Privremeni pejzaži

Zajedno s filmom "Radije bih bila kamen" Ane Hušman, ovaj tekst pita se o taloženju i bilježenju sjećanja, prostora, vremena, tvari.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Posljednji put. To u čemu sam se zatekao odvija se poput košmara, tromo i neumoljivo, a dno se razotkriva tek kad je prekasno: “predivan sunčan dan” (travanj, 30°C, interval glavobolja i mučnina) u kojemu polagano vozimo kroz puste zemlje za starim bijelim Wartburgom (ZG 111-344). S nama je jedna gospođa neodređenih godina: ona je središte svega; pratimo je u neku zabit, mjesto gdje je živjela (zašto je sada u Zagrebu?) kako bi ga vidjela “posljednji put” (ultima vez – to se iz nekog razloga ponavlja kao refren, privatni vic koji ne razumijem).

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

U autobusu je raspoloženje ležerno: svi se smiju, ona stalno postavlja pitanja, zabavlja nas anegdotama i sjećanjima, ne zastranjuje u žanr “životnih mudrosti”, no nad svime ipak lebdi aura “posljednjih riječi”; svi su svjesni svrhe putovanja, unutarnje se obrane postupno stežu, pripremaju na teške scene: vodimo je tamo kako bi se “oprostila sa svijetom”.

Međutim, kad se zaustavimo na jednom precizno definiranom mjestu (usred ničega) i svi izađemo na scenu poput neke službene delegacije, pred nama je samo jedna velika stijena, kao planina u malom, možda zaboravljen spomenik. Ona polaže dlanove na njega. Jesam li nešto propustio, jesu li svi drugi znali? Atmosfera se mijenja, temperatura naglo pada, kao da prolazi oblak. Nitko se ne odmiče od autobusa. Nitko ne gleda u nju. Linija horizonta kao da oklijeva pa popušta; nešto se mijenja. Ovo nisu sentimentalni posljednji pozdravi umirućega; ona se došla oprostiti sa svijetom, ali neće nestati ona: nestat će svijet.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Konstruiranje pejzaža. Ovo nije fikcija, ali ni u jednom trenutku nemam dojam da je u pitanju nešto dokumentarno, stvarni krajolici koji su samo “zabilježeni kamerom”. Oko prati rubove, šavove, rezove: teren obrađen u različitim stanjima, godišnjim dobima, tehnikama; konačan šnit skrojen je iz heterogenih, pokatkad nesklapnih tvari, tekstura i materijala, glasa i slike koji se stalno taktički mimoilaze.

Pejzaž konstruiran snimkom. Dakle, ovaj film kinematički rastrojava osjećaj “mjesta”, razobličuje ga kao varku, nešto artificijelno, neodrživo? Ne, upravo suprotno: iako to mjesto postoji samo na ekranu, traje onoliko koliko traje film, njegova višeslojna anatomija ima stvarnu konzistenciju; ono je opipljivo, nastanjivo, s onu stranu opreke autentičnog i fabriciranog. To mjesto doista postoji, unatoč tomu što ja ne mogu otići tamo.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Opstrukcije. Povijest problema. Radije bih bila kamen (r. Ana Hušman, produkcija Studio Pangolin) je hibridni film (eksperimentalni, dokumentarni, autobiografski, esejistički?) o jednom ličkom krajoliku i perspektivi u kojoj će nestati pod vodom, lirsko i političko istraživanje koje slijedi građu umjesto da joj unaprijed nameće koncepte i forme. Htio bih na sličan način pisati o njemu, ali sada to zvuči kao alibi, nešto što sam izmislio naknadno, nakon što su počeli problemi s tekstom.

Nisam otišao na hrvatsku premijeru (ZagrebDox, 15. travnja 2024.); u tom mi je trenutku već bilo neugodno pojaviti se u Kaptol centru, tekst je trebao biti gotov (Kulturpunkt ga je naručio još usred zime): podbacio sam. Žderao sam se, no ujedno tješio da to nije bitno; film je prvo prikazan na festivalima u Rotterdamu (IFFR, siječanj) i Vilniusu (VIFF, ožujak), u međuvremenu i u Ljubljani na V-F-X-u (svibanj); sada je u konkurenciji za Europsku filmsku nagradu, početkom lipnja bio je u Hamburgu, ključni trenutak možda tek predstoji (prosinac, Luzern). Koga je briga za ovaj tekst?

Još prije nego što sam se sudario sa zidom, pojavili su se i drugi tekstovi i intervjui o filmu. Možda sam trebao odmah odustati. Znam li uopće išta o ekologiji, o geologiji? Komu da se okrenem za pomoć, tko se bavio kamenjem – Caillois, Ponge? Teofrast?! Sjetim se da sam prije dvadeset godina pisao nešto o kamenolomima; da to recikliram ovdje, sada kao esej umjesto fikcije? Pamtim to kao skicu romana; ispostavilo se da tu nema ni pet stranica (opisi uz uobičajene tlocrte i sheme): netko dalekozorom promatra gole stijene, građevinske strojeve, radnike bez lica, poput lutaka u kombinezonima i šljemovima.

