreta izgledaju kao grafiti što daje osjećaj vandalizma, bilo da ti vandaliziraš vlastitu sliku ili netko drugi uništava tvoju sliku tom mišlju ili crtežom. Uz to, boja intervencija je crna ili crvena, a kada je crvena i tinta malo curi, dojam je kao da kaplje krv.
Da, kad sam to radila, stvarno sam se osjećala kao da vandaliziram vlastiti rad. Kada sprejate na velikoj površini, nema povratka ako pogriješite. Sviđa mi se taj rizik, da zapravo možete uništiti vlastiti rad. To je slično riziku koji postoji u stand-upu, gdje šala može da zakaže. Na izložbi je i jedan rad s boksačkim rukavicama koji već ima crvenu boju na rukavicama i na mom portretu, i gotovo se čini kao da mi je to učinio netko drugi. I da, slažem se, postoji osjećaj samonanošenja… ne boli, već nelagode ili nečeg sličnog.
Nelagoda koja proizlazi već iz toga što nam se izlažeš kroz te društvene komentare. A društveni uvjeti na koje reagiraš, upravo su ti koji te udaraju… Uostalom, tvoja komedija pa i tvoja sveukupna umjetnička praksa općenito proizlazi iz iskustva frustracije, što je možda sažeto u naslovu izložbe: Hurts so Good?
Da, frustracija je generativna. Mislim da je i početak mog stand-upa proizašao iz nje. Bilo je to u vrijeme kada je započinjao rat u Ukrajini i bio je u svim vijestima, a ja nisam ni shvaćala koliko me to isprovociralo. Cijeli narativ da je to prvi sukob na europskom tlu od Drugog svjetskog rata je izazvao toliko bijesa u meni. Konačno su javno priznali da ih nije briga za ono što se dogodilo u Bosni. To neznanje, ili selektivna empatija, otvorilo je nešto u meni. Da bih iz toga stvorila neki smisao, morala sam to zapisati. Morala sam vam reći. I jedini način na koji sam vam mogla reći bio je na pozornici, kroz šalu, kroz stand-up. Hej, želim da vidite moje stajalište. I želim da shvatite da nisam jedina. Nisam luda što tako razmišljam. Nadam se da i vi razumijete. A onda, kada sam se našalila na račun toga i ljudi su izreagirali smijehom, to mi je malo olakšalo te osjećaje.
Kao ispuštanje.
Točno. Bilo je to stvarno kao oslobađanje. Ali puno toga je došlo iz frustracije. Čak i danas, najbolje šale dolaze iz frustracije ili ljutnje. Mislim da je to uvijek vrlo plodonosno. Doduše, postoje neki komičari koji su uvijek ljuti na pozornici. Ne mislim ni da je to zdravo. Postoji strah da ako se više ne ljute, neće biti kreativni, no nije zdravo biti frustriran i ljut samo da biste zadržali kreativnost. Ali ti osjećaji i stavovi su svakako vrlo plodno gledište, da li se radi o ljutnji ili činjenici da živiš u pukotinama društva. Ja sam imigrantkinja ovdje u Njemačkoj, ne govorim “pravilni” jezik, ali uklapam se u neku pukotinu koja mi daje specifičnu perspektivu.
Sada kada si to spomenula, još jedan od tvojih interesa je upravo jezik, činjenica da djeluješ izvan svog materinjeg jezika i koristiš “engleski iz druge ruke”, kako kažeš u jednom skeču. Možeš li reći nešto o tome?
Da, ne radim stand-up na svom maternjem jeziku (bosanskom) već na takozvanom “slomljenom engleskom” (broken English). Ponekad osjećam da je to ograničenje zapravo vrlo oslobađajuće jer me čini oštrijom, govorim bez filtera. Ne kažem da trebate zaglupiti svoj jezik. Ako ništa drugo, morate ga uzdići.
Ali to te čini izravnijom.
Da, to me čini izravnijom. Neki komičari mi kažu da im se to “pomanjkanje” engleskog ne sviđa jer im otežava pisanje, ali meni se sviđa oštrina koja proizlazi iz toga. Moglo bi čak biti i šarmantno. Na primjer, gotovo nikad ne koristim the ili a i nekako je publika u redu s tim. Čak mi i pomaže da stvorim ritam. Možda zbog gramatike neću dobiti Netflixov specijal, ali nisam sigurna koliko mi je to bitno. S druge strane, jezik je jedini način komunikacije koji imam, pa bih možda u nekom trenutku trebala postati malo bolja u smislu …
…iako u tekstu kojim opisuješ svoj podcast Broken English spominješ važnost otpora pravilnom engleskom, u smislu da ne trebamo pretjerano ispravljati svoj drugi jezik čineći ga toliko urednim da postane lažan, a mi postanemo nevidljivi.
Podcast Broken English počeo je prije stand-upa. Bilo mi je muka od umjetničkih aplikacija gdje trebate oprati svoj jezik tako da na kraju više ne znate jeste li to vi i vaše ideje. Naravno, kad sam došla u Njemačku, trudila sam se bolje govoriti engleski, bez naglaska, ali u jednom trenutku sam pomislila: za čije uši? I zašto mi je više stalo do tvojih ušiju nego do vlastitog jezika? U svojem stand-upu ponekad se borim s izgovorom određenih riječi, ali nekako se čini da šala svejedno djeluje. Publika je shvaća usprkos naglasku, jer postoji određena melodija. Oni to toleriraju.
