Tema Da je (dječja) fascinacija morskim pejzažem, životinjama i biljkama nepresušno vrelo zanimacije svjedoče ljeta provedena na obali uz mnoštvo usklika o zamijećenim zelenim morskim salatama, debelim rakovima i školjkama iz plićaka. No, s obzirom na činjenicu da je samo pet posto oceanskih površina istraženo, a pojedine vrste, poput mekušaca, u trajnom prebrojavanju, nadodavanju i opisivanju (što potvrđuje baza napravljena zbog opetovanih novih otkrića i izbjegavanja duplanja podvrsta) svaka je reakcija oduševljenja daleko opravdana. Njihovo postojanje na zemlji daleko premašuje ljudsku naseljenost, a pogled na oblike, teksture pojedinih vrsta poput školjaka vraćaju nas u vrijeme paleozoika, točnije kambrija – plitkih mora, vapnenačkih grebena i dominacije divljih beskralježnjaka. Tematske preokupacije (spekulativnog) vremena, prostora kao i tekstura tih (organskih) oblika (za)okupljaju i autore_ice predstavljene ciklusom Domaći hibridi za sva osjetila, koji će se prikazati u okviru ovogodišnjeg izdanja 25FPS-a.
U imaginarno vrijeme odlazi ili ga proriče Marko Gutić Mižimakov filmom Lov na zmajice. Pejzaži crvenog pijeska i titravih svjetlosnih linija pozadina su kojom se kreću dvojica protagonista. Nakon razmjene nježnih dodira u travi, put koji prelaze vozeći robusni motor u maniri Mikea i Scotta (My Own Private Idaho) vodi ih do marsovsko-zmajske udoline. Tamo ih dočekuju ostali naseljenici ovog fever dreama u kojem se pokreti tijela pretapaju sa stjenovitom pozadinom kroz animaciju, a detalji poput jednostavnih, minimalističkih crnih i bijelih pojasa oko velike školjke (konča), kose svezane u riblju kost i zlatnih (umjetnih?) noktiju poput kandži dodatno podcrtavaju čudnovatost ovog svijeta. Ples, pokret i glazbena podloga zaigrano se izmjenjuju i pretapaju, baš poput filmske slike čija oštrina stalno izmiče pogledu tvoreći snenu klizeću cjelinu.
Na temu spekulativnog vremena naslanja se i video esej Nine Bačun naziva Arhitektura iscjeljenja: sumporni krajolici u kojem autorica predstavlja splitsku kupelj, odnosno sumporno kupalište. Gradivni motiv filma su fotografije, istaknuti detalji i nepravilni 3D modeli koji se temporalno nižu uz video unutarnjeg i vanjskog prostora kupališta, a preuzeti motivi su iz ilustriranih knjiga, zbornika i drugih izvora. Liminalni prostor secesijske kupelji izgrađene oko ljekovitih svojstava ovog oprečnog kemijskog elementa, autorica uvezuje žutom pozadinom i jednako stapajućim žutim titlom.
U program ovog ciklusa uključen je i film vizualne umjetnice Ivane Ognjanovac koja se predstavlja prvijencem Žena kuća. Koristeći se jednostavnim tehnikama kolaža i stop-animacije, dijelovi tijela autorice ulaze i izlaze u prostor filmske slike kroz razne rezove, skupljanja ili raštrkavanja. Radnja filma obuhvaća put iz Zagreba prema periferiji, do Iloka gdje se, niz kredom iscrtanu ulicu, pojavljuju izresci (zapuštenih) kuća. Iako su izvađene iz inicijalnog prostornog konteksta, u fotografije ulaze biljke i cvijeće, dodatno stvarajući dojam intimnog prostora. Kao što naslov sugerira, dva središnja motiva stalno ulaze u odnose, izdvojeni tjelesni udovi miješaju se s elementima kuća, a popraćeni su razigranim zvukovima smijeha ili zvukovima smijeha, uzdasima i pjevušenjem, koji filmu daju razigran i duhovit ton. Ton filma istovremeno je intiman, neopterećen, a vizualni izraz podsjeća na radove avangardnih umjetnica zbog šaljivosti, iščašene tjelesnosti i izrezaka postavljenih u raznim omjerima, pozicijama i oblicima.
Film Željke Blakšić Stitch the Ruin postavljen je u intimnu sferu interijera. Sjajne i glatke teksture, detalji končanih vezova, satenih trakica, bisernih ogrlica i plastičnih mliječnih gumbića preko kojih prelaze prsti, evociraju neka druga vremena. Ubrzo postaje jasno da je riječ o periodu kad je lokalna i regionalna tekstilna industrija bila u zamahu. U spomen ostavštine zamrle jugoslavenske industrije kreću se nizati etikete s natpisima Savremena žena, Beti, Wanda, Labod, Vesna, Mura i druge. Taksativno nabrajanje tvornica isprepliće se s fetišiziranim prikazima mekanih tkanina koje dodiruju prsti s nalakiranim noktima, a koji sugeriraju da je neka bolja budućnost nadomak ruke sad potpuno izgubljena. Nostalgični ton filma potenciran je zvučnom podlogom koju čine zvončići, tonovi koji zvuče kao synth harmonika i pri kraju kakofonija ubrzano pročitanih naziva tvornica.
Iako različitih vizualnih izraza i formalnih značajki, opisani filmovi na mnogostruke načine izazivaju očekivanja klasičnih prikaza vremena, prostora i emotivno-intimnih odnosa koje prema (ili s) njima stvaramo. Uz ova četiri filma, u ciklusu domaćih hibrida bit će predstavljeni i I Can Save Her Petre Mrše i Oživjeti djeda Sandre Sterle. Nastavno na krilaticu 20. izdanja festivala, Novi doživljaji aktualne i nadograđene stvarnosti, preostaje vidjeti kakve osjetilne eksperimente i istraživanja filmske slike možemo očekivati od ostatka programa.
ObjavljenoObjavljeno
