Kultura s preprekama

Za zagrebačke kulturne institucije i lokalne vlasti ključna je suradnja ​​s organizacijama i udrugama osoba s invaliditetom kako bi osigurali da ravnopravnost i uključivost u svakom pogledu postane prioritetni cilj.

piše:
Marina Bura
FOTO: Nguyen Minh / Usplash

U svijetu umjetnosti i kulture, pristupačnost ne bi trebala biti privilegija, već temeljno pravo svakog pojedinca i svake pojedinke. U gradu Zagrebu, kao i diljem Hrvatske, postoji niz kulturnih institucija i nezavisnih prostora u kojima se odvija kreativan i uzbudljiv kulturni život, no, za osobe s invaliditetom, pristup tim sadržajima često je ispunjen izazovima i preprekama. Mnoge kulturne ustanove – muzeji, kazališta, koncertne dvorane i kulturni centri u Zagrebu i dalje obiluju arhitektonskim preprekama koje otežavaju ili čak onemogućavaju pristup osobama s invaliditetom. Mnoge zgrade, naročito u staroj gradskoj jezgri, nisu opremljene rampama ili liftovima, što pristup osobama u kolicima ili s drugim mobilnim ograničenjima čini gotovo nemogućim. Nedostatak potpunih informacija o pristupačnosti prostora na službenim mrežnim stranicama kulturnih institucija također predstavlja značajan problem jer osobama s invaliditetom otežava nužno planiranje posjeta istima unaprijed. 

Obuka osoblja o adekvatnoj prilagodbi potrebama osoba s invaliditetom također je pitanje koje zahtijeva pažnju. Iz primjera nekih od gradskih kulturnih i umjetničkih institucija koje sam imala priliku posjetiti, prvenstveno mislim na adekvatan nagib rampe ukoliko je ista postavljena, te izostanak prilagodbe za slijepe i slabovidne osobe. Primjerice, prije posjeta Etnografskom muzeju, a prilikom informiranja rečeno mi je da je isti prilagođen za osobe s invaliditetom, odnosno, da postoji pomična rampa koja se postavi uz prethodnu najavu dolaska po potrebi posjetitelja_ica. Međutim, već pri prvom pogledu na rampu bilo je očigledno da je previše strma da bi se osoba u kolicima sama bez ikakve opasnosti od prevrtanja mogla uspeti i spustiti. Štoviše, bila je potrebna pomoć dvije osobe da bi se isto izvelo, srećom uspješno i bez posklizavanja osoba koje su mi pomagale, a što se s obzirom na strminu moglo dogoditi. Zbog izrazito nelagodnog iskustva, radilo se o nažalost, prvom i jedinom posjetu tom muzeju. 

Djelomičnu prilagodbu za potrebe osoba s invaliditetom, ali samo one u prizemlju, nude kulturne i umjetničke institucije pod okriljem Studentskog centra (Teatar &TD, Galerija SC, Kino SC), dok od gradskih ustanova u tu kategoriju spadaju kazalište Gavella i Tehnički muzej Nikola Tesla koji, prema informacijama sa službene web stranice, osobama s invaliditetom nudi i besplatni ulaz u stalni postav (bez Planetarija) uz predočenje odgovarajućeg i važećeg dokumenta. Primjer nesuvisle “prilagodbe” pristupa vidimo u slučaju Kulturno informativnog centra – KIC koji ima lift na alternativnom, stražnjem ulazu u Teslinoj, ali nema i adekvatnu rampu koja bi do njega vodila. Među prostorima koji su djelomično, ali ipak nešto adekvatnije prilagođeni potrebama osobama s invaliditetom su i oni kojima upravljaju organizacije civilnog društva, kao što je slučaj kluba Mama/Multimedijalnog instituta (betonski prilaz za osobe u kolicima) ili pak prostori u privatnom vlasništvu poput Tvornice kulture s pomičnom aluminijskom rampom. U oba slučaja, ako niste dovoljno snažni u rukama ili nemate odgovarajući nagib na kolicima koji vas štiti od potencijalnog prevrtanja, moguće da će vam netko trebati pomoći i pogurati vas dok otvarate i držite ulazna vrata na usponu.

