Zakole Wawerskie je močvarno područje u istočnom dijelu Varšave, u četvrti Wawer, smješteno na prostoru nekadašnjeg korita rijeke Visle. Ovo područje nastanjuju različite vrste – dabrovi, ptice, žabe, komarci, trska, brezovke, trave, kao i ljudi. No, širenje grada i intenzivna urbanizacija predstavljaju ozbiljnu prijetnju za ovo područje jer smanjuju površinu močvare, fragmentiraju staništa te narušavaju prirodne procese koji održavaju ekološku ravnotežu. Kako bi se očuvao ovaj vrijedan dio prirode u srcu grada i omogućilo proučavanje njegove biološke raznolikosti, pokrenut je projekt Zakole. Zajednica okupljena oko njega nastoji upoznati sve oblike života u močvari Zakole Wawerskie i istražiti nove načine pripovijedanja i doživljavanja ovakvih mjesta, kako bi približila perspektive bića koja nastanjuju i oblikuju ovaj prostor.
Umjetnica i istraživačica Olga Roszkowska, vizualna umjetnica i biologinja Krystyna Jędrzejewska-Szmek, umjetnica, kustosica i klimatska aktivistica Zuzia Derlacz te dizajnerica Pola Salicka udružile su snage s umjetnicom i pjesnikinjom Majom Demskom, kustosicom i istraživačicom Aleksandrom Knychalskom i istraživačem i savjetnikom za kulturne politike Igorom Stokfiszewskim. Kao Grupa Zakole pridružili su se reparativnim istraživanjima u sklopu projekta Testing Ground, u kojem razvijaju svoje interdisciplinarne strategije za ublažavanje klimatske krize i zaštitu prirodnih ekosustava.
Tijekom događaja Repair Shack Zakole u Varšavi, Krystyna, Olga i Maja podijelile su svoja razmišljanja i osjećaje o Zakoleu i utjecaju koji to mjesto ima na njih.
Što za vas predstavlja i što vam znači Zakole?
Krystyna: Razgovarale smo o tome kako nam Zakole donosi osjećaj ushita i začudnosti, kao da se približavamo nečem neobičnom. Dodiruje neki duboki emocionalni dio nas i pomaže nam osjetiti složenost i međusobnu isprepletenost svijeta. Zuzia je također rekla da nam to daje osjećaj…
Olga: …smisla života…
Krystyna: Da, raditi i biti ovdje nam daje osjećaj smisla.
Olga: Podjednako donosi osjećaj mira i kaosa. Te kvalitete se ovdje spajaju. I možemo pronaći oboje – svaki posjet močvari donosi opuštanje, ali istovremeno je toliko podražaja pa je i način funkcioniranja i opažanja krajnje kaotičan. Tako da smo istovremeno opuštene i iscrpljene.
Maja: A onda i obilje – Zakole je vrlo bujno mjesto. Sve te biljke kojima obiluje su mahom poznate, ali ovdje djeluju veće i gušće.
Ili zelenije.
Vjerojatno zbog količine vode.
Što vam u vezi sa Zakoleom budi strah, a što nadu?
Maja: Kad sam prvi put došla ovdje bojala sam se blata i močvare, ali zahvaljujući Olgi uspjela sam prevladati taj strah jer sam shvatila da voda u lokvama nije blato koje će me progutati, nego vrlo čista voda i nema razloga za strah – nema zmija, nemani…
Krystyna: Ni lavova… Maja: Ni lavova. Ta voda izgleda zastrašujuće i normalno je da ju želiš izbjeći, ali ako odlučiš ući u nju polako, tako da vidiš koliko je duboko – to je zapravo vrlo oslobađajuće. Zahvaljujući ovom iskustvu, mislim da se više ne bojim vodenih površina u kojima ne vidim dno. Ali bilo je teško, trebalo mi je dva sata da se odlučim skinuti cipele i opustiti. Mislila sam da je dno odvratno, sluzavo i gadno, ali osjećaj je bio ugodan i spužvast.
Krystyna: Mislim da mi nadu daju odnosi – odnos s ovim mjestom, promatranje njegovih promjena i osjećaj da smo dio toga barem na neko vrijeme, nadam se što je duže moguće. Jučer smo s Igorom razgovarale o tome kako je ovo mjesto postojalo prije nas i nastavit će postojati i nakon nas, čak i ako ništa ne uspijemo promijeniti. Možemo sebe promatrati kao male čestice koje pokušavaju utjecati na situaciju, ali ne moramo osjećati toliki pritisak da “spasimo svijet”. Pretpostavljam da je to nešto što daje nadu. A strah…
Olga: Mislim da i on proizlazi iz odnosa – iz nemogućnosti komunikacije među različitim grupama koje utječu na ovo mjesto. Nedavno smo se uvjerili koliko je teško uspostaviti komunikaciju, suosjećati i imati razumijevanja za različite interese. Sve se može riješiti, ali komunikacija je pritom jako teška. Strah me tih interesa koji na neki način postaju prioritetni, a onda se ukrštaju jedni protiv drugih. Nemogućnosti komunikacije izvan tih početnih interesa.
Koji su vam omiljeni zvukovi ovdje?
Olga: Svaki šum vode. Ima tamo jedan mali izvor – ne čujemo ga često. Većina zvukova vrlo je suha – lomljenje grančica pod nogama, zvukovi vjetra ili grada, svi oni imaju neku oštrinu, pa su vodenasti zvukovi posebno ugodni i umirujući. Bilo kakva voda koju možemo vidjeti ili čuti donosi mi radost i nadu. Osjećaj je isti kad čujemo neku životinju, poput dabra. Zapravo ih ne vidimo često – dabra smo vidjeli možda jednom jer se skrivaju od nas. No, tu i tamo ih uspijemo čuti i to je vrlo ispunjavajuće.
Ili ako ste osluhnuli malenog kukca i možete ga čuti kada je okolina dovoljno tiha.
Krystyna: Jako mi se sviđa kako lišće topole klepeće i kako, kad vjetar jače puše, isključuje druge zvukove – to je vrlo organski zvuk, ali istovremeno i bijela buka.
Čak i sitni zvukovi ovdje mogu postati glasni. Navikla sam da se ovdje vrlo glasno čuju zvuci gradske buke, dok ih u gradu ne čujemo toliko. To je na neki način dobro jer postanete svjesniji zvučnog zagađenja koje vaše tijelo osjeća, iako ga možda niste svjesni. Ovdje ste većinu vremena svjesni buke u kojoj inače živimo.
Eksperimentalni film Of Water dočarava suptilnu i organsku vezu koju je Grupa Zakole stvorila s ovim močvarnim područjem.
ObjavljenoObjavljeno