U krajnjem očaju, padne mi na pamet Vranjanin, poznanik iz gimnazije; nisam ga vidio trideset godina, ali znam da je studirao rudarstvo (ili tako nešto), kao da je objavio i neku popularnoznanstvenu knjigu o stalaktitima; nadam se da će mi tehnička pomoć biti inspiracija (jeste li pokušali odgovoriti na pitanje što je kamen?), ali odmah shvatim da sam pogriješio: on na sve odgovara ili ma ne treba ti to ili ne možeš ti to samo tako shvatiti, gnjavi s razrednim anegdotama iz ranih devedesetih, traži vezu za izdavanje sljedeće knjige; tekst se nije otkočio, ali on odonda zove svaki dan, šalje besmislene linkove i memeove, daje mi ideje s kojima ne mogu ništa.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Snimanje sredine. Sve moje fotografije otvorenih terena, parkova, divlje prirode, pa čak i velikih zatvorenih prostora (dvorana, katedrala, skladišta) uvijek su potpuno promašene. Stvar donekle funkcionira dok “dokumentiram” neki predmet, no čim nema jasno definiranog objekta u žarištu, kad ne snimam ništa konkretno nego ambijent, “sve”, to se redovito pokaže nemogućim: taj prostor koji bih htio uhvatiti, sredina između svih stvari, jednostavno se ne prenosi na fotografiju.

To je zapravo glavni problem. Ambijent je uvijek ambijent nečega, kontekst je kontekst nečega. Ali kako dokumentirati sredinu “kao takvu” – kontekst ničega? Pitanja tih praznih terena, velikih hektara ničega: što misliš, što je ovdje bilo? što je moglo biti? što će jednom biti?

Ovaj se film uvelike sastoji od takvih prizora – kompozicija bez ljudi (oni iskrsavaju kao dio dokumentarija, posredovani snimkama i fotografijama, nikad izravno), dugih statičnih kadrova kojima je sjajno uhvaćeno ono “ništa posebno” tih krajolika. Izigravam ritam filma, dugo se zadržavam u tim ambijentima gdje “nema ničega”, samo fino zrno – najčešće sivo, bijelo, smeđe – jednog praznog, nedefiniranog, neiskorištenog prostora (ali nikada bezličnog, zamjenjivog za neko drugo “bilo kakvo” mjesto).

Kako zabilježiti nešto čega (više) nema – kako snimiti da nečega više neće biti

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Pretapanja. Hušman u zadnjem intervjuu spominje “materijale, procese, sedimentaciju, uslojavanje” kao fokuse filma, faktore terena ali i samog filmskog zbivanja. Trostruka ekspozicija postaje srastanje slojeva tkiva i tvari, magijsko miješanje elemenata kadrom; nije joj cilj dokinuti prepoznatljivost zasebnih materijala, ali ni očuvati razaznatljivost predmeta: stvara se nešto drugo, nova kvaliteta.

To je stara tema: montaža kao proces tvorbe novih entiteta koji nisu postojali prije nje. Gdje krenuti – Vertov, Gysin, Arcimboldo? Možda Ćosić i Mixed media (prva verzija)? Nekad su to bili sumpor, živa i sol, no neki novi homunculus nastat će od drugih materijala: svjetla, zvuka, rezova koji umjesto “osobe” mogu skrojiti i mjesto. Skrpan od heterogenih fragmenata, taj se patchwork na kraju ipak ne ukazuje kao “monstrum”, figura nečitljivosti, nego kao jasno prepoznatljiva cjelina.

Jedan bod horizontalno, kroz vrijeme, odvijanje filma; jedan bod vertikalno, u dubinu kadra, kroz slojeve koji komuniciraju (i dalje razlučivi u stapanju: različiti formati, teksture, brzine i zrna slike): tako srasta to novo tijelo od glasa i kamena, zvonjave i vjetra, teksture suhog lišća i mrke zemlje. Višestruka ekspozicija postaje pretapanje duž sekvence, kolebljiva homeostaza intenziteta, simultano nastajanje i nestajanje bez fiksnih točaka stabilnosti, kontinuirana de/re/teritorijalizacija materijala. “Asocijativna” montaža, no u radikalnom smislu: vezivanje se ne događa u mojem promatranju, ono je stvarni proces među tvarima filmskog zapisa.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Kontinuiteti. “Postojanje nije individualna stvar.” Listam star i razvaljen primjerak Meeting the Universe Halfway i razmišljam o ambivalentnosti pejzaža; to su mnoštva, rojevi nenabrojivih elemenata, sklopovi, no svaki se bez iznimke manifestira kao instantno prepoznatljivo mjesto sa specifičnim karakterom (klonim se pojma identitet) koji ne proizlazi iz kulturne dispozicije mojeg pogleda, nego iz jedinstvenog kroja materije.

Iz te hibridnosti lokaliteta slijedi i procedura pripovijedanja u ovom filmu. Hušman piše kako promatra “krajolik i modele suživota među živim i neživim entitetima, načine tvorbe i nestajanja sjećanja i narativa” (Director’s Statement na stranici European Film Awards); takav rukopis mora djelovati usuprot ideji ovladavanja prirodom, monokulturne eksploatacije terena, hijerarhiziranog gospodarstva (razmislite o konotacijama te riječi); umjesto mehaničke interakcije suprotstavljenih instancija, vizualnog ili retoričkog pokoravanja jednog prstena entiteta drugim, promatramo intradjelovanje, uzajamno konstituiranje prepletenih aktera, međutvorbu.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Kratki spojevi 1. Primijetio sam da neki ljudi, valjda zbog stvari koje sam pisao prije petnaestak godina, pretpostavljaju: on se razumije u prirodu (ili barem on voli prirodu) – ja, koji sam u cijelom životu “na selu” proveo možda nekoliko sati, koji sam uvijek izbjegavao izlete, kampiranja, planinarenja, koji sam uvijek bio opsesivan gradski šetač, prelazeći tako desetke kilometara dnevno… 

