Tema Moj prvi susret s Per.Artom događa se pri jednom prazničnom putovanju doma, u Novosadskom pozorištu 2019. godine na predstavi Dis_Sylphide, u kojoj izvodeći scenu valcera iz Kontakthofa Pine Bausch, izvođači i izvođačice pozivaju publiku na ples. Moj partner bio je Dalibor.
Od tog susreta sam zaljubljena u rad Per.Arta i svojevrsnu auru topline koja ga okružuje. Na poziv Kulturpunkta da u sklopu njihovog gostovanja u Zagrebu (po meni predugo očekivanog i prijeko potrebnog) napravim s njima intervju, istovremeno osjećam lokalpatriotski zanos, uzbuđenje, ali i osjećaj odgovornosti koji dolazi s izazovom kako im pružiti adekvatan prostor da predstave svoj dvadesetpetogodišnji rad, njegov značaj, širinu i njihove principe u stvaranju zajedničke umjetnosti i življenja.
Nešto veoma posebno, predstava Dalibora Šandora koja je gostovala u trešnjevačkom KunstTeatru u programu Kritičke dramaturgije, nastala je u sklopu projekta Dis- is not included. Inicirao ga je Saša Asentić 2021. godine pozivajući na suradnju umjetnike koji su na razne načine isključeni i za koje najčešće taj format nije pristupačan. “Pozivom umjetnika s invaliditetom oni sami odlučuju što će napraviti s formom lecture performancea i sami odlučuju kako žele da govore, razmatraju o javnosti i dijele svoj rad”, rekao je Asentić u razgovoru poslije zagrebačke izvedbe koji je moderirala Silvia Marchig. Daliborovo predavanje zasnovano je na njegovom interesu prema čudovištima, strahovima, i odnosu društva prema njemu sličnima – što je otvorio u predstavi Mi nismo čudovišta (2019.), nastaloj u suradnji sa širokim autorskim timom (Xavier Le Roy, Scarlet Yu, Alexandre Achour, Olivera Kovačević Crnjanski, Saša Asentić, Frosina Dimovska, Dunja Crnjanski i Marcel Bugiel). Od materijala koji nisu našli način da uđu u finalnu predstavu, Saša, Marcel, Frosina i Olivera “stvaraju uslove u kojima se Dalibor može pozabaviti svojim materijalima”. Nakon stranica i stranica diktiranja teksta Marcelu i otkrivene želje za solo izvođenjem, Dalibor na zimu 2021. premijerno izvodi svoj rad na engleskom jeziku u skladu s duhom pandemijskog vremena – online.
Kao umjetnička organizacija, Per.Art djeluje na području suvremenih izvedbenih umjetnosti i inkluzije u kulturi, te se ovim gostovanjem prvi put pojavljuje pred zagrebačkom publikom, iako je Dalibor u Zagrebu boravio “jednom, kao beba, u inkubatoru” (citat iz predstave). Frosinu Dimovsku, umjetničku suradnicu na predstavi, uz Zagreb vezuju draga poznanstva iz regionalnih suradnji, a Saša Asentić, također umjetnički suradnik predstave, Zagrebu je poznat kroz gostovanje njegovog sola My private bio-politics 2007. godine. Njihov zajednički rad vidljivost ostvaruje ne samo na regionalnoj, već i na europskoj sceni, kroz gostovanja, projekte i suradnje u Berlinu, Hamburgu, Frankfurtu, a uskoro i u Theatre de la Ville u Parizu.
O značaju izvođenja u Zagrebu, pogledu na to “kako ima smisla živeti ovako”, i refleksijama na njihov zajednički put govore Saša Asentić, Frosina Dimovska i Dalibor Šandor.
Kolektiv ili zajednica? Kako vidite razliku između ta dva pojma, da li vam nešto znači za vaš rad, i kako generalno razmišljate o radu zajedno i svemu onom što je između toga?
Frosina: Saša je rekao u intervjuu za VidaTV pred predstavu da može da se kaže da smo u nekom smislu porodica. Razumem to na način da smo jako dugo bliski, družimo se i radimo zajedno, i u mnogim manjim konstelacijama, poslovnim i životnim, tu smo jedni za druge. To jeste neka bliskost gde se prepliće privatno i poslovno. Ja radim i u kolektivu Pokretnica i mi se baš zovemo kolektiv, i sad dok pričam, razmišljam šta je tu možda različito i da li bih rekla da je Per.Art kolektiv.