U kategoriji potpunog nedostatka pristupačnosti za osobe s invaliditetom i poteškoćama u pokretljivosti općenito, nalazi se i niz drugih kulturnih prostora, često namijenjenih filmskoj umjetnosti kao što su Kino Tuškanac, Kino Forum – SKUC i MM centar, te većina, ako ne i svi klubovi u kojima je zastupljena jazz glazba, s obzirom na to da se najčešće nalaze u podrumskim prostorima. Ipak, to me inicijalno nije spriječilo da u više navrata, uz obveznu prethodnu najavu i dogovaranje pomoći da me se prenese u kolicima preko stepenica, pohodim glazbena, aktivistička i kulturna događanja u klubovima kao što su Sax, Grof Melin, Spunk i Botaničar – valjda u (uzaludnoj) nadi da će se mojim uzastopnim pojavljivanjem netko dosjetiti staviti makar pomičnu adekvatnu rampu preko, u prosjeku tek maksimalno dvije do pet stepenica. U svojoj naivnosti i optimizmu nedugo nakon preseljenja u Zagreb, kontaktiravši Kulturni centar Mesnička na društvenoj mreži, predložila sam im i proslijedila web katalog primjera ugradbenih platformi na rukohvat uz stepenice. Odmah mi je jasno rečeno da nikakve preinake prostora nisu dozvoljene, s obzirom na to da se radi o zaštićenom kulturnom dobru. Iako navedene platforme zahtijevaju minimum intervencija te ne narušavaju izgled zaštićena dobra, jedino na što sam naišla bila je odbijenica i prekid komunikacije s druge strane mreže. Zaista, trenutak da se zapitate pod koju cijenu i od koga se štite kulturna dobra? Na koji način je neki centar “kulturan” ako pristup njegovu sadržaju imaju samo neki_e? Naravno, srž problema je prvenstveno u nacionalnim, a onda i gradskim politikama kada su u pitanju pojedina zaštićena kulturna dobra. 

A pitanja o kulturnoj politici aktualne uprave i njenom odnosu prema inkluzivnosti i dostupnosti vode nas do Programa razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030., koji je Gradska skupština Grada Zagreba donijela na svojoj 29. sjednici, 13. prosinca 2023. godine. U njemu je izložen niz prioriteta koji za cilj imaju unaprijediti kulturnu ponudu, infrastrukturu te njeno korištenje i dostupnost. Među aktivnostima kojima se ti ciljevi namjeravaju postići prva se izdvaja analiza stanja opremljenosti dvorana ustanova u kulturi i mapiranje potreba, osobito u smislu potreba suvremenijih formi (novi cirkus, ples, intermedijski programi i slično) te pristupačnosti osobama s invaliditetom. Na visokom drugom mjestu je prioritet Zajednica i sudjelovanje – uključiva i otporna kultura, kojem je jedan od ciljeva povećanje dostupnost i uključivost kulture i umjetnosti te kulturnog i umjetničkog obrazovanja, između ostalog i intenziviranjem “izravne komunikacije s publikom, osobito u odnosu na pojedine ciljane skupine (djeca, mladi, starija populacija, osobe s invaliditetom i korisnici sustava socijalne skrbi)”.

Dalje, pod prioritetom broj pet, Održiva urbana transformacija i razvoj – kulturna baština, umjetnost, kreativne industrije i kulturna infrastruktura za grad budućnosti, u jednom od posebnih ciljeva navodi se da je potrebno “doprinijeti održivoj urbanoj transformaciji i razvoju grada obnovom i održivim korištenjem kulturne baštine“. U nastavku se obrazlaže da su “recentni zagrebački potresi utjecali na loše građevno stanje pojedinih kulturnih dobara koje je potrebno obnoviti. Pored toga, pojedina kulturna dobra mahom industrijske baštine, već dugo trpe znatna oštećenja zbog izostanka jasnog plana njihove obnove i prenamjene, a što će se ovim posebnim ciljem pokrenuti”. Mjere s pomoću kojih će se realizirati posebni cilj su: ”cjelovita obnova objekata kulturne baštine i kulturne namjene oštećenih u potresu” te “adekvatna zaštita, revalorizacija i održivo korištenje kulturne baštine za potrebe lokalne javnosti i razvoja kulturnog turizma fundusa gradskih muzeja, gradskih zbirki i druge vrijedne kulturne baštine“.