Pokušavam se izvući iz pisanja teksta, šaljem mail u Kulturpunkt. Ubrzo dolazi odgovor: da, pa to svi znaju, to je očito: ti uopće ne razumiješ prirodu. Ali razumiješ snimke prirode…

(Varijacija: jedno fakultetsko društvo s visoka mi objašnjava kako ne poznajem žanr; moja je pozicija zapravo kliše, opće mjesto. “Kako je ono išla prva rečenica Tužnih tropa? ‘Oduvijek sam mrzio putovanja i istraživače…’”)

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Pejzažni film. Prvo me uhvate statični kadrovi krajolika, ponegdje mobilizirani gibanjem samih tvari (vlati trave, lišća, pahulja, kapi kiše) ili zvukovima, no ponekad tako čvrsto definirani rakursima i nepokretnošću snimljenoga da provjeravam kreće li se još uvijek slika, je li riječ o filmskoj snimci fotografije ili ipak o prizoru koji traje. To je jedna od najprivlačnijih stvari u tim crnim, sivim i svijetlosmeđim pustopoljinama: neodlučivost između statusa “praznih terena” i aktivnih polja (aktivnih na razini koju ne znam čitati).

Međutim, oni mi drže pažnju i zato što nisu “razglednice”; kao da ne postoje s nekom svrhom, nema nekoga tko to gleda. Samo prazan prostor u kojemu “nema ni snimatelja” (kompliment Ivanu Slipčeviću i Ivi Kraljević): krajolik kao samonikli land art, objekt nedefiniranog trajanja (ti bi kadrovi mogli biti beskonačni), bez tenzije, impulsa prema promjeni, bez priče (fabuliranje – intruzija u nasumičnost stvarnog), pa onda i rezidualne montaže (kamuflirane naracijom unutar kadra). Uživam u naivnom dojmu “bivanja tamo”, realističnosti koju pruža osjećaj da to postoji i traje mimo snimanja kojim je posredovano.

Tek kasnije listam disertaciju Jelene Mišeljić o posthumanom filmu; nemontiranost, nenarativnost, kadar sekvenca kao ontološki, a ne formalni ili estetski preduvjet, potrebni su da bi se nešto uopće kvalificiralo kao pejzažni film. Korak dalje (možda forsirano čitanje): pejzažni je film u tom smislu postantropocentrički film per se: u njemu ne smije biti ljudi (idealno, ni iza kamere).

Lišajevi. Oni nisu samo tema, ekološka ili biofilozofijska; to je i redateljska strategija: “Istražujem lišajeve i njihovu nepokretnost, vremenitost i ustrajnost, kamenolome kao izvore, procese fragmentacije, raspadanja i transformacije kao otvorene mogućnosti primjenjive na filmske tehnike” (Director’s Statement). 

Ne nosim se najbolje s tim faktorom, ne prepoznajem ga ni dok mi je pred nosom (= na ekranu). Sasvim jasno, to je onaj kanal koji ide kroz, vezivno tkivo između stvari i zona kakve smo razgraničili prema vlastitoj mjeri (brzo/sporo, staro/novo, živo/neživo), postavljeno u multimilenijsku perspektivu opstanka i preživljavanja, indiferentno prema iskoristivosti (u svijetu opće monokulturne mobilizacije, lišaj je dezerter); to je stvarni alteritet u supstanciji ovog filma, ključni konverzacijski partner (ali jedva čujem).

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Stanje stvari. Kulturpunkt je spasio situaciju; doslovno nekoliko minuta prije nego što sam htio nazvati i definitivno odustati, stigao je mail koji je sve okrenuo. Zvučao je kao oklada ili provokacija: hoće li pomoći ako zadana forma ne bude kritika, analiza, osvrt (na nešto prošlo) nego reportaža (izvještaj o nečemu što se upravo događa)? 

Ali u što da se uključim kao u tekuće zbivanje? Da rekreiram proces snimanja, pratim film po festivalima? Ne, odgovorili su, ovo je nešto drugo; mogu me ubaciti u grupu koja ide na jednodnevni terenski rad u Liku, baš na mjesta na kojima je sniman film. Forma teksta može ostati hibridna (teorijsko-fikcionalna reportaža?). 

Dakle, sada, kad su svi rokovi prošli i više nitko ne čeka tekst, i dalje izmrcvaren osjećajem da nešto nije u redu, da sam na krivom tragu, odjednom se švercam u stražnjem dijelu autobusa koji prati onaj Wartburg, uz ekipu koju, po sasvim drugim zadacima, tamo šalje neko projektno međumrežje: neki su periferno vezani uz ovaj film, neki putuju privatno, neke šalje HEP (nominalno, kao biologe koji istražuju ekološku održivost projekta, no doimaju se poput marioneta, treba kompletirati dokumentaciju za potapanje). Vlada neka napetost, no možda su to moje projekcije; ljudi zapravo dosta brbljaju, situacija je pomalo snolika (sunce i visoke temperature; brišuće panorame teritorija kraj ceste; dojam da svi drugi razumiju ovaj kontekst, ovaj svijet, ali ja ne).

