Intervju Ovogodišnje izdanje Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, održano od 23. do 27. rujna u Kinu Kinoteka, predstavilo je šest programski koncipiranih sekcija međunarodne konkurencije – Otoci, Površine, Elementi, Duhovi, Pojave i Sile – uz poseban program domaće eksperimentalne produkcije pod nazivom Refleksi te zasebno kurirane programe članova Velikog međunarodnog žirija. Uz Stoffela Debuyserea i Michaela Robinsona, svoj autorski program predstavila je i filmska teoretičarka, kustosica i profesorica filmskih studija na King’s Collegeu u Londonu Erika Balsom.
Program se tematski i konceptualno nadovezuje na filmski klub The Machine That Kills Bad People, koji je posvećen istraživanju alternativnih filmskih poetika i formi. Balsom se u svom radu kontinuirano bavi eksperimentalnim i hibridnim filmskim praksama, feminističkom filmskom poviješću i suvremenim oblicima kustoskih pristupa. Povodom gostovanja u Zagrebu, s Erikom Balsom razgovaramo o aktualnim pozicijama kustoskih praksi unutar i izvan institucija, specifičnostima filmskih klubova u odnosu na kustoske kolektive, važnosti kontinuiranog rada s publikom te potencijala koji kuriranje ima kao alat političkog i umjetničkog preispitivanja filmskog kanona.
Možete li za početak predstaviti filmski klub čiji ste član i ukratko opisati njegovu misiju i kustoski fokus?
Naš filmski klub zove se The Machine That Kills Bad People i čine ga četiri člana: Ben Rivers i Beatrice Gibson, oboje filmski redatelji, Maria Palacios Cruz, kustosica, i ja. Moje je zaleđe više akademsko, ali također radim kao filmska kritičarka, selektorica i kustosica.
Ideja o osnivanju filmskog kluba pojavila se 2017. godine, prvenstveno iz osjećaja da mnoga restaurirana ili zanemarena filmska djela – posebno ona autorica – ne dobivaju pažnju kakvu zaslužuju. No, jedan konkretan razgovor bio je prekretnica: razgovarala sam s Benom o filmu Variety redateljice Bette Gordon, koji smatram feminističkim klasikom, i spomenula da izdavačka serija BFI Film Classics gotovo da i ne uključuje naslove redateljica – možda pet ili šest od više od stotinu naslova. Urednik te serije nikad nije čuo za Variety. To mi se činilo značajnim.
Tako smo odlučili osnovati filmski klub posvećen prikazivanju filmova koje su snimile žene, s tim da to nismo izričito komunicirali prema javnosti. Umjesto toga, program opisujemo kao spoj “novog i starog, kratkog i dugog, poznatog i nepoznatog, mainstream i eksperimentalnog”. Cilj je dosegnuti publiku koja možda ne bi nužno potražila feministički ili eksperimentalni film, jednostavno kroz prikazivanje iznimnih filmova i stvaranje pristupačne, neformalne atmosfere.
Zašto ste odlučili ne isticati feministički fokus kluba izravno?
Odlično pitanje. Djelomično smo pretpostavili da bi, kada bismo izričito komunicirali da se radi o ženskom filmu, to privuklo užu ili drukčije profiliranu publiku. U drugim projektima, poput većih izložbi, sasvim otvoreno sam radila unutar feminističkih i eksperimentalnih okvira. No s ovim klubom, željeli smo da privlačnost leži u samim filmovima – njihovoj kvaliteti, atmosferi i u osjećaju zajedničkog prostora. Prikazivanja se održavaju svaka dva mjeseca u ICA-i u Londonu, i obično prikazujemo double bill: najčešće kratki i dugometražni film. Kustoski pristup često je intuitivan, ali duboko ukorijenjen u našem zajedničkom iskustvu s eksperimentalnim filmom.
U opisu programa kluba navodite da je kino “medij koji je često u službi tlačećeg statusa quo, ali koji u pravim rukama postaje fatalni instrument ljepote, otpora, čuđenja, politike, poezije, novih vizija, svjedočanstava, snova povijesti”.1 Što u okviru vašeg kustoskog razmišljanja znači sintagma “fatalni instrument”?
Pojam “fatalni instrument” potječe iz Rossellinijevog filma The Machine That Kills Bad People, po kojemu je klub i dobio ime. U filmu, fotografija fotografije uzrokuje svojevrsno “zamrzavanje” osobe u trenutku i naposljetku smrt. Riječ je o komediji koja na duhovit i izrazito kreativan način razmatra ideju kina kao potencijalno smrtonosnog aparata. Za nas, ta ideja ukazuje na dvoznačnu prirodu filma: on može služiti dominantnim ideologijama, ali ih isto tako može i poremetiti, ponuditi nove poglede i potaknuti promjenu.
Za program 25 FPS festivala odabrali ste filmove Amy Halpern i Robine Rose. Koja je bila kustoska ideja iza odabira ova dva filma i kako on rezonira s pristupom vašeg filmskog kluba?