U Per.Artu imamo snažnije, drugačije raspoređeno umetničko vodstvo gde se Saša preuzima najvećeg posla i odgovornosti da omogući da se rad uopšte događa, da pronađe sredstva, da se bavi organizacionim delom, zajedno sa Natašom Murge Savić i Oliverom Kovačević Crnjanski, te da dovede umetničke saradnike spolja, tako da taj deo posla nije kolektivno raspoređen. Ali sve te odluke i ideje dolaze iz naših zajedničkih projekata i interesovanja, i iz onoga što se pojavi u jednom radu ili u razgovoru o nekom radu. Saša na tom tragu posle nudi neku ideju koju onda mi zajedno obrađujemo i dolazimo do daljih materijala. To ide kao plenum: imamo razgovor šta ko misli o tome, kako ko zamišlja neku novu situaciju, i onda zajednički diskutujemo. I onda kad Saša preuzme umetničko vođstvo, on ima u vidu šta je ono što bi bio naš neki zajednički princip ili neko razmišljanje o tom radu.
Saša: U toj zajednici u kojoj jesmo, u Per.Artu, slušamo jedni druge, razmišljamo zajedno i iz tih razmišljanja dolaze i akcije. Naravno, imamo različite uloge u odnosu na privilegije koje imamo u društvu, jer naše kolege i kolegice, saborci i saborkinje sa invaliditetom su istorijski diskriminisani u svijetu u kojem živimo i njihova prava su ugrožena i marginalizovani su najčešće u svakom smislu, za razliku od nas bez invaliditeta koji nismo izloženi toj vrsti diskriminacije. Ja onda to shvatam kao upravo tu vrstu odgovornosti. Ona određuje i moju ulogu jer ja imam veću odgovornost da djelujem protiv diskriminacije i da se borim za prava i za uslove u kojima moji prijatelji i saradnici sa invaliditetom mogu da budu prisutni i u javnosti, a i u odnosima koji zapravo ne bi postojali da se za njih ne borimo. Jer sve u svijetu, able-ističkom svijetu u kojem živimo, postavljeno je tako da se niti ti odnosi, niti bilo što drugo povezano što proizlazi iz njih, ne mogu desiti.
Tako da mi jesmo zajednica, ne zovemo se kolektivom kao što je to ponekad popularno, ponekad se preuzima iz nekih praksi istorijskih ili sadašnjih, zavisi kako ko promišlja taj termin. Mi ga nekako ne koristimo, ali kolektiv jeste zajednica, upravo to ta riječ i znači, zajednica ljudi koji se okupljaju oko određenih ideja i oko određenih akcija. Ono što je bitna odlika te naše zajednice je to da su odnosi, uloge, akcije, želje i tako dalje, stalno jedna dinamična struktura. Dalibor nas je jednom, mislim kad smo radili na performansu Mi nismo čudovišta, opisao kao kolektivnu svest…
Dalibor: Da, opisao sam nas kao neku kolektivnu svest, zato što mi zajedno razmišljamo o našim interesovanjima, šta nas zanima, kako ćemo predstavu napraviti i nekako razmišljamo na način da se prilagodimo jednim drugima.
Jedna od suosnivačica Per.Arta, Olivera Kovačević-Crnjanski, u jednom intervjuu je rekla da se inkluzivne predstave većinom “ne prepoznaju kao umetnost, ili se tretiraju kao posebna ‘vrsta’ umetnosti, ona koja nije ‘glavna’. Što dovodi do toga da ljudi koji nisu imali kontakt sa umetnošću u kojoj učestvuju osobe sa invaliditetom imaju predrasude i očekuju da će gledati nešto nalik priredbama”. Nastavlja s tim da se “kreativni rad s osobama s invaliditetom uglavnom tretira kao humanitarni rad, te da se najčešće njime bave entuzijasti”.
Ovaj citat sugerira da rad umjetnika s osobama s invaliditetom nikad nije dovoljno društveni rad, a nikad nije dovoljan ni kao umjetnički. Istakla bih tu riječ “entuzijasti” koju često možemo čuti za slične inicijative, gdje skoro pa ispada da ni tim profesorima, pedagozima, pa ni umjetnicima to ne može biti dovoljno jak interes da predstavlja išta više nego neku vrstu dodatne aktivnosti uz rad. A i ta konotacija u sebi sadrži pretpostavku da oni ni ne mogu pružiti ono što je zapravo potrebno osobama s invaliditetom, kao što osobe s invaliditetom neće biti posmatrane kao kompletni, suvereni izvođači. Meni se ipak čini da Per.Art uspješno izbjegava taj međuprostor i aktivno radi na slamanju granica između “davatelja” i “dobitnika”, i najviše oko toga tko i gdje može izvoditi. Kako gledate na ta dva pola i kako balansirate između njih?