Moja pozicija “slijepog putnika” (dio ljudi ignorira me tako dosljedno da mi se čini da me doista ne vide) ne čini stvar ništa boljom; neopaženo prisluškujem razgovore, no to sam mogao i delegirati: još na izlasku iz Zagreba, zalijepio mi se jedan pjesnik koji odavno snima sve susrete s ljudima (bez njihovog znanja); rado će mi ustupiti snimke jer cijeni moj rad, volio bi da nešto od toga uđe u tekst. Diskrecija zajamčena: za to znaju samo njemu bliski entuzijasti i policija kojoj je prijavljen tridesetak puta (sve kaznene prijave su odbačene).

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Kino-oko-prst. Počeo sam sa statičnim kadrovima, no sad mi se, dok se truckam minibusom kroz prazne krajolike, čini da je važnije – i s teritorijem ekvivalentno – nešto drugo: kamera koja se kreće slobodno i nepredvidljivo, naizgled nekalkulirano, u kontrastu s kontroliranom stabilnošću digitalne snimke (o tomu govori i Hušman).

Kamera držana rukom, dok se ograničava na snimanje predmeta nadohvat ruke, postaje neka vrsta supstituta za ruku i generira čudnu simbiozu: oko držano rukom, ruka kao “pipak” oka, ekstenzija očnog živca? Možda pretjerujem, bilo bi dovoljno reći subjektivni kadar, no neka međudjelovanja doista stvaraju nove organe, povezuju nas s kontinuumima koji su nam inače nedostupni. Ta interferencija oka i ruke koordinira se na višoj razini, ono što vidim postaje taktilna stvar, tvari postaju dostupne kao slike. Tisuću platoa: stvara se nešto haptičko, između oka i ruke, što pokazuje da “oko može imati funkciju koja nije optička.”

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Analogna snimka, u tom sklopu s rukom i okom, postaje heterogenija vizualna masa, otpornija na faktore kompozicije, retorike, naracije. Njezin rad ostavlja dojam stvarnog istraživanja prostora i njegovih materijala koji se transformiraju tim radom: obiteljske se fotografije mobiliziraju dodirom tog “oka”, postaju pokretne slike i mimo činjenice da su “prenešene na film” i porinute u trajanje. Možda je to preduvjet ontoloških pretapanja kojima Radije bih bila kamen operira – srastanja glasa, ambijentalnog šuma, ruke u kadru, teksture bilja u jedan kinematički entitet.

Potopljeni gradovi. U opisu filma stoji da će se u Kosinjskoj dolini graditi hidroelektrana zbog koje će naseljena mjesta Gornji Kosinj i Mlakve biti potopljena, zajedno s nizom arheoloških lokaliteta. Na sličan je način zbog hidroelektrane Senj nestalo mjesto Kruščica, nad kojim je danas akumulacijsko jezero. Kosturi takvih lokacija periodički izranjaju za niskog vodostaja, zagrobne fatamorgane koje se zatim opet povuku iza zastora iskoristivosti. Svijet koji je nekada bio tu, tkanje biotopa, trga se i razvlači, očice su sve veće, veze pucaju, niti ostaju visiti samostalno, svaka ide svome grobu – sve to sada znači nešto drugo i pomalo blijedi, jednog mjesta više nema.

Pokušavam uvući one HEP-pove pijune u razgovor, no ignoriraju me; variram ideje iz Hušmaninog intervjua (pejzaž kao političko pitanje), pričam o nestvarnosti situacije u kojoj nečiji životi i mjesta na kojima se stoljećima prebivalo nestaju, ali ne zbog rata ili kataklizme, nego zato što ih je netko kupio – netko je prenamijenio tvoju povijest, svi materijalni tragovi jednog postojanja su zbrisani. (Ne povlačim očitu paralelu s davnim prognaničkim pričama.) Nitko ne sluša, počinje rasprava o biodinamičkim vinima. Pjesnik me gleda, podrugljivo se ceri, sliježe ramenima: “Diego Garcia, ne?” Nemam pojma tko je to, možda neki opskurni srednjoamerički revolucionar (valjda kao provokacija za mene, on je “protiv svih totalitarizama”); tek puno kasnije guglam, tražim dalje, čitam (Williams i Soobramanien), polagano se spušta neka umjetna noć.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Neidentificirani teritoriji. Opet Vranjanin. Spomenuo je moju “ekspediciju” nekom poznaniku, inače profesionalnom fotografu i snimatelju (nadimak: Beatus, ne znam zašto); ovaj je poručio da se hitno povučem: u jednom je navratu pratio Hušman i ekipu na snimanje u Lici, gdje mu se dogodilo “nešto strašno”. Nakon povratka, na memorijskoj se kartici među kadrovima otvorenih polja zateklo i gotovo 12 GB materijala koje uopće nije snimio: bizarne vremenske oznake, neobjašnjiv sadržaj. Tip se ukočio kad je Vranjanin pokušao kopati dublje: “Samo ti čačkaj…” Ista reakcija na prijedlog da se odvezemo do tih mjesta: “Jesi normalan? Ne pada mi na pamet… Ne kužiš ti to.”

It’s Chinatown. Čini se da potapanje naseljenih područja, plansko ili stihijsko, nije ništa novo ni posebno. U stražnjem dijelu minibusa cirkuliraju srodne anegdote, prvo inozemne (Sebald? možda Saturnovi prsteni, nitko nije siguran), pa neki pseudodokumentarac, dijelom podvodan, o sličnom slučaju u Austriji, onda i lokalna brisanja drugačijih entiteta – željezničkih pruga, tvornica, izoliranih crkvi. Nitko se ne obazire na stvari koje pokušavam ubaciti u razgovor. Cvelferija? Nikad čuli. Borovik? Druga priča, sve zaboravljeno. (Vranjanin, naknadno: “Naivan si. Di ti živiš? Mi se ne računamo. Slavonija, Lika, nema veze: ako se dogodilo tu, nije se ni dogodilo.”)