Amy Halpern, američka eksperimentalna redateljica koja je nedavno preminula, bila je u središtu našeg rujanskog programa u Londonu. Tada smo prikazali njezin jedini dugometražni film Falling Lessons. Za ovaj program u Zagrebu odlučila sam prikazati jedan njezin kratki film (Invocation, op. ur.) kao nastavak tog hommagea. Halpernin rad ima izrazito atmosferičnu i hipnotičku dimenziju, što se savršeno nadovezuje na Nightshift Robine Rose, film koji smo dugo željeli prikazati u Londonu, ali zbog restrikcija vezanih uz restauraciju nismo mogli. Nightshift, smješten u hotel u zapadnom Londonu tijekom jedne noći, primjer je britanskog “ženskog filma” iz ranih 1980-ih kada su autorice tražile načine da se vrate narativnim strukturama, ali na jedan nekonvencionalan, subverzivan način.
S time u vidu, ova dva filma čine, po mojem mišljenju, jedan vrlo zanimljivi filmskii program. Oba filma dijele sanjivu, hipnotičku atmosferu pa možda i mističnu atmosferu specifičnu za britanske eksperimentalne filmske naslove ranih 1980-ih godina. Ponekad naši, takozvani double bill programi proizlaze iz tematske ili povijesne poveznice (npr. u Illusions Julie Dash i Halpernin Falling Lessons dijele mnoge članove filmske ekipe), a ponekad je izbor više vođen osjećajem, tonom ili ugođajem.
Kako izgleda vaš osobni kustoski pristup, u konceptualnom i praktičnom značenju? U čemu se on razlikuje od rada unutar filmskog kluba?
Moje akademsko zaleđe kao povjesničarke i teoretičarke filma snažno utječe na moj kustoski rad. Na sveučilištu gdje predajem, većina projekata temelji se na istraživanju. No The Machine That Kills Bad People funkcionira posve drukčije: neformalno, prijateljski, intuitivno. Okupljamo se na večeri, razgovaramo o filmovima koje smo gledali ili novim restauracijama, i na temelju toga sastavljamo program. Za razliku od institucionalnih projekata, koji su često intenzivniji i strukturiraniji, ovo je doslovno projekt iz ljubavi, izvan naših formalnih profesionalnih obveza. Upravo zato to nazivamo filmskim klubom, a ne kustoskim kolektivom, jer želimo naglasiti njegovu pristupačnost i otvorenost. Također, važno nam je i ono što se događa izvan same dvorane – druženje, razmjena iskustava i znanja i kontinuitet publike.
Kako povezujete rad u ovakvim neformalnim prostorima s onim akademskim i institucionalnim? Jesu li vam ti aspekti odvojeni ili povezani?
Mislim da se krajolik filmskog kuriranja u posljednjih 10 do 15 godina drastično promijenio. S obzirom na nevjerojatnu dostupnost filmske povijesti – preko legalnih servisa, Blu-rayeva, ali i bootlega i razmjene datoteka – uloga i pozicija kustosa se promijenila. Danas je ključno pitanje kako nešto kontekstualizirati, kako ponuditi specifičnu, ponekad idiosinkratičnu viziju, i kako okupiti ljude da nešto gledaju zajedno.
U Londonu, ali i gradovima poput Toronta, New Yorka i Los Angelesa, sve je više nezavisnih programera koji, iako ponekad surađuju s institucijama, djeluju autonomno. ICA u Londonu sjajan je primjer institucije koja takve gostujuće programe ozbiljno shvaća. Upravo ta vrsta pažljivo kuriranog programa privlači publiku – posebno za reprizna prikazivanja, koja često imaju bolju posjećenost od novih izdanja.
Što biste voljeli da publika ponese iz vaših programa – emocionalno, intelektualno, ili na neki treći način?
Ovisi od programa do programa, ali općenito vjerujem u ideju kina kao prostora koji može promijeniti naš odnos prema vremenu, pažnji i percepciji. U svijetu sve rascjepkanijih medijskih iskustava, kino može, a možda i treba biti jedno sigurno mjesto u kojem se percepcija vremena, zajedništva i razmjena iskustva neprekidno mijenja, propituje i ponovno uspostavlja. Željela bih da publika počne osjećati važnost zajedničkog iskustva gledanja različitih filmskih naslova i promišljati o njegovim implikacijama za ondašnju i današnju društvenu realnost.
- Iz opisa programa: “The Machine That Kills Bad People je, naravno, kino – medij koji je često u službi tlačećeg statusa quo, ali koji u pravim rukama postaje fatalni instrument ljepote, otpora, čuđenja, politike, poezije, novih vizija, svjedočanstava, snova povijesti. Ujedno je to i filmski klub posvećen prikazivanju djela – mainstream i eksperimentalnih, poznatih i nepoznatih, povijesnih i suvremenih – koja preuzimaju taj zadatak.” ↩︎
Objavljeno