Saša: Prvo što mi pada na pamet je da se možda zapitamo zašto uvijek postavljamo to pitanje nama i nama sličnima, a zašto ne postavimo pitanje onima koji ni na koji način stvarajući umjetnost ne razmišljaju o društvu? Ja bih više bio zainteresovan da ova pitanja postavljamo onima koji se smatraju privilegovanim da u javnosti ne moraju da odgovaraju na pitanje zašto njihova umjetnost nema nikakve veze sa društvom. Tu postoji upravo taj sistemski problem da smo mi koji se bavimo ovim radom, a onda prije svega ga razvijamo zajedno sa osobama s invaliditetom, stalno stavljeni u situaciju da moramo da se borimo i dokazujemo, dok oni koji postavljaju norme šta umjetnost jest, kakvo društvo jest, od njih se – uz ogromno nasilje koje je prisutno u postavljanjima tih normi – ne traži da objasne svoje postupke, svoje principe rada i posljedice njihovog rada. Ta umjetnost svakako pripada jednom kapitalističkom able-ističkom shvatanju svijeta, umjetnosti, proizvodnih odnosa u umjetnosti i van umjetnosti itd.
Da li nedostaje osjećaja odgovornosti?
Saša: Ja mislim da nedostaje, zato što neko ko je toliko privilegovan da sebe doživljava kao priznatog i prihvaćenog umjetnika ili umjetnicu, već i sam učestvuje u odnosima koji to proizvode. U tim procesima mnogi su isključeni, mnogi iskorišteni, izrabljeni, mnogi stavljeni u situaciju da rizikuju svoju sigurnost, materijalnu, financijsku i svaku drugu. Takvi su umjetnički procesi danas u svijetu pozorišta i plesa, uopšte izvođačkih umjetnosti. Tako da oni koji su na tom mjestu, koji se osjećaju sigurno, oni uvijek predvode te procese u kojima su mnogi ugroženi i isključeni.
Mislim da bi bilo jako važno da se i ti ljudi pitaju zašto to rade, zašto prihvataju te modele koji se zasnivaju na iskorištavanju ljudi, na podržavanju logike austeriteta, održavanju krize u društvu, umjetnosti itd. Bilo bi važno da oni isto postavljaju ta pitanja sebi i onda onima koji ih podržavaju da tako rade, jer smatram da ne bi smjeli nastavljati sa normalizacijom činjenice da mnogi umjetnici, a pogotovo mladi, a i ne samo mladi, imaju ogroman neplaćeni rad i da se normalizuje da rade zarad iskustva. Čijeg iskustva? Za mene je neprihvatljivo učestvovati u normalizaciji izrabljivanja ljudi i slavljenja umjetnosti koja iz toga proizlazi te smatranja da je to estetika koja zaslužuje prostor, sredstva, podršku i kontinuitet.
Frosina: Što se tiče pitanja odgovornosti, mogu samo da prepoznam da je u svetu u kojem mi radimo ta svest mala do nikakva i da javni govor o tome skoro da ne postoji. Ali sam htela da se osvrnem na taj pojam entuzijazam, koji je danas uglavnom sinonim za neplaćen rad. Kao, tebi je do nečega jako stalo i onda radiš to i bez para – to je entuzijazam. I sad sam googlala šta je entuzijazam, ono osnovno značenje. Wikipedia kaže da je oduševljenje ili entuzijazam grčka reč, iz antičke filozofije, pojam koji označava “stanje čoveka punog Boga”. Ima neko mističko-religiozno značenje i posednutost duhom. Ako se odmaknemo od tog značenja, za mene je entuzijazam važan u svakom kontekstu bilo kakvog umetničkog rada, u smislu prisustva u tome što radiš i interesovanja koje svako od nas održava.
U tom smislu, doživela sam jako oštar kontrast kad sam počela da radim s Per.Artom: još sam bila zaposlena u Srpskom narodnom pozorištu, u ansamblu Baleta kao profesionalna balerina, dok Per.Art, kao, nije bila profesionalna trupa (sve sad stavljam navodnike u vazduhu). Svim tim terminima se ljudi olako razbacuju, jako se puno podrazumeva i onda oni tako vrlo nekritički pređu u sve produkcijske uslove. I onda se ta slika o kojoj je Olivera pričala dalje prenosi, pa postoje posebni pozorišni programi za osobe s invaliditetom, a nema nekog razloga zašto bi morali da postoje zasebno, osim da bi im se dala dodatna finansijska podrška, kao grupi umetnica i umetnika koja je generalno marginalizovana. Uglavnom, ja sam išla na probe u baletu gde je taj entuzijazam prema radu bio stanjen do nepostojanja, zato što svi ti ljudi koji tamo rade i sebe zovu profesionalnim umetnicima odrađuju to kao neki posao do kog im uopšte nije stalo, i tu se stvara jedna mučna neumetnička atmosfera koja nije dobra ni za kakav rad. A u Per.Artu, gde postoji entuzijazam i neko autentično umetničko interesovanje za taj rad, vlada neka potpuno druga logika i nastaju mnogo vredniji umetnički sadržaji.