Slučajne skulpture. Radije bih bila kamen doista sadrži nekoliko sasvim nejasnih sekvenci, zagonetnih prizora koji odudaraju od ostatka materijala (iako ih isprva ne povezujem s Beatusovim “parasnimkama”). Nemam pojma što gledam, zapravo uživam u tom nesnalaženju, no stari mehanizmi pripitomljavaju to kao stvar kadriranja, retorike detalja bez konteksta (Peterlić, izostaju “gdje” i “kada”). Trik star stotinu godina, poznat u rasponu od nadrealizma do “analitičke” fotografije (Brassaï, Stieglitz, Steichen, Dubreuil): stvaranje novih kinematičkih objekata poigravanjem perspektivom i skalom, kompozicijom, kutevima snimanja, rasvjetom, oštrim fokusom na novi aspekt (ali bez trikova: očuđenje je “čisto”, ne metamedijsko, autoreferencijalno). Tisuću puta viđeno, ali još uvijek funkcionira. 

Dakle, to je sve, Neues Sehen sto godina kasnije? Beatus je očito komičan tip, ali ostajem neodlučan; priznajem da to vjerojatno ipak nije samo to. 

Dalji rođaci. Nešto nije u redu s Wartburgom, gospođa privremeno ulazi k nama u minibus, krećemo dalje. “Vi ste Mala Jela?” To pita netko iz medijske ekipe. Ona se smije. “Ne, ne, ma kakvi!”, kao da su pitali ne znam što. “Ali u rodu ste s njom?” “Pa da… Da, otprilike…” I onda, odmah zatim: “Odnosno ne, ne u rodu; nije to to.”

U užoj obitelji. U svemiru “anomalija, devijacija, felera” (jedinom stvarnom svemiru), što je obitelj? Izvan dosega organizacija koje će dovesti vodu da potopi sve razlike, raznolikost, održivost, da standardizira i pretvori sve u proračunljive kvantitete, obitelj je biotop, mreža znanja u koju se ulazi praksom, ulančanost u istom haecceitas, život predan drugima, ciklički opstanak, ambijent; članovi te obitelji su “grane u trbuhu, ribe koje plivaju”, “ljudi, kuće, bilježnice, haljine koje nosiš, a nekad i cijela brda”; “latice, šape, ruke, prahovi, zrna, zvukovi”; voda, vatra, dim, breze, paučina, šaš, sunce; krošnje i tkanine – biljke koje se prepleću s biljnim printom i tvore novu kvalitetu. Sve to uhvaćeno u igre višestrukih ekspozicija, potopljeno u tijek svih drugih stvari. Povinelli, geontološka misao (0 Općenito): možda doista i nema pojedinih predmeta, egzistenata, samo “mutnih asamblaža”.

Ona živi pod drugačijim tlakom. “Mala Jela” je “glavni lik” ovog filma – lirski subjekt, protagonistica, fokalizatorica (Hušman), kazivačica, predmet? Sve vodi na krivi trag.

Kakav je njezin ontološki status? Iako kompozit – montažno tvorena od stvarnih, živih i preminulih, možda i potencijalnih žena Hušmanine obitelji – ona nikako nije “pojam”, arhetip ili ideal, Žena-Priroda. To je prije poopćen netko pojedinačan (kako je Derrida objašnjavao Pongeove “fenomenološke biti”: ne pojam kamena, nego ovaj kamen – ali općenito!), konkretno tijelo koje, kao element teritorija, u njemu i od njega živi (živjela je, živjet će – u nekoj drugačijoj, nelinearnoj, mrežnoj temporalnosti).

“Jela” je dakle “sablast” u onom semiotičkom smislu: stvarna, ali izmještena iz sadašnjeg trenutka, nešto što ide “kroz” vrijeme (za nju vrijeme nije distribuirano kao za nas). Ona je “i tu i tamo”, s nama, u prošlosti, ovdje (na terenu), ujedno i mala i pokojna i odrasla, nešto što se nazire (kao da tek dolazi iz budućnosti). “Njeno tijelo može samo sebe prevoditi i preoblikovati, zamisliti se i kao filmsku vrpcu i kao kamen i kao zemlju ili jezero” (Hušman); ona ima mogućnost “transformacije tijela u krajolik” (bio to i snimljeni krajolik, krajolik kadra). Ona je, dakle, montažni, filmski entitet, “osoba” koja poput optičke varke privremeno izranja na difuznoj pozadini, vječno se pomalo pretapajući natrag u nju.

6:48–8:31. Speleološka sekvenca? Ili samo tisuću puta uvećani kristali soli (Hey & Walters, već prenamjenjivani za ITC scenu)? Možda nešto što se zbiva u drugačijim mikroprostorima (“cement između zuba i kosti”), intimna telurska konverzacija s materijalima u kojima plivamo dok postojimo? Dezorijentira me zvuk, sjajna montaža (Ivan Zelić), elektropuls koji, osobito na prvo gledanje, posve mijenja i karakter vizualnog signala: čestice kristala u tamnom prostoru pretvaraju se u scintilaciju zvijezda, divlje noćno nebo. 