Osjećam da se kod jezika radi o samopouzdanju. Ako nešto izgovorimo samouvjereno, čak i ako je pogrešno izgovoreno, značenje proizlazi. Ionako se razumijemo i izvan jezika.
Točno. Postoji toliko drugih stvari koje prenose smisao, a nisu riječi.
To me podsjeća na nešto što su tvoji kustosi Antonela Solenički i Petar Vranjković napisali u eseju za izložbu, a vezano je uz termin corpoliteracy koji oni prevode kao “korpoliterarnost”, a ja ga shvaćam kao govor tijela odnosno geste koje prenose značenje i nadopunjuju jezik koji se koristi, ili se sukobljavaju s njim. Tu se vraćamo na jukstapoziciju tvoje slike i teksta ispisanog preko nje, gdje možda na slici imaš izraz koji prenosi jednu poruku, dok tekst (koji predstavlja tvoju unutarnju misao) izlaže nešto drugo. Dakle, to dvoje se sukobljava, stvarajući konfuziju oko toga na što se možemo osloniti.
Da, ili se ta dva sloja nadopunjuju, gotovo kao meme. A budući da je moj imidž strog odnosno stoičan, dobivate ozbiljnost šale, što mi se sviđa. Mnogi se ljudi boje šala. Mnogi ljudi šale smatraju vulgarnima i misle da je to zabava za seljake. U muzejima i galerijama trebamo šaputati, smijeh je neprikladan. Šale se čine kao nešto što nije dovoljno intelektualno. Dakle, samo prisustvo aktivnog smijeha u ovakvim prostorima, ili dopuštanje takve vrste jezika u tim prostorima, jest intervencija. U stvarnosti, ti su prostori vrlo ograničeni. Mislim da umjetnički prostor danas nije baš slobodan u smislu mogućnosti izražavanja stavova. Razmišljala sam, zašto se ljudi toliko boje šale? To je zato što osjećaju da ih navodim da se nasmiju protiv njihove volje: “O moj Bože, nasmijao sam se ovome, to znači da će svi misliti da sam suučesnik u tom mišljenju.” Taj strah djelomično proizlazi iz politički korektne kulture, kulture otkazivanja. Svi ti koncepti su sjajni koncepti, ali kada se pretjerano koriste, graniče sa zdravim razumom. Ljudi se toliko boje izraziti svoja mišljenja ili razmišljanja. Ali možete imati mišljenja; ne morate nužno djelovati u skladu s njima.
Mislim da postoji uvjerenje da ako nešto ne kažemo, prestajemo to misliti. Ako ne izražavamo ono što zapravo osjećamo, to će nekako izbrisati sam osjećaj. Ali možda je jedini način transformacije određenih mišljenja upravo njihovo izražavanje i zdravi dijalog.
Ako nam je nešto na umu društveno i politički, zašto o tome ne bismo razgovarali na pozornici. Ne bismo se trebali bojati. Gle, u ovom trenutku ja mogu reći što god želim jer nisam slavna. Nisam na televiziji. Nemam pratitelja na Instagramu. Nemam veliki utjecaj na mišljenje ljudi. I za mene je svaka šala još uvijek malo umjetničko djelo, i kao takvu je cijenim.
Osjećam da bi ti mogla postati slavna. No, to bi moglo doći uz zahtjev da se cenzuriraš. Bi li razmislila o tom kompromisu?
Uvijek postoji način da kažeš ono što želiš reći. Samo trebaš postati bolja u pisanju. U ovom trenutku ne znam želim li postati slavna; još uvijek pokušavam shvatiti kako se moja vizualna umjetnička praksa miješa sa stand-upom i je li ih moguće spojiti. Mislim da jest, jer ja sam jedna osoba. Ali trebat će mi najmanje pet, šest godina da iskristaliziram kako je to zajedno, zajedno. Ali da… bi li se cenzurirala, ne znam. Sada je to teško zamisliti. Ne znam kakav će novac biti u igri. Možda sutra prodam dušu. Stvarno ne znam. Da si me prije pet godina, kada smo se upoznale, pitala što ću biti 2024., bila bi mi suluda ideja da ću raditi stand-up 10 do 15 puta tjedno. To su divlji preokreti u životu. Dakle, ne znam što će se dogoditi za pet godina, ali pokušavam biti strpljiva u smislu rasta, i kao umjetnica i kao komičarka. Najbolja stvar za mene bi bila zadržati oba svijeta. Stand-up je trenutno opsesija, ali još uvijek imam fetiš na predmete i rad s rukama, i volim biti dio svijeta vizualne umjetnosti. Mislim da moja praksa u vizualnoj umjetnosti doprinosi mom pristupu pisanju šala. Disciplinu stvaranja umjetničkog djela prenijela sam u stand-up. Kada izrađujete koncept za umjetničko djelo, morate ga učiniti neprobojnim sa svih strana, jer će vas pitati kako vidite ovo djelo u različitim kontekstima. Isto je i sa šalom, morate je učiniti logičnom kako bi funkcionirala na mnogim razinama, klasnim i društvenim.
ObjavljenoObjavljeno