Meni je to sve vrlo brzo postalo zaista jako umetnički zanimljivo i iz tog razloga što je atmosfera na probi uvek živa i uzbudljiva. Na Per.Artovim probama sam znala doživeti neke najfantastičnije momente u kojima bih pomislila “Kako ovo uopšte postoji?”, kako imam tu privilegiju da sam prisutna ovde gde se razmišlja na ovakav način i gde se tako fenomenalni stvaralački momenti dogode između nas? Ja mislim da je svima nama i svim spoljnim saradnicima koji rade sa Per.Artom baš to nešto što svi prepoznajemo kao suštinski kvalitet našeg rada.
Saša: Mislim da je ovo jako važno što je Frosina rekla o entuzijazmu i kako ga ko shvata. Za nas su entuzijazam i solidarnost neke od ključnih odlika našeg rada, uz pristupačnost i odgovornost. One su neraskidivo povezane i zapravo medjusobno se prepliću. To je ono oko čega se kao zajednica okupljamo, što dokazuje proteklih 25 godina od kada postojimo, da ono što Natalija Vladisavljević, naša kolegica, spisateljica, koreografkinja i izvođačica sa Downovim sindromom u jednoj svojoj pjesmi kaže, a onda je i svoju prvu knjigu nazvala tako: Ovako ima smisla da živim ovako. To je ono što definiše našu zajednicu unatoč svim problemima.
Kroz uloge i odnose koje imamo u Per.Artu, predstave i akcije koje u javnosti sprovodimo, mi stvaramo nove društvene činjenice sa kojima se možda mnogi ne slažu, ali one postaju društvene činjenice i ne mogu da se ignorišu. Činjenica je da je Dalibor Šandor autor izvedbenog predavanja Nešto veoma posebno i da ga je izveo pred ogromnim brojem studenata, učenika, pozorišne i plesne publike, i da je gostovao u Zagrebu na programu Kritičke dramaturgije. To je činjenica koju niko ne može da pobije. Mnogi mogu da se ne slažu iz njihovih razloga, mnogi bi htjeli da i dalje Dalibor može samo da se prikaže u okviru neke priredbe. Mnogi ljudi bi to htjeli, ali to je oblik kontrole, i priredba kao estetika i kao umjetnička forma dolazi iz jasnih vizija koje kontrolišu predstavu toga kakav pojedinac može da bude. Mnogi bi htjeli da Dalibora i dalje smjeste u priredbu. Zašto, kad imamo činjenicu da Dalibor stvara umjetnost i estetiku u Per.Artu koja itekako ima smisla da živi ovako.
U zadnjih pet godina vaše predstave nastajale su po idejama i na inicijativu vaših kolega i koleginica s invaliditetom, Dalibora (Mi nismo čudovišta, Nešto veoma posebno), Jelene (Žizela) i Natalije (Ples u 21. veku). Davanje prostora, podrške i uslova da se oni mogu ostvariti kao autori proizlazi i iz metoda pristupačnosti, otvorenosti, dijeljenja i razgovora koje naglašavate. Sve te metode se zapravo pretapaju i u finalne produkte vaših umjetničkih radova – ne samo u pristupačnosti za osobe sa različitim tipovima invaliditeta (Daliborova predstava ima i verzije na njemačkom znakovnom jeziku kao i na njemačkom tzv. “jednostavnom jeziku”), već i u samoj otvorenosti prema publici – otvarate prostor za pitanja publike (Prazan glas), Dalibor nas poziva da zamišljamo čudovišta (Nešto veoma posebno), pozvani smo na scenu da plešemo s izvođačima (Dis_Sylphide). Kako razmišljate o svim tim postupcima poziva u izvedbi?
Frosina: Ja mislim da kod nas estetika uvek proizlazi iz etike odnosa i rada, da se sve ono što se dešava na probama, što su naši odnosi i ono o čemu razgovaramo, ugrađuje u rad. Ne dolazi neko spolja ko nameće materijale koji se onda navežbavaju, kako bi se to radilo u, recimo, klasičnom pozorištu, nego se i potrebe i briga o pristupačnosti, vežbaju u toku procesa rada. Onda logično da su ta otvorenost i pristupačnost vidljive u kontaktu sa publikom.