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Otvoreni prozori. Idem na pangolin.hr, kopam po biblioteci 0 Općenito (za koju su dobili nagradu 58. zagrebačkog salona), tražim niti koje sve to povezuju. Izbor tekstova sugerira veliku mapu: uspostavljaju se provizorne konekcije, opcije se otvaraju, no ne nastaje konačna mreža (to je valjda i poanta). Otvaram Slušanje: relacijsko tijelo (Brandon LaBelle), želim pisati o zvuku u ovom filmu jer je njegov auditivni pejzaž jednako fascinantan kao i vizualno tkanje. Raspon tekstura je izniman (od varljivo “autentičnih” field recordinga do oštrih, artificijelnih elektroničkih pasaža), a funkcija jednako varijabilna kao prepletanje triju slojeva slike: umjesto ilustrativnog ili imitativnog naglašavanja “realističnosti” prizora, zvuk je često sabotira spajajući se s kadrovima kojima “ne pripada”. Povrh pukog očuđenja, taj asinkronitet stvara sloj koji nije bio dostupan iz odvojenih elemenata: kreira neki treći prostor.

LaBelle možda piše baš o tomu: zvuk je po sebi “izraz susreta, miješanja, druženja pojedinačnih stvari”, deleuzeovskim rječnikom sklop ili – još bolje – “relacijsko tijelo” koje je sasvim stvarno, mjerljivo, djelatno, no ne postoji prije i izvan te “intra-akcije”. To novonastalo akustičko tijelo ne “odražava” empirijsku stvarnost, nema materijalnu referencu koje je on zvuk (poput fotografije nečega itd.), no to izaziva ontološku zbrku samo na prvi pogled. Ako je zvuk to “kolektivno tijelo – tijelo u raskoraku s identitetom”, ono po definiciji preseže u zone otvaranja, povezuje nas s virtualnim prostorima na čijem pragu naši potezi moraju ostati tentativni. Zvuk je materijalni indeks tog drugdje, što znači da ni ja, u kontaktu s njim, više nisam samo ovdje, već (i) negdje drugdje.

11:03–12:02. Statičan kadar: lavina finih blijedih čestica, grmljavina odrona, možda opet kao strateški dezorijentir, trik kojim se nešto benigno (šećer u prahu? prašak za pecivo? vapno?) deautomatizira i postaje kataklizma.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Ona nije tu. Taj uporan, neugodan osjećaj: ova žena koju cijelo vrijeme vozimo naokolo uopće nije ovdje, nije “stvarna” (ili ovdje mi nismo stvarni?), ona je u drugom kontinuumu, uopće je nećemo vratiti u Zagreb, ona će u nekom trenu samo nestati (ostati?). 

Ona je od te sorte: here not here; utopit će se natrag u kolektivno tkanje, oštri bridovi i konture će izblijediti, rastrojit će se u tijeku tvari.

Različite brzine, različita vremena. Nesvjesni sinkroniciteti. Pseudofilozofske rasprave u minibusu, isprekidane i plitke, na momente zrcale teme iz filma, preklapaju se s njima (dvostruka ekspozicija), postaju jedan sloj, ista slika, zatim se ipak razilaze, opne pucaju, ostaju samo krhotine: sve je pitanje skale, veličine, brojeva, perspektive; kamen nije živ, ali je u stalnom procesu, permanentnoj mijeni, samo tako neznatnoj da mi to vidimo kao “stasis” (jedna montažerka doista koristi taj pojam); cijeli teritorij, litice i kamenolomi, livade i špilje, zapravo se kreće, poput živog bića, ali to je nevidljivi pokret; suprotno tomu, biću koje živi samo jedan sat (nitko se ne može sjetiti primjera) mi izgledamo poput stijene, klanca, stabla, pejzaža – nepomično, možda vječno; opet, “iz perspektive bezdana” (ne izmišljam), mi samo bljesnemo i nestanemo, nebitni, bez traga, kao da nas nikad nije bilo. Netko se mutno prisjeća (“s predavanja”) kako jedan povjesničar razlikuje “tektonsko, srednje dugo i državno” vrijeme; drugi dodaje: “Svi smo mi na različitim brzinama, to je tragedija.” Petljam nešto o tomu da je sve zapravo lagani transfer postojanja između živog i neživog, da te različite brzine valjda znače da “krajolik” ima drugačiju temporalnost, mjeri se višekanalnim parametrima odjednom, bez svođenja svega na jedan ritam (ljudskog ili bilo čijeg “života”). “Ma da, da, OK, ali šta je uopće vrijeme?”, pita jedan producent i pljeskom dlanova zdrobi komarca koji je upravo uletio kroz otvoren prozor.

Kolaterali. U nastavku puta, sve neugodnije priče. Ekshumacije (ako je to prava riječ), buldožeri koji su (u nekoliko navrata?) prekapali teren lokalnih groblja, pripremajući ga za izgradnju kamenoloma. Lubanje, čeljusti, komadi kostiju koji su iskrsavali u blatu, danima poslije. Dio kostiju u nečijoj garaži (? – možda druga priča, na trenutke sam izbjegavao slušati). Kaznene prijave, obustavljeni procesi, sve je otišlo u ništa. 

Nešto kasnije, mladi se poduzetnik živcira zbog svih tih otpora, nerazumijevanja višeg interesa, države koja nema muda. “U Kini uredno deložiraju milijun ljudi zbog brane, kod nas ti vadi mast deset nekakvih baba.”

