Kritika Sudeći po brojnosti kolona koje se u vrućim ljetnim mjesecima spuštaju na obale pored svakog naselja uz more, zaključili bismo da je ritual svakodnevnog odlaska na plažu u najstrožem smislu obavezan. Šareni luftići i ručnici te mnoštvo pokreta i igara koji svakodnevno okupiraju prostor plaže našli su se i u projektu skupine umjetnika na rezidenciji u Svetvinčentu ovog ljeta. Rana skica predstave Plaža izvedena je u Mediteranskom plesnom centru, a dovršeni projekt premijerno se mogao vidjeti u Teatru &TD u Zagrebu 22. rujna. Aleksandar Švabić i Damir Klemenić režirali su i idejno osmislili predstavu, a Klemenić potpisuje i scenski pokret. Izvođači su članovi plesnog kolektiva Škvadra: Ema Kani, Gendis Putri Kartini, Margareta Firinger, Šimun Stankov, Marta Habulin i Una Štalcar-Furač te glumica Nataša Kopeč, koja je zagrebačkoj publici možda najpoznatija po svojoj ulozi u predstavi Cement u ZKM-u. Ranija suradnja redateljskog dvojca je predstava Teške ljubavi u Švabićevoj režiji, premijerno izvedena na Splitskom ljetu 2020. godine, za koju je Klemenić, dugogodišnji član Montažstroja, radio scenski pokret. Nije iznenađenje da u suradnji s zagrebačkom plesnom skupinom Škvadra veći naglasak pada upravo na pokret i njegove ekspresivne karakteristike. Predstava se u najavi opisuje kao dramsko-plesna, i upravo u izmjeničnom naglašavanju tih dvaju izvedbenih modusa možemo opisati njezinu strukturu.
Prvi od tri dijela Plaže obilježava energičan ples i komunikacija s publikom, drugi je usmjeren na situacije stvorene glumom, a posljednji, plesni, karakterizira usklađenost čitavog ansambla. Predstava je usmjerena isključivo na ljudske aktivnosti i predmete namijenjene razonodi i smještene na prostoru plaže. Sukladno temi, izvedba djeluje vrlo opušteno, izvođači su u većini sekvenca raštrkani po pozornici i samostalno razvijaju plesne ili dramske dionice povezane tek idejom i energijom. Rezultat su bogate sekvence bez jasnog vizualnog naglaska pa gledatelju ostaje da prati pokrete i grimase redom kojim mu privuku pažnju. Na taj je način sveobuhvatan dojam vrlo vibrantan, čak i kada su pojedini elementi diskretnijeg izraza.
Plesači na pozornicu izlaze energičnim naletom, koji se odmah prelijeva u gledalište i čitavu dvoranu uključuju u svoj divlji ples, čime počinje uvodni, intenzivni dio predstave. Izvođači trče oko publike, plešu gledateljima u krilu, mašu suncobranom koji je prije njihovog dolaska bio položen na pozornici uz ručnike, ledenicu i veliki ružičasti napuhani flamingo. Čitava sekvenca praćena je elektroničkom glazbom Filipa Vrtarića, poznatijeg kao Filip Motovunski, koja svojim promjenama prati različite radnje plesača, a svojim snažnim ritmičnim basom osnažuje njihovu energiju. Zvučnu eksploziju uskoro zamjenjuje tišina, kao što ekstatične kretnje glumaca zamjenjuje opušteno i usklađeno plesanje grupe.
Nakon što se ansambl primirio i posjedao na ručnike i napuhane madrace okrenut licima prema publici, započinje segment odmaranja na plaži u kojem se razvija glumački izraz temeljen na mimici, gestama i gegu. Ema Kani vadi iz torbe niz malih paketića umotanih u aluminijsku foliju i slaže ih vrlo brižno pred sobom. Nataša Kopeč na sredini pozornice iz knjige čita stihove pjesme If 6 Was 9 Jimija Hendrixa, a riječi izgovara zbunjeno i izobličeno kao da uopće nije svjesna njihovog značenja. Mnogo puta ponavlja riječ “mountains” stavljajući drugačiji, ali svaki put iznimno dugi naglasak na glasove “o” i “u”. Osvrće se oko sebe, čitajući stihove ne kako bi ih pročitala nego tek tako da ima što govoriti. Sjedeći iza nje, Šimun Stankov sa znatnom mukom otvara sladoled Kontiki, a Margareta Firinger ga sušilom za kosu otapa gotovo do štapića. Taj postupak traje dosta dugo, a miris otopljenog sladoleda širi se u publiku. Dugom izvedbom začudnih radnji glumci ostavljaju dojam samouvjerenosti koji je, uz očitu besmislenost onoga što rade, vrlo duhovit. Za razliku od samih radnji, ležernu maniru kojom su izvedene možemo lako prepoznati u svakodnevnoj dokolici.