Saša: U našim procesima, i umjetničkim i drugim društvenim aktivnostima stvaramo te trenutke gdje zajedno možemo da mislimo, osjećamo ali i da isto tako ostavljamo situaciju otvorenom. Ne možemo da iskontrolišemo niti da znamo šta je sve moguće, nego tu postoji otvorenost, koja nas vodi negdje dalje, ali nas i obavezuje na odgovornost prema tome što otkrivamo zajedno u tim trenucima.
Jedna od materijalizacija metoda otvorenosti je u razgovoru nakon izvedbe imenovana kao duhovitost. Tu se otvorilo pitanje govori li to o privilegiranoj situaciji ljudi koji se nalaze na toj izvedbi i mogu uživati u njoj. Vi s razlogom odabirete čin izlaska u javnost s određenom predstavom, što je inherentno političan čin – u kombinaciji teme određene predstave i umjetničkog pristupa njoj, naš odnos prema svijetu se poljuljava, ne samo prema ljudima i prema društvu, već i prema samoj umjetnosti. Kako razmišljate o publici predstave, o izvedbenom činu, odnosno o činu izlaganja? Gdje, kome i do koga dolaze vaši radovi?
Dalibor: Važno je da ovo moje izvedbeno predavanje dospe do publike sa i bez invaliditeta, posebno sa invaliditetom. A i važno je da nađemo mjesto gde bih mogao to izvesti. A i ponekad je važno da pronađemo i mesto koje je pristupačno osobama sa različitim invaliditetima.
Saša: I da kad nisu ta mjesta pristupačna ili kad izvedba nije pristupačna mi se onda potrudimo da je učinimo pristupačnom.
Ja bih ovdje citirao Dalibora koji je u jednom procesu prije dosta godina rekao, a to sam ja onda iskoristio u najavi ovog izvedbenog predavanja: “Čovek treba da bude hrabar da bi nastupio u javnosti, ali to je jedini način da postigne promenu koju želi.”
Frosina: Jedna naša prijateljica, kostimografkinja Marina Sremac, koja sarađuje sa nama i prati nas jako dugo, kada je pogledala Daliborovo predavanje Nešto veoma posebno, rekla je da ono treba da ide u sve osnovne škole, na televiziju, da ima jako široki broadcasting i da stvarno dođe do najšire publike, posebno publike sa invaliditetom, pošto joj je generalno manje pristupačno bilo kakvo kulturno dešavanje u bilo kom gradu, bilo gde. Ali važna je i publika bez invaliditeta, koja se lako i direktno povezuje sa našim radovima, jer su otvoreni i ljubazni prema publici i pristupačni za osobe bez invaliditeta koje nemaju iskustva sa inkluzivnom umetnošću i koje često, kao što je Dalibor pričao u čitavom svom predavanju, imaju neki otklon, strah ili bojazan, neku nelagodnost. Mislim da im je to odličan – opet, kao što Dalibor kaže – trening kako može da se živi zajedno u različitosti. Naša izvođenja omogućavaju susret i neko provođenje vremena zajedno, otvaraju prilikuda se družimo, da se čujemo i razumemo. Saša kaže da je ono što vežbamo u pozorištu, ako je pozorište agens društvenih promena, realnost koja je drugačija od ove koju živimo i koja nam se ne dopada.
Saša: Mislim da je važno napomenuti da ta stanja i taj pristup koje Frosina spominje dolaze iz brižnosti koju mi ulažemo u odnose. I da bi nešto učinili mogućim i pristupačnim, da bi se nešto novo pojavilo, potrebno je jako puno pažnje i brižnosti da se iznjedri nešto što može među nama, a onda i u javnosti da se podijeli. I to je ono što je nama važno, a mi se bavimo jako ozbiljnim temama, čak temama o kojima možda većinska publika najčešće i ne razmišlja.
Dalibor: Slažem se s tobom Saša, važno je da brinemo jedni o drugima i imamo dosta pažnje. Ja mislim da je neki način važno da imamo dosta požrtvovanosti prema našem radu, da moram dati sve o sebe kada, recimo, u mojem izvedbenom predavanju izvodim čudovište koje stenje. Moram dati sve od sebe i od svog glasa da bi čudovište zvučalo, pa ne mogu reći baš uverljivo, ali da bi zvučalo kao čudovište kojem je teško.
Spominjete brižnost, pažnju, požrtvovanost, prostor, i sve su to elementi preuzimanja agencyja nad reprezentacijom osoba s invaliditetom. Imamo jedan drugačiji slučaj upravo u Novom Sadu, s predstavom Svet mogućnosti u režiji Harisa Pašovića koja se bavi osobama s autizmom i cerebralnom paralizom. Predstava krajem svibnja gostuje i u zagrebačkoj Gavelli. Pitala bih Dalibore tebe, da li si čuo nešto o predstavi, kako se osjećaš po pitanju toga, ako si upoznat sa pričom?
Dalibor: Ja sam čitao negde na internetu o toj predstavi, da je to predstava u kojoj osobe bez invaliditeta glume osobe sa invaliditetom. Mislim da to stvarno nije pošteno i nekako preko te predstave daju publici pogrešnu predstavu, pogrešan utisak o tome kakve su stvarno osobe sa invaliditetom.
U vašoj predstavi Dis_Sylphide (2018.) izvode se dijelovi iz kanona modernog plesa, radovi Pine Bausch, Mary Wigman i Xavier Le Roya. Također ste radili i sa drugim djelima poput baleta Giselle u predstavi Žizela (2022.) koja je nastala na inicijativu vaše saborkinje Jelene Stefanoske. Što vam ona znači u sklopu korištenja citatnosti modernog odnosno suvremenog plesa, i na koji način, da li kroz još neke radove, radite na reimaginaciji tih istorijskih djela?
Saša: Sjećaš li se Dalibore što si rekao u Dis_Sylphidama, konkretno u odnosu na Kontakthof Pine Bausch?
Dalibor: Da, rekao sam da je to neka vrsta revolucije zato što nikada nije bio Kontakthof sa osobama sa invaliditetom.
Saša: Ona ga je radila sa starima i mladima, ali ne i sa osobama s invaliditetom. Na taj način mi preispitujemo istoriju plesa i postavljamo pitanje zašto umjetnici i umjetnice sa invaliditetom nemaju svoje mjesto u istoriji modernog i savremenog plesa. I zašto su se recimo Pina Bausch, Mary Wigman, Xavier Le Roy i brojni drugi bez invaliditeta upisali u istoriju i važe za najveća imena plesa. Natalija Vladisavljević nema to mjesto. Dalibor Šandor nema to mjesto. Jelena Stefanoska nema to mjesto. I ne bi ga nikad dobili ni u smislu da budu prepoznati i prisutni u javnosti sa svojim performansima da se mi u Per.Artu ne borimo za to.
Imamo Natalijinu interpretaciju Hexentanza. Imamo kritičko bavljenje Kontakhofom Pine Bausch, ali iz perspektive invalidnosti i pozicija umjetnika sa umjetnikom. Imamo Žizelu, dvije verzije, plesnu scensku i audio verziju. Samo zato što Jelena Stefanoska kao umjetnica sa Downovim sindromom insistira da se kroz savremeni ples bavimo tim baletom. Tako da su to načini na koje mi stvaramo nove radove, preispitujemo istoriju, u nju se upisujemo tako što u sadašnjosti pravimo nove radove koji već sada postaju prošlost budućnosti kakvu želimo. A to je da su umjetnici i umjetnice sa invaliditetom prisutni u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti plesne umjetnosti.
Frosina: Ja bih samo dodam na spisak tih istorijskih radova da u Plesu u 21. veku (2021.) imamo Labudovo jezero kao solo u izvođenju Natalije Vladisavljević, i da je to moja omiljena verzija Labudovog jezera.
Saša: Mislim da je to izuzetno važno, o toj predstavi mnogi ne znaju ništa, a nastala je po koreografskim i muzičkim partiturama čija je autorka Natalija Vladisavljević. To je jedno plesno i koreografsko promišljanje plesa u 21. vijeku sa refleksijama na istoriju plesa, ali kroz tijelo, poeziju, ples i koreografiju. Natalija Vladisavljević je prva autorka koja u javnost nastupa s tom temom i s takvim nazivom rada. Ples u 21. vijeku. Ona ga preispituje kao autorka sa Downovim sindromom, sa velikom grupom saradnika, što je isto vrlo jedinstven model rada.
Ona se upisuje u savremeni ples tako što iz svoje pozicije tvrdi “ovo je ples 21. vijeka”, ples koji počiva na ovim principima o kojima smo ranije govorili. I to je zaista ples u koji mi vjerujemo. Smatramo kad bi tako ples nastajao, mi bismo živjeli u potpuno drugačijem svijetu i društvu o kojem razgovaramo tokom ovog intervjua. Kad bi to bio istorijski model rada, odnosno kad bi taj model ispisao istoriju plesa u proteklih 120 ili 200 godina. Mislim da svi treba da pogledaju Ples u 21. vijeku.