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Oreadska polja. Krajolik koji nestaje. Jasno je što to znači za “Malu Jelu” ako je ona dio te mreže, tog biotopa, nastala u njemu, od njega, kao presijecanje, kompozit svih tih tvari, atmosferilija, kore stabala i pahulja snijega, stijena i životinja, možda čak samo kao interferencija slojeva tog pejzaža.

Kako fotografirati sjećanje? Prvo je pitanje to kako se uopće sjećamo situacija, ljudi, lokacija; kao u sekundarnoj obradi, pojedini se element izdvaja samo naknadno, teorijski, terapijski, analitički, postaje slika predmeta x; u stvarnosti, takve separacije nema: sve je povezano, osoba, situacija ili predmet posve su prepleteni s okolinom (koja nije “pozadina”).

U ovom filmu, višestruka ekspozicija svjesno simulira tu difuznost, izostanak fokusa (“jedna stvar”): ona ne opstruira jasan pogled na predmet; naprotiv, ona je medij iz kojega mogući predmet, na rubovima još raspršen, nerazlučiv od okoline, tek nastaje.

“Kako se talože sjećanja?” Kao višestruki slojevi živih i neživih tvari: umjesto urednoga polaganja u virtualne arhive, u galeriju, sekvencu, slideshow (= sjećanje u obliku vojne formacije), ovo kontinuirano pretapanje zapravo je generativan, a ne klasifikacijski proces; to je kompostiranje.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Kratki spojevi 2. Šofer prepričava nešto što je čitao ili gledao: jedna mlada znanstvenica, koja “ima neku traumu”, proučava neobičan teritorij, područje bez životinja, bez telefonskog signala, ali onda počinju neki paranormalni fenomeni… Propustio sam početak, valjda sam zadrijemao; tonem u sjedalo i pretvaram se da dalje spavam, uvjeren da priča o Drenju. Međutim, ipak se radi o nečemu drugom: istraživačka grupa koju vodi propali sveučilišni profesor zapravo je polagano pupajuća teroristička ćelija koja na kraju diže u zrak veliku branu ili hidroelektranu.

Paravani. Obrnuto postavljen problem. Zašto se jasno sjećam čovjeka, životinje, predmeta, ali teže ambijenta, prostora, sredine? Jesu li sva sjećanja, sjećanja kao takva, pokrivalice, screen memories, Deckerinnerungen? Um si prevodi “bivanje-tamo” u predmete, distinktivne jedinice raspoložive mišljenju, dok je stvarno tjelesno bivanje uvijek umreženost, plutanje u horizontu mutnih rubova.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Souvenir-écran (alternativni naslov?): sekvenca naoko beznačajnih slika, “ničega posebnog” kojega se, međutim, sjećamo zapanjujuće oštro, no bez jasne investicije. Takvi prizori uvijek prikrivaju traumu, sadržaj koji je nedostupan iz vrlo konkretnih razloga. Ako nesvjesno “ne poznaje vrijeme”, slijed, kauzalnost, mogu li pretpostaviti da se trauma još nije dogodila, da se tek približava, “dolazi iz budućnosti”? Može li se prizor (npr. prizor krajolika koji tek treba nestati) traumatski investirati unaprijed? Tugovanje, ali za nečim što će tek doći, nije sasvim nepoznata ideja. Hušman ide korak dalje i govori o “gubitku kalcija iz kostiju i veza među sinapsama”, o zaboravljanju unaprijed: “Neko smo sjećanje već izgubili, senilni se plak proširio i nedostaju nam dijelovi priče.” Tako je i ovdje: sve je teže objasniti što se na ovom terenu događa, što se dogodilo, što će se dogoditi. 

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Zakletva. Opet pred onom stijenom, kao polegnutim i napuklim menhirom u visokoj, suhoj travi, malom planinom strmih obronaka u čijem se lijevom podnožju otvara nešto poput klanca ili špilje. Ili je to maketa planine, postavljena ovdje kao podsjetnik, replika nekog dalekog, tuđinskog pejzaža? “Ova slika… Ovo će ostati sa mnom zauvijek.” Ona to govori više sebi nego nama, to je konstatacija nepobitnog stanja, afiniteta u najčistijem obliku, obredna afirmacija izrečena u Veliko Podne: ja sam ovo mjesto. (“Vratila sam se kući.”) Zaustavljam video, vraćam par sekundi unatrag: ona definitivno ne misli na kuću, dvorište, neku širu panoramu; gleda na tren u šofera, pa opet u stijenu, čak je pokazuje prstom: “Radije kamen nego blatnjava zemlja.” Nemam pojma što to znači, zvuči kao citat, možda stih iz neke pjesme ili politička parola: mogu je zamisliti uklesanu u podnožje te stijene na spomen ploči, pod suncem i kišom, SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU za neku drugu generaciju, drugu vrstu.

14:19–15:00. Najmističniji kadar. Rasipanje kubusa u latice, ljušture, urušavanje u bistru vodu; polarni prizor? Možda finalni kolaps R’lyeha, Antarktik umjesto Grabovače – ili ipak nešto iz kuhinje, kvasac u plastičnoj zdjeli? Vapno, u spomen tvornice na Ličkom Lešću? Nemam pojma.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Blizanci. Na dva posve nepovezana mjesta slučajno nalijećem na Autoportret utopljenika Hippolytea Bayarda, fotografiju iz 1840. Jasno je koji se okidači aktiviraju: fotografija, “po naravi dokumentarna”, ovdje zapravo prikazuje fikciju; ta fikcija odnosi se na neko buduće stanje koje se, međutim, uprizoruje kao sadašnje. Dokument koji bilježi nastalu štetu i zbraja činjenice ne može imati takav učinak; fikcija upravo tim anticipacijskim momentom prilazi stupanj bliže istini od dokumenta. Radije bih bila kamen možda je autobiografski film o jednom drugom entitetu, o teritoriju koji se (auto)portretira kao budući utopljenik.