Kada se reflektori pojačaju svi se izvođači ustanu, gledaju prema gore poluzatvorenih očiju i sunčaju se. Postepeno, omamljeni od vrućine, jedan za drugim počinju padati na pod. Nakon svakog pada brzo ustaju, sve dok Stankov ne ostane iznenađujuće dugo ležati. Svi se okupe oko njega i zbunjeno komentiraju kako mu je maloprije bilo dobro. Probaju ga podići, ali im ne uspijeva jer se njegovo beživotno tijelo stalno vraća u početni ležeći položaj. Uskoro dođu na ideju da ga rashlade ledom koji isklizne, padne i sleti točno pored njegove glave, što je sudeći po reakciji glumaca ili iznimno spretno odglumljeni segment ili veoma sretna i komična slučajnost. Kada utvrde da sigurno više neće ustati, odvuku ga na stražnji dio pozornice i vrate se svojim položajima na plaži. Humor čitavog ovog segmenta počiva na zbunjenom i bespomoćnom pristupu glumaca u čemu predvodi Nataša Kopeč, ali ni ostali ne zaostaju preciznom mimikom i stavom.
Po završetku humoristične sekvence plažom kreće pirjati vjetar, čime počinje plesno najzanimljiviji dio predstave. Izvođači koji sjede na plaži i pokušavaju se opustiti dočaravaju blagi vjetar mašući rubom ručnika na kojem leže ili obodom suncobrana pod kojim sjede. Onesviještenog Stankova vjerojatno probudi vjetar i on se pridružuje ostalima. Vjetar puše sve jače i jače do te mjere da raznosi predmete uokolo, nitko više ne može mirno sjediti, a teško im je i održavati ravnotežu na nogama. Rekviziti su ključan dio plesa koji maštovitim katalogom pokreta i dinamičnom izvedbom preuzima cijelu pozornicu.
Nakon kaosa skupina se posloži pravilnije i kreće se usklađeno, kao da ih nose valovi. Ovdje se ističe kostim koji nosi Gendis Putri Kartini, a djelo je Mie Popovske i Davida Morhana. Kroz jednostavnu bijelu haljinu provučena je narančasta tkanina i obavijena iza leđa i oko obje ruke. Materijal je naboran kao zavjesa kada je navučena na jednu stranu prozora, a kada se plesačica kreće tkanina se širi i obavija oko njenog tijela. Silueta plesačice mijenja se sukladno pokretu što je posebno efektno dok trči izravno prema publici. Ostatak ansambla nosi kostime koji su često spojeni od nekoliko različitih odjevnih predmeta, poput dugih rukava jedne majice odrezane oko vrata, nošeni uz grudnjak. Kostimi su sastavljeni od uobičajene odjeće, ali kostimografski dvojac ih je osmislio bez obaziranja na funkcionalnost izvornih komada.
U kratkom tekstu uz najavu predstave stoji rečenica: “Ne postoji značenje izvan onoga čemu mi dajemo smisao.” Ispitivanje i rastvaranje srži predmeta, a ostavljanje tek vanjštine stvari temeljni je postupak predstave. Radnje, pokreti, geste koje nastaju prepoznatljive su vanjštinom, ali u suštini su neprepoznatljive, lišene smisla. Komični likovi ove predstave od naše kulture imaju samo sjene pokreta i neke predmete, oni imaju ljudske probleme, ali nemaju načine da ih riješe. Prije nego što se plesači povuku s pozornice, odčepljuju ventil na ružičastom flamingu koji je čitavo vrijeme stajao duboko na desnoj strani pozornice. Jedan je reflektor uperen u ružičastu pticu koja postepeno nestaje, a predstava je završena tek kada, nakon nekoliko minuta, iz flaminga iziđe dovoljno zraka i njegov dugi vrat tone na njegovo tijelo. Nestajanjem ružičaste, upečatljive ptice kao njihovog najvećeg saveznika i glumci izlaze iz svijeta predstave na naklon.
Kazališni redatelj Aleksandar Švabić i majstor pokreta Damir Klemenić usuglasili su svoje izričaje u vrlo kohezivnu cjelinu u kojoj se dramski i plesni vid izvedbe nadopunjuju i skladno izmjenjuju. Glumica Nataša Kopeč uspješno se uklopila u uigrani kolektiv Škvadra, a zajedno su ostvarili zaigranu i svježu izvedbu. Izvođači su službeno navedeni i kao koautori predstave, što ne iznenađuje s obzirom na to da svi igraju prirodno koristeći svoje specifične snage te je jasno da je koreografija rezultat suradnje. Plaža je stilski vrlo ujednačen projekt i ostavlja dojam rada skupine koja se prije svega dobro zabavlja.
ObjavljenoObjavljeno