Per.Art djeluje od 1999. godine, ali je registriran 2005. godine – osnovali ste ga i okupili se prvenstveno da se suočite s problemom zastupljenosti osoba sa poteškoćama u razvoju – ali cijelo to vrijeme također postoji problem i zastupljenosti suvremenog plesa i nezavisnog pozorišta. Kako je izgledao vaš put u strukturalnom i financijskom smislu? Kako danas radite u i sa tim prostorom koji je bitno smanjen u odnosu na početke, i gdje se zapravo izgubio taj prostor?
Saša: Kad smo se upoznali, krenuli smo kroz projekte i kroz razne organizacije neformalno da djelujemo, imali kontinuitet od pet godina i odlučili da je došlo vrijeme da i mi postanemo jedna zvanično registrovana organizacija da bismo mogli svoje projekte da radimo samostalno.
Tragamo za načinima i oblicima rada. Za sada je to kroz Per.Art i kroz razne saradnje koje uspostavljamo. Tako smo recimo 15 godina imali saradnju sa Forumom za novi ples Srpskog narodnog pozorišta koji bi se vjerovatno nastavili, i Forum i saradnja, da nije došla uprava predvođena Zoranom Đerićem koji se zapravo potrudio da nestane sve što je postojalo u Srpskom narodnom pozorištu i oko Srpskog narodnog pozorišta prije njegovog dolaska. A to je imalo značaj i za Novi Sad, i za Srbiju, a i za međunarodnu scenu jer smo mi sa našim predstavama koje su nastale u saradnji sa Srpskim narodnim pozorištem nastupali od New Yorka preko Pariza, Berlina, Moskve, Atine, Ljubljane, Zagreba, Beograda i brojnih drugih gradova, a i dovodili predstave sa regionalne i medjunarnodne scene u Novi Sad. Naravno, tu nam je i saradnja sa Galerijom Matice Srpske koja je vrlo uspješna i dalje, a postoji i saradnja sa Novosadskim pozorištem.
Tokom godina u toj saradnji i uopšte o zajedničkom promišljanju scene i umjetnosti pojavio se i kolektiv Pokretnica koji je Frosina spominjala i čija je ona članica, i tu dosta ima preplitanja i saradnje između nas. U nekom smislu aktuelne, savremene, plesne scene to je iz mog ugla najvažnija saradnja na lokalnom nivou. Tu su onda i međunarodne saradnje koje prije svega ja pokušavam da uspostavljam zahvaljujući mojim iskustvima i mogućnosti da preusmjeravam sredstva za koja se mogu izboriti, pa ih onda preusmjeravam prema svima drugima u Per.Artu i u Pokretnici kroz te saradnje.
Frosina: Pokretnica se osniva najviše kao posledica i rezultat rada Foruma za novi ples i potrebe da imamo više prostora i mogućnosti da razmenjujemo naša plesna znanja i iskustva, jer smo tokom rada Foruma bile vezane uz rad na produkciji – to je isto bilo sjajno, jer se tada u Novom Sadu mogla da se vidi savremena plesna produkcija u pozorištu, što danas nije slučaj. Prestankom rada Foruma za novi ples tražile smo načine kako kako dalje da radimo i da razmišljamo, i u tome smo nekako bile prirodno upućene na Per.Art kao na organizaciju koja radi po principima koji su nama značajni. Kad god razmišljamo o programu Pokretnica festivala uvek nam je prirodno da se prikaže novi rad Per.Arta.
Saša: Mislim da je važno da napomenemo i to da da svih ovih godina plesna scena preživljava i bori se da iznalazi načine da izdržava teške uslove i promjene. Ovo gostovanje u Zagrebu je došlo kao potpuni izuzetak, to isto više ne postoji. Početkom 2000-ih postojale su čvršće veze i razmjena: predstave su dolazile, ljudi su putovali, razmenjivala su se iskustva, odlazilo se na događaje, na predstave, na festivale, na radionice i tako dalje, to nije bio izuzetak nego je bio dio djelovanja lokalnih scena. Odlazak i povlačenje evropskih i međunarodnih fondova i organizacija koje su podržavale takav oblik rada su doveli su do toga da je taj rad prepušten onima koji su odgovorni za kulturu u gradovima i državama u regionu i očigledno je da njima to nije nigdje na listi, ne prioriteta, nego uopšte bilo kakvih ciljeva, tako da je to dovelo do toga da su nestale veze. To je recimo samo jedan od razloga… Ima ih više. Ali to nije samo u plesu, recimo više nema ni direktnih autobuskih linija svakog dana između Novog Sada i Zagreba, voz već dugo ne postoji, i tako dalje i tako dalje.
To je sve dio sistemskog razaranja scena i povezanosti, društva uopšte. Meni je to jedan dio problema, a drugi je da su projektni model rada i programi koji postoje za podršku u plesu i uopšte umjetnosti i kulturi postavljeni na neoliberalnim principima zaista razarajući za društvo, za umjetnost i za pojedinca. Svjedočimo tome da su nakon ovih 25 godina ljudi nestali, istrošili se, razočarali, neki su umrli, neki su se odselili, neki su odustali. Svi se nose sa vrlo osnovnim pitanjima preživljavanja na svim nivoima. Tu su se pozicionirali jedino oni koji su se bogato udali, ali zaista, i naravno oni koji su nasljednici, koji računaju na porodice koje su imućnije. Ne treba da ignorišemo tu činjenicu zato što ti ljudi vladaju kulturnim scenama u Srbiji. Oni su se pozicionirali, oni imaju drugačiju stvarnost, ali često se predstavljaju kao da mi svi dijelimo tu stvarnost, dok se većina scene zaista bavi egzistencijalnim pitanjima i pukim preživljavanjem. Kad se sve ovo uzme u obzir naravno da je teška situacija.
Kako mi sada u Per.Artu obilježavamo 25 godina rada, svjesni smo raznih ciklusa koji su se odvijali u proteklih četvrt vijeka postojanja. Isto tako ulazimo u jedan novi ciklus – preispitujemo jako puno iz vlastitog iskustva i načina rada, ali ono što zadržavamo jeste ta briga jednih o drugima, uvažavanje stanja u kojem jesmo, i zadržavanje toga da iz osnovnih materijalnih uslova koje imamo, a koji su jako skromni. Tragamo za načinom kako da brinemo jedni o drugima i stvaramo umjetnost koja čini naše živote dostojanstvenim. Tragamo za načinom kako da iz tog odnosa i estetike koju stvaramo vidimo koji su to novi formati za javno djelovanje i gdje je ta javnost koju želimo da stvaramo. Jer nje isto više nema, nije na mjestima na kojima nam govori iskustvo da smo je u proteklih 25 godina stvarali, da smo bili dio nje i da smo učestvovali u javnom radu i stvaranju javnosti. To je nešto za čim meni lično, a i u nama grupi, ima smisla tragati da bismo se i dalje bavili umjetnošću, a i razumijevali svoje mjesto u društvu u kojem živimo, ali tako što bismo se i sačuvali od svih ovih vrlo, vrlo destruktivnih uslova u kojima živimo i radimo.
Frosina: Ti destruktivni uslovi u kojima živimo i radimo su konstantni, nisam sigurna da li je to Sonja Vukičević ili Nada Kokotović rekla u Tigrovom skoku u istoriju (istraživački projekt genealogije domaće plesne scene Ane Vujanović i Saše Asentića, op.a), da je kroz istoriju savremenog plesa u regionu jedini kontinuitet nedostatak kontinuiteta, i da neprekidno svedočimo kako se sve te strukture koje mi gradimo raspadaju i nestaju.
U razgovoru posle predstave sa Nikolinom i Sergejem Pristašem, koje je Saša još davno kao BADco. pozivao u Novi Sad i koje smo gledali i pratili njihov rad redovno, otvorili smo kako sve to u šta mi uložimo živote i karijere i radne sate samo nestaje i kako je to stalni izvor razočaranja i sagorevanja pojedinaca. Nikolina je onda rekla kako se ona seća da joj je to što se dešava u Novom Sadu uvek bilo važno, da je bilo na njenoj regionalnoj mapi plesnih dešavanja, znala da je tamo nešto što ima smisla – i to čini za nas neki mikrokozmos mesta koja su nam značajna kulturno i životno i društveno.
I upravo se Daliborovo gostovanje u Zagrebu desilo kroz te cikluse komunikacije i saradnje, jer smo na Pokretnicu pozvale Dalibora da izvede Nešto veoma posebno, koje je gledala Nina Gojić, koja nam je na tom izdanju Pokretnice držala radionicu. Nina je tu imala priliku da vidi rad koji je posle mogla da pozove u Zagreb. Entuzijazam izvlačim zapravo iz toga da se kroz godine i kroz iskustvo te veze nastavljaju kroz pojedince, ne kroz čitavo društvo, ali kroz pojedince koji onda pokušavaju da to društvo dovedu u neko stanje koje svima nama deluje lepše i smislenije.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