Sabotaže. Jedne polupijane večeri, nakon povratka s puta, Vranjanin me uvlači u stare igre: trebam nazvati nekog Vujovića iz HEP-a i predstaviti se kao novinar; zatim se mijenjaju potencijalne žrtve (ministri i državni tajnici, dobitnici Zlatne kune i osuđenici na dugogodišnje zatvorske kazne) i moji identiteti (ja kao policajac, državni tajnik, neki političar nižeg ranga); na kraju odustajemo. Sutradan ujutro, sve izgleda mnogo manje smiješno: to nije došlo iz impulsa idemo nekoga zafrkavati, nego nešto se ipak mora poduzeti, jednako uzaludnog.

Svijetla komora. Ni tu vremena ne štimaju. In memoriam, ali unaprijed: jedna je stvar dokumentirati nešto pokojno kao “već prošlo” sub specie aeternitatis, a posve druga kad si svjedok ubojstva, kad znaš da će se za godinu dana ili za koji trenutak dogoditi smaknuće (ali još se nije dogodilo – tek što se nije dogodilo). Zaboravio sam sve slike koje sam kao klinac vidio u nekoj staroj medicinskoj encikopediji, osim posve obične fotografije jedne žene bez nekih uznemirujućih detalja u čijoj je legendi, međutim, stajalo: “N. N., dvije minute prije smrti”.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Slučaj zatvoren. Nakon zamornog diplomatskog manevra, kombiniranog s potkupljivanjem i ucjenama, dolazim do Beatusa, njegovog ateliera, pred ekran na kojemu mi pokazuje svoje “snimke” (aporte?) iz Like, pod uvjetom da ostavim mobitel u čekaonici (isključen), te da se obavežem da ne govorim dalje o onome što ću vidjeti.

Nije teško održati obećanje; mogu to pokušati opisati, ali doista ne znam što je to bilo. Vrlo dugi kadrovi tektonskih poremećaja (možda čak na nekom drugom svijetu) koji bi ipak mogli biti i detalji iz nečije kuhinje ili garaže? Pada mi na pamet i kraj Hušmaninog filma, crvene stijene kamenoloma, negostoljubivije od snimki koje Perseverance šalje s Marsa (iz kratera koji se zove Jezero!). Neki su prizori gotovo “blizanci” onima iz filma, pa nekako nagovorim Beatusa da pogleda par screenshotova na mojem telefonu. Drži se kao da gleda ratne zločine, ne vjeruje svojim očima, pogleda mene (kao da sam lud), pa opet ekran; obojica pomalo gubimo živce, nisam siguran pravi li se blesav ili iskreno ne vidi sponu. Kažem nešto pogrešno, on me zgrabi i fizički baci van iz ateliera. Samo tren kasnije, na Ilici, lakše ozlijeđen, tonem u strojnu buku nekog drugog sklopa, i već mi se čini da sam sve to samo sanjao ili umislio, veze su pukle; kasno je, Lika je odjednom strašno daleko, predaleko da bilo što učinimo.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Sad malo brže. Opet Tisuću platoa, citat o sredini, ali ne kao prosjeku, ničemu posebnom, nego najzanimljivijem mjestu na kojemu se sve ubrzava, prepleće, mijenja: to je najnestabilnije mjesto, mjesto permanentne promjene. 

Iz te perspektive, drugačije čujem rečenicu iz filma: “Ne primijetiš baš nešto tu sredinu života, to ti samo tako prođe ispred tebe”.

Odjava programa. Ne sjećam se zadnjeg trenutka u kojemu sam je vidio; ionako smo se vozili skupa samo sporadično, gotovo zabunom ili slučajem. Zapravo uopće nismo razgovarali. Wartburg je u nekom trenutku skrenuo na lokalnu cestu i nestao s vidika; učinilo mi se da je suvozačko mjesto, “njezino mjesto”, prazno, ali više nisam siguran. Nema, dakle, završne scene njezinog povratka u prirodu, konačnog CGI pretapanja u krajolik, dokidanja višestrukih ekspozicija. Nije nam “iščezla pred očima”; jednostavno, od nekog trenutka, ništa manje zagonetnog i prijelomnog (iako ga nitko nije primijetio), više nije bila s nama, i zatim se više nije spominjala.

“Dok na Kosinjsku dolinu pada mrak, razmišljam kako ćemo se uopće sjećati kad se krajolik toliko promijeni da ćemo o njemu moći govoriti samo prizivajući fragmente sjećanja” (Hušman). To vrijedi za evokaciju bilo kojeg života, procesa koji je zapravo kontakt s drugim materijalima, pitanje prostora a ne prizora ili priče. Ovdje, na kraju “reportaže” o zemlji koja će ubrzo nestati, nemam mnogo iluzija o kapacitetu riječi da sačuvaju izgubljena tijela, ali Radije bih bila kamen je možda ipak nešto drugo: fizički trag posljednjeg kontakta s njima.

Radije bih bila kamen (2024), r. Ana Hušman

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano