Kritika Među rijetkim pozitivnim institucionalnim pomacima koji su se u zadnje vrijeme dogodili ovdašnjem suvremenom plesu nedvojbeno se izdvaja pokretanje Studija iz područja plesnih umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Tijekom manje od šest godina dosadašnjeg djelovanja Akademijin je Odsjek plesa obrazovao niz izuzetno zanimljivih umjetnica i umjetnika poput Nastje Štefanić, Antonije Dorbić, Lane Šprajcer, Marte Krešić i drugih čiji rad usprkos sramotnoj kulturnoj politici na gradskoj i državnoj razini najbolje pokazuje vrijednost usidrenja plesa u novom studijskom programu.
Zadnja generacija koja je diplomirala – u lipnju 2018. godine – zaslužuje poseban spomen jer je riječ o izuzetno povezanoj grupi koja je u studentskim projektima poput Hunting Family #4 s koreografom Francescom Scavettom ili sjajne site-specific izvedbe Mai pod vodstvom profesorice Irme Omerzo pokazala dojmljiv kolektivni plesački rad. Na tu se povezanost grupa – koju čine Gendis Putri Kartini, Marta Habulin, Šimun Stankov, Ema Crnić, Ema Kani, Una Štalcar-Furač, Anđela Bugarija i Eva Kocić – odlučila osloniti i u svojem iskoraku u profesionalni život osnovavši umjetničku organizaciju nepretencioznog naziva Škvadra.
Povodom njihove predstave Ne čujem te, mrak je, koja će biti premijerno izvedena 16. i 17. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu programa Koreospektar, s članicama i članom Škvadre razgovarali smo o iskustvu studija na Odsjeku plesa, kao i njihovom viđenju stanja u plesnoj umjetnosti i uvjeta rada u plesu.
KP: Spadate među prve generacije koje su završile Studije iz područja plesne umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kakvo je vaše iskustvo studiranja, smatrate li Studije dobro postavljenima, gdje vidite prostora za unaprjeđenje njihove kvalitete?
Preko studija smo se i upoznali, tako da je za nas najveća kvaliteta studiranja na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti bilo povezivanje nas kao mladih plesača u Zagrebu. Vjerujemo kako taj veliki korak u poboljšanju plesne edukacije u Hrvatskoj pruža nove prilike za razvoj naše male plesne scene. Više profesionalaca, entuzijasta, prijatelja, kolega umjetnika – više razumijevanja plesne umjetnosti među širom publikom. Tako otprilike mi to vidimo. Osim toga, za program koji se nudi na Odsjeku možemo reći kako smo uživali u njegovoj raznolikosti, svježini i intenzitetu. Za nas je to bio važan temelj i priprema za sve drugo što nas čeka u budućnosti u plesnoj umjetnosti.
KP: S druge strane, premda bi pokretanje studija plesa moglo izazvati dojam da se plesna umjetnost u Hrvatskoj nalazi na stabilnim nogama, prije bi se dalo reći da ona usporedo sa svojom akademskom institucionalizacijom zapada u sve težu krizu. Kako kao nova generacija plesnih umjetnica i umjetnika razumijete stanje svoje umjetnosti i kako tumačite njezin kontekst?
Daleko je od stabilnosti, to sigurno, ali bliže je tome nego prije pokretanja studija plesa. Kao i druge umjetnosti danas, plesna umjetnost je u krizi koja mnoge odbija od rada u tom umjetničkom polju – pogotovo one iscrpljene borbom za prostor ili druge tipove državne ili gradske podrške. Nada za nove generacije plesnih umjetnika mogla bi ležati baš u manjku teških iskustava koja čine sliku crnijom nego što možda je.
Svjesni smo težine i ozbiljnosti situacije u kojoj zagrebački umjetnici danas plivaju – ne želimo ju ignorirati, ali joj se ne mislimo ni predati. Trenutno nas goni sreća i ljubav što možemo raditi ples zajedno te se hranimo entuzijazmom i vjerom da ćemo kroz vrijeme moći nešto promijeniti.
KP: Vaša generacija je posebno zanimljiva zbog svoje iznimne povezanosti koja je uočljiva i u vašem izvedbenom radu. Očuvanje kolektiva nakon studija čini se logičnim iz drugarske i umjetničke perspektive, ali koliko je ono bilo motivirano i praktičnim, produkcijskim potrebama suočavanja s uvjetima rada u plesu? Jeste li svoju organizaciju i modele rada promišljali u odnosu na te uvjete?
Prijateljska i umjetnička perspektiva bila je prvi i glavni razlog očuvanja kolektiva. Ta je potreba za zajedničkim stvaranjem bila jača od bilo kakve praktičnosti. Tek smo kasnije kroz zajednički rad počeli razumijevati snagu složnog kolektiva na sceni – počelo je banalnim širenjem dobre energije i bezbrižnosti (skoro kao mikrorevolucija), a nastavilo se u daljnoj komunikaciji s drugim plesnim umjetnicima, kao i umjetnicima iz drugih medija kroz javne izvedbe (u našoj prvoj site-specific predstavi Punopravno u Mesničkoj ulici) ili u privatnom obliku kroz druženje.
KP: Proširujući temu uvjeta rada, što prepoznajete kao ključne probleme u tom smislu u području plesne umjetnosti, ali i šire, u nezavisnoj kulturi? Prepoznajete li neku vrstu sistemskih problema s kojima se suočavaju i vaše kolegice i kolege iz drugih područja?
Uzorak problema u radu na nezavisnoj umjetničkoj sceni može se vrlo brzo prepoznati. Temeljni problem je manjak sredstava, tj. financijske podrške i nedostatno pridavanje društvene vrijednosti umjetničkom radu – posebice plesu. Upravo iz tog razloga smatramo da je važno promijeniti neke “neobične” navike u umjetnosti kao što su besplatne karte za većinu publike – smatramo da je bitno platiti ulaznicu, kako za plesnu predstavu, tako i za neki koncert koji želiš poslušati. Nisu li svi ti umjetnici utrošili svoje vrijeme, trud, kreativnost, insipiraciju da bi publika došla pogledati produkt? Umjetnike je bitno podržati! S naše strane je bitno otvoriti svoj rad ljudima kojima nije navika odlaziti na plesnu predstavu. Želimo istražiti alternativnije načine dovođenja šire (ne samo plesne) publike na predstave – site-specific izvedbe, suradnje sa umjetnicima drugih struka, alternativne prostore izvedbe i sl.
Problem također leži i u edukaciji šireg broja ljudi odmalena. Ples može biti super kao nogomet, ako ne i bolji. Vjerujemo da se na to može utjecati samo postepenom promjenom sistema – dovođenjem plesa u škole, poput glazbene i likovne umjetnost. Naravno da ta promjena neće odmah i izravno doći, ali možemo najprije raditi na osobnom planu. Nekolicina nas radi sa djecom, pa se drugačiji stavovi i uopće potreba za plesom i prihvaćanje njegove posebnosti šire na obitelji, na prijatelje, a jednog dana i u institucije.
KP: U sklopu studija odlazili ste i na gostovanja poput onoga u Centru za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu u Švedskoj s koreografom Francescom Scavettom, s kojim ste radili na predstavi Hunting Family #4. U Zagreb pak na studijsku razmjenu dolaze plesne umjetnice i umjetnici poput Andreasa Haglunda i Kalliopi Siganou koja je nedavno surađivala i s kolektivom BADco. Koja su vaša iskustva s uvjetima studiranja i rada izvan Hrvatske, a kako vaše inozemne kolegice i kolege doživljavaju te uvjete u Hrvatskoj?
Za nas je odlazak u Vitlycke bio prekrasno iskustvo na više razina – od očvršćivanja nas kao zajednice do nama potpuno novog edukacijskoj inputa. Za hrvatske studente taj tip gostovanja doživljava se kao luksuz i rijetkost i stvarno smo zahvalni što smo imali priliku to iskusiti. Vjerujemo da se to kroz trud i umreženost na europskoj plesnoj sceni može i ponoviti. Kolege iz Kopenhagena, Andreas i Kalliopi, postali su naši veliki prijatelji upravo zato što su ovdje u Zagrebu kao studenti na razmjeni uživali i dobili od studija i više nego što su očekivali – posebno im se svidio balans učenja o plesnoj tehnici, učenja o vrstama izvedbenosti i učenja kroz vlastite kreativne zadatke i radove.
KP: Govorimo li o stanju u plesnoj umjetnosti, posebno se ističe pitanje prostora, osobito Zagrebačkog plesnog centra. Koji je vaš odnos prema trenutnom statusu ZPC-a i što smatrate najboljim njegovim rješenjem? Kakva su vaša iskustva sa samoorganiziranjem plesne zajednice po tom pitanju?
Opet bismo voljeli ponoviti kako nemamo interes zaplitati se u političke drame čije posljedice zbog premalo iskustva nikad nismo osjetili na vlastitioj koži. Što se tiče ZPC-a, mi im samo možemo zahvaliti što su nas objeručke primili u prostor i podržali našu ideju rada na novoj predstavi.
Mi bismo htjeli istaknuti koliko smo sretni što imamo prostor u kojem nam je pružena tehnička podrška i mogućnost korištenja dvorana kad nam treba i koliko nam treba, a upravo je to ono čega smo se najviše bojali nakon završetka Akademije – a gdje ćemo mi raditi?
Smatramo da je bitno raditi, raditi, raditi, ako ne ide ovdje, ide negdje drugde. Mislimo da je bitno usmjeriti se na izvođenje, istraživanje, druženje, širenje plesa publici, ljudima, životinjama, prijateljima, obitelji, jedni drugima… Drugi način promjene ne vidimo niti ima smisla za nas. Sama je slučajnost što se nas osmero našlo na istom mjestu u isto vrijeme i što smo kliknuli odmah prvog dana-to je ono što treba iskoristiti na sve moguće načine, zar ne?
KP: Mogućnosti zaposlenja suvremenoplesnih umjetnika u načelu se svode na pedagoški rad. Za razliku od baleta, institucionaliziranog ansambla koji nudi sigurnost tradicionalnog radnog odnosa nema. Je li vam kao novoj generaciji umjetnica i umjetnika važna mogućnost takvog rada, osjećate li neki tip nesigurnosti u tom smislu?
Osjećamo neki tip nesigurnosti u tom smislu svakako. Zasad je rad na nezavisnoj sceni dvosjeki mač – gospodar si vlastitog rasporeda, krojiš ga sam i osjećaš slobodu u tome, ali kako ga ispuniti i osjećati financijsku sigurnost na mjesečnoj razini – teško, s puno truda.
KP: U opisu vaše predstave Ne čujem te, mrak je već se kao prva riječ ističe tema komunikacije. Opis pak zaključujete napomenom kako vaša “igra bez zaključka” otvara “priliku za prigrliti razigrane misli neopterećene sadržajem”. S druge strane, predstava se događa u kontekstu u kojem je komunikacija među plesačicama i plesačima, unutar plesne zajednice, presudno pitanje za njezino preživljavanje. Pretendira li vaša predstava na uspostavljanje nekog tipa refleksije i na taj vrlo konkretan problem komunikacije u plesu?
Kao i svi drugi suvremeni umjetnički radovi – i naša predstava koketira s trenutno aktualnom životno-umjetničko-politično-međuljudskom situacijom. Odlučili smo se za istraživanje tog tipa problematike iz ljubavi prema apstraktnoj umjetnosti (koja u plesu danas svakako dominira – iznad konkretne ili narativne) i želji za njezinim približavanjem većem broju ljudi. Odlučili smo prikazati i koristiti apstraktno kretanje kroz jednostavan tip komunikacije – razgovor – kako bismo pokušali skinuti taj predebeli mistični veo s apstrakcije i razumijevanja takvog umjetničkog sadržaja. Vjerujemo kako ga kroz ovu predstavu možemo predstaviti kao nešto pitko i nipošto manje vrijedno – samo otvorenije i podložnije više vrsti interpretacija – od konkretne ili narativne vrste pokreta, plesa, predstave.
ObjavljenoObjavljeno