Neovisno o tome jesu li neke kulturne i umjetničke institucije koje se nalaze u objektima zaštićene kulturne baštine oštećene u potresu ili ne, kako bi se ostvarili gore navedeni prioriteti, prilikom svake sljedeće obnove ili rekonstrukcije infrastrukture bilo bi, najblaže rečeno, primjereno i očekivano voditi se primjenom načela univerzalnog dizajna prilagodbe institucija i objekata. Takav dizajn uključuje svu lokalnu javnost, ne ometa i ne usporava nikoga u kretanju, omogućuje uključenje svih bez obzira na fizičke, senzorne ili bilo koje druge vrste razlika u pokretljivosti. Kada bi postojala zakonska obveza primjene takvog dizajna (uz penalizaciju nepoštivanja iste iz objektivno neopravdanih razloga), sve gore spomenute nepravde i (nehotične, ali samo ako u potpunosti izignoriramo činjenicu da je ableizam nešto što stvarno postoji) politike isključivosti spram osoba s poteškoćama u kretanju i senzornim poteškoćama, mogle bi biti bi uklonjene.

Unatoč tim izazovima, postoji niz primjera dobre prakse kulturnih institucija i organizacija u kulturi koje su uspješno implementirale politike i prakse koje olakšavaju pristup osobama s invaliditetom. Najbolji među njima su, nimalo iznenađujuće, Kazalište slijepih i slabovidnih “Novi život”, Scena Vidra i Tiflološki muzej, kao i Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (MSU) koji aktivno radi na prilagodbi svojih prostora, osiguravajući pristupačne ulaze, liftove, sanitetski čvor i jasne informacije o pristupačnosti na svojoj internetskoj stranici, a slično je i s Koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski. Tu je i niz drugih primjera dobre prakse od kojih bih izdvojila kazalište Žar ptica, Centar za kulturu Trešnjevka, Kulturni centar Travno, Dom kulture Prečko, Zagrebačko kazalište mladih (ZKM), Zagrebački plesni centar te Plesni centar Tala (koji su mi kao izvođačici i članici suvremeno-plesnog inkluzivnog kolektiva Divert uz već spomenuti MSU najčešća umjetnička destinacija). Tu su i Živi Atelje DK, Kset (čija je budućnost upitna), HKD Napredak (malom i zastarjelom liftu unatoč – moguće je doći isključivo pomagalima koja ne zauzimaju veći prostor od standardnih aktivnih kolica), kina Metropolis i Kinoteka, književni klub Booksa i Galerija Kranjčar.

Pristupačnost kulturnih institucija osobama s invaliditetom nije samo pitanje društvene pravednosti, već i etičke i zakonske obaveze. Osiguravanje pristupačnosti nije samo nužno, već i isplativo, jer omogućava većem i raznolikijem broju ljudi da uživa u bogatstvu kulturne baštine i suvremenih kulturno-umjetničkih sadržaja, bilo kao oni_e koji_e tu kulturu i umjetnost stvaraju, njome upravljaju ili je pak konzumiraju te s njom i uz nju uče i rastu u svakom pogledu.

Kako bismo unaprijedili situaciju, potrebno je ulaganje u univerzalnu arhitektonsku prilagodbu postojećih objekata, osiguranje pristupačnih informacija putem interneta i drugih medija te kontinuirana obuka osoblja o potrebama osoba s invaliditetom. Osim toga, nužno je osiguravanje prava na obrazovanje u području umjetnosti i kulture djelatnicima_ama u kulturi i umjetnicima_ama svih mogućih tjelesnih i senzornih različitosti, bez diskriminacije te stvaranje preduvjeta za uključivanje različitih dionika_ca i u programsko, kao i opće upravljanje sustavom kulture Grada Zagreba, što je ujedno i jedan od deklariranih prioriteta gradske kulturne politike. Za zagrebačke kulturne institucije i lokalne vlasti ključna je suradnja ​​s organizacijama i udrugama osoba s invaliditetom kako bi osigurali da ravnopravnost i uključivost u svakom pogledu postane prioritetni cilj. Zajedničkim naporima u stvaranju pristupačnijeg okruženja za sve možemo osigurati da umjetnost i kultura postanu istinski dostupne svima. U svakom slučaju – ništa o nama bez nas!

Objavljeno
Objavljeno

Povezano